POKOJNI Dražen Petrović, jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, danas bi proslavio 57. rođendan. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo njegov intervju za časopis Start iz 1988. godine, prije nego što će iz Cibone prijeći u Real Madrid.

U njemu je s novinarom Goranom Dijakovićem razgovarao o emocijama koje će imati kad se u dresu Reala sučeli s Cibonom, o planovima za nadoknađivanje u privatnom životu nakon košarke te otkrio koja mu se želja nikad neće ostvariti.

Dražen Petrović krajem sezone odlazi u madridski Real, ali prije nego što zaigra pred gledalištem koje ga donedavna nije moglo smisliti, pokušat će s Cibonom osvojiti naslov prvaka, a s reprezentacijom olimpijsko odličje u Seulu. Košarka i samo košarka nije mu dopustila da se bavi ičim drugim, ali, ako mu je i uskratila mnogo toga, sada mu za prijelaz u Real donosi milijun i pol dolara.

Čime se, uz košarku, još bavite?

Znam da mnogi mogu rasporediti vrijeme i ići u kazalište ili kino kad hoće. Ja to ne mogu jer sam sve podredio košarci. Ipak, pokušavam završiti Pravni fakultet, koji sam posljednju godinu zapustio, ali nadam se da ću ga ipak završiti. Nije mi žao što sam sve zapustio jer vjerujem da ću kad prestanem s košarkom, imati vremena sve nadoknaditi. Ja sam zadovoljan što radim ono što volim. Znam da mnogi ljudi to ne rade.

Koliko ste bliski s bratom Aleksandrom?

Iako se to izvana ne čini tako - nas smo dvojica vrlo bliski. I jednom i drugom košarka je sve u životu, Aci možda više nego meni. Kad se on '76. razbolio, činilo se da je za njega košarka gotova. No ipak se uspio vratiti i dogurati do reprezentacije, što je podvig veći nego što sam ja napravio. Sada, kad je u Italiji, čujemo se gotovo svaki dan. Čak sam zavolio i njegov klub Scavolini i pratim njegove rezultate.

Zašto Cibona nema dobre centre?

Sezonu kad nije bilo Knege Branko Vukičević odigrao je super i s tim se zadovoljio; on nema velikih ambicija u košarci, to je bio njegov najviši domet. Što se tiče Franje Arapovića, on bi mogao mnogo bolje da malo više misli na košarku. Trebao bi više trenirati. Kontaktirali smo sa Stojkom Vrankovićem, ali on nije došao. Tješi što je Arapović protiv Jugoplastike i Partizana odigrao onako kako bi stalno trebao igrati.

Jesu li Jugoplastika, a naročito Partizan, trenutno jači od Cibone?

Nisu, što pokazuje sve što smo napravili od Interkontinentalnog kupa do Kupa Radivoja Koraća. Mislim da smo podjednaki s Jugoplastikom i Partizanom i da su šanse izjednačene. Dosta ovisi o tome koju će poziciju Partizan zauzeti na kraju lige. Ako bude treći, onda dolazi nama u polufinalu, a kako bude četvrti, ide na Splićane. Naša je bitna prednost u odnosu na Jugoplastiku što smo iskusniji, a to će u odlučujućim trenucima biti itekako važno. Što se tiče Partizana, oni su jači na centrima, a mi na braničkim mjestima, a to se odnosi i na Jugoplastiku.

Koliko će Real, uz milijun i pol dolara vama, platiti Ciboni?

To se mene uopće ne tiče. Cibona je sve svoje obaveze prema meni obavila i vjerujem da tu neće biti nikakvih problema. Ona je bila korektna prema meni, pa ne želim ulaziti u njihove poslove.

Hoćete li moći odlaskom u Real zaboraviti sve one uvrede španjolskih, a osobito madridskih gledatelja?

Publika kod nas drukčije shvaća te uvrede, ja ih nisam uzimao tako ozbiljno. Znao sam da je to na račun rezultata Cibona - Real 5:0. Stanovnici Madrida nisu mogli podnijeti da ih relativno mala Cibona gazi na svakom koraku, njima će, nadam se, biti teže nego meni. Ja već imam takvog iskustva; u Šibeniku, gdje su me prije obožavali, sada mi svašta viču. Tempo košarke i života je takav da se o tome ne stigne ni razmišljati.

Što će se dogoditi ako se sljedeće sezone sastanu Cibona i Real?

Kako stvari stoje - i sastat će se. Ako Cibona i Real ne osvoje prvenstvo, igrat će u Kupu kupova. Neće mi biti lako. Tako je bilo i kad sam obukao dres Cibone i išao prvi put u Šibenik. Ali, to je sport.

Kako gledate na klince koji svoje sobe obljepljuju vašim slikama?

Drago mi je što imaju nekog idola, nije bitno je li to u sportu ili znanosti. Dok ja nisam počeo igrati košarku, meni je bilo samo do toga da gledam Acu kako igra. Bitno je da imaš nekoga tko će te povući.

Je li vam žao što nećete igrati u američkoj NBA?

To se nikad ne zna, još se nisam odrekao NBA. Čak ako mi sada budu na temelju novog registracijskog pravilnika pravili probleme za odlazak u Real, ja sam još u kontaktima s Amerikancima i možda doista tamo odem. Tamo bi problem bio prilagođavanje i košarkaški jezik. Osjećam da bih im mogao biti ravan.

Što mislite, koja vam se želja nikad neće ostvariti?

Da osvojim Kup Radivoja Koraća.