TALIJANI su na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. samo na račun više postignutih golova u grupi prošli dalje ispred nesretnog Kameruna. Italija i Kamerun su u grupnoj fazi imali tri remija, ali su Azzuri prošli grupu kao drugi iza Poljaka s gol razlikom 2:2, dok je Kamerun bio na 1:1. U drugoj fazi je Gentile nekažnjeno od prve do zadnje minute krvnički mlatio Maradonu, a Talijani su Argentince dobili 2:1.

U zadnjem kolu četvrtfinalne skupine Talijanima je malo tko davao neke velike šanse protiv, za mnoge, najljepše momčadi koja je ikad igrala nogomet - Brazila sa Zicom, Falcaom i Socratesom. Taj Brazil nije igrao nogomet, on se igrao nogometa. 

Ako je za ijednu momčad vrijedila ona toliko puta izraubana floskuletina, da su umirali u ljepoti, onda je to bila ta momčad. Međutim, gore navedeni trojac nije mogao zabiti onoliko koliko je očajna obrana s groznim golmanom Waldirom mogla primiti. Tri gola Paola Rossija bila su dovoljna za najveću senzaciju tog Mundijala i pobjedu 3:2.

Italija je napumpana tom pobjedom u polufinalu lako riješila Poljsku, a u finalu Zapadnoj Njemačkoj nije dala nimalo šanse. Talijani su bili prvaci, ali svi oni koji su upoznali nogometnu igru na tom turniru zaljubili su se u Brazil.

Brazil na Svjetskom prvenstvu u Kataru stilom je jako blizu Brazila od prije točno 40 godina. Drugo poluvrijeme protiv Srbije i prvo protiv Južne Koreje pokazali su svijetu kakav napadački talent ova generacija ima. Širina kadra je nevjerojatna. Zamislite samo momčad na čijoj su klupi Gabriel Jesus, Rodrygo, Alex Sandro, Martinelli, Fabinho ili Antony. Strašno.

No, za razliku od Brazila izbornika Telea Santane, Tite danas na golu ima jednog od najboljih vratara svijeta, Alissona, a obrana s Militaom, Marquinhosom, Thiagom Silvom i Danilom nije ni blizu poput one koja je tog 5. srpnja 1982. u Barceloni protiv pragmatičnih Talijana izgledala naivnije od najnaivnije francuske sobarice.

Titeov Brazil ima sve potrebno za naslov prvaka svijeta. Ima nešto što i neke bolje ekipe Brazila nisu imale

Ovaj Brazil, čini se, nema nijednu manu, no barem na papiru je nije imao ni onaj u Njemačkoj 2006., koji je zapeo u četvrtfinalu protiv Francuske. Dida, Cafu, Roberto Carlos, Ronaldo, Ronaldinho, Adriano, Kaka, Robinho, Juninho Pernambucano... Po zvučnosti ta je momčad izgledala strašnije od ove današnje, no nije imala nešto što je na vrhunskoj razini nogometa možda čak i važnije od suhe kvalitete kadra.

Nije imala harmoniju, nije imala disciplinu, nije imala sinergiju, jasan cilj ispred sebe i zadovoljstvo igranja. Carlos Alberto Parreira je 1994. u SAD-u postao prvak svijeta s dosta limitiranijom ekipom od one koju je imao u Njemačkoj 12 godina kasnije. Međutim, u Americi je napravio nešto što na Mundijalu 2006. nije znao ili nije mogao. Uspostavio je red u svlačionici.

U Njemačkoj to nije uspio i to ga je skupo koštalo. To i jedan trenutak genijalnosti Zinedinea Zidanea. Parreira se 2006. nije znao prilagoditi igračima, a igrači se nisu htjeli prilagoditi nikome. Sajam taština je koštao Brazil nečega što se činilo da mu pripada - šeste titule prvaka svijeta.

Tite možda nije najbolji trener na svijetu, ali Neymaru i društvu takav i ne treba 

Tite možda nije najbolji trener na svijetu. Sigurno nije nogometni revolucionar. Njegov ugled u nogometnom svijetu definitivno nije na razini Kloppa, Guardiole ili nekih drugih stručnjaka koji su posljednjih godina promijenili paradigmu modernog nogometa. Međutim, postoji jedna velika razlika između brazilskog izbornika i navedenih trenera.

Oni su klupski treneri, a Tite je izbornik. Čovjek čija zadaća nije da nauči Neymara ili Viniciusa igrati nogomet, nego da ih uvjeri da uživaju u onom što rade najbolje na svijetu, da osvoje 20 godina sanjanu titulu, a da se pritom ponašaju kao jedna velika i sretna obitelj. 

Dva detalja iz utakmice protiv Koreje pokazala su da ovaj Brazil nije talac zvjezdanih kaprica i egocentričnosti najvećih starova, nego se radi o momčadi u kojoj se zna hijerarhija, a u kojoj je trener igračima prepustio slobodu da guštaju u igri, znajući da bi bilo kakvo nasilno nametanje krutih trenerskih šablona samo izazvalo kontraefekt.

Dva detalja zbog kojih se Dalić itekako treba plašiti

Brazil je protiv Koreje dobio penal. Raphinha je uzeo loptu i onda ju je simbolično predao Neymaru. Red se mora znati. Sve obratno od kaotičnih prizora kakve smo mogli viđati na utakmicama PSG-a, kad bi se Neymar, Mbappe i Messi često svađali tko će uzeti loptu. 

Drugi detalj je možda još važniji i slikovitiji za ono što ovim tekstom želimo poručiti. Nakon trećeg gola Brazilci su kao i kod prva dva gola zaplesali, a ovaj put im se u centru kruga pridružio i Tite. Time je pokazao da je dio momčadi, a momčad je uživala plešući s čovjekom koji im vjeruje. 

Titea, baš kao i svakog izbornika Brazila kroz povijest, žestoko su kritizirali. U Brazilu čak nije dovoljno uzeti naslov prvaka, bitno je biti najbolji, ali pritom igrati i jogu bonito. Inače nema smisla.

Titea su napadali nakon poraza od Argentine u finalu Cope, a nemali broj navijača uzeo ga je na zub zbog odabira sastava za Katar, uglavnom zbog poziva bahatom, arogantnom i ostarjelom Daniju Alvesu.

Ples Titea s igračima koji su ga u tom trenutku zaljubljeno gledali pokazatelj je da bi ovaj Brazil mogao biti moćniji nego neke po imenima i jače generacije jer sad uz talent ima i međusobno povjerenje svih članova tima.

Ovaj Brazil zaista uživa u onom što radi, a uz činjenicu da to radi najbolje na svijetu, pri tome se zabavlja. Brazil igra artistički nogomet, ali kad treba, itekako zna biti pragmatičan. I zato je opak da opakiji ne može biti. U mečevima dvaju podjednako spremnih rivala uvijek će na kraju pobijediti onaj kojemu je sport kojim se bavi puno više od pukog odrađivanja. Titeov Brazil upravo je takav.

Daliću i Hrvatskoj bit će jako teško. Teže nego ikad.