HRVATSKA na Europskom prvenstvu igra loše, sterilno i negledljivo. Nije to ocjena samo navijača i medija već su hrvatsku igru takvom opisali i Zlatko Dalić i njegovi igrači.

Vođenje hrvatske reprezentacije od Rusije naovamo ogledni je primjer izostanka ikakvog sustava u hrvatskom nogometu. Ne treba bolji primjer za to od mladog Dinamovog dvojca.

Gvardiol i Ivanušec zakasnili su na okupljanje jer su igrali za drugu reprezentaciju

Luka Ivanušec i Joško Gvardiol iza sebe imaju sjajne sezone u Dinamu. Tamo su se dokazali kao nositelji igre ne samo u HNL-u nego i u Europa ligi. Ipak, njihovo seniorsko reprezentativno iskustvo uoči Europskog prvenstva bilo je ravno nuli.

Točnije, Gvardiol je odigrao poluvrijeme u prijateljskom susretu s Belgijom, dok je Ivanušec odigrao dvije utakmice za A reprezentaciju prije četiri i pol godine. Radilo se o prijateljskom turniru na kojem je Hrvatska igrala s Čileom i Kinom. S obzirom na to da je turnir održan sredinom prvog mjeseca, na njega je, umjesto "prave" reprezentacije, otišla selekcija HNL-a. Između ostalih, tada su za Hrvatsku igrali i danas potpuno zaboravljeni igrači poput Nikole Matasa, Filipa Ozobića i Antonija Peroševića. Definitivno se može reći da su i Gvardiol i Ivanušec uoči Eura imali malo više iskustva u seniorskoj reprezentaciji od bilo kojeg drugog HNL igrača.

Krajem svibnja igrao se Euro za mlade na kojem su nastupila oba igrača, zbog čega su morali malo zakasniti na početak priprema Dalićeve vrste. Dva tjedna nakon toga Gvardiol je odigrao prvu službenu utakmicu za Hrvatsku od prve minute na Wembleyju, protiv Engleza, na poziciji lijevog beka. Pet dana kasnije započeo je i protiv Čeha, a Ivanušec je ušao u drugom dijelu u nadi da će pomoći Hrvatskoj doći do preokreta u utakmici koju nije smjela izgubiti. To dovoljno oslikava koliko se metodično radi u HNS-u i koliko se unaprijed razmišlja.

Dalić je imao tri godine za pripremu kadra i igre za Europsko prvenstvo, a doveo se u situaciju da mu u dvije utakmice debitiraju dva igrača koja de facto prvi put u životu vide dobar dio suigrača. Problem nije ni u Ivanušecu ni u Gvardiolu. Dapače, oni su svoje uloge vrlo dobro odradili, potvrdili da su svjetski kalibar talenata i vjerojatno će vrlo brzo postati nositelji igre u reprezentaciji. Problem je u nedostatku ikakvog planiranja. 

Ako se znalo da su njih dvojica vatrogasno rješenje, onda ih je Dalić morao prije gurnuti u reprezentaciju, dati im šansu i omogućiti minimalnu aklimatizaciju na ekipu barem malo prije turnira za čiju je pripremu imao tri godine. Umjesto toga, Dalić ih je uporno prepuštao Igoru Bišćanu.

Što Hrvatska može naučiti od Engleske?

Poanta mlade reprezentacije trebala bi biti promocija igrača. Ona je platforma koja može olakšati najvećim talentima prilagodbu na seniorski i reprezentativni nogomet. Primarni cilj u njoj ne bi trebao biti rezultat, iako prema Dalićevim postupcima ispada da je i u mladoj reprezentaciji rezultat ključan. Ako su dvojica igrača toliko dobra da mogu igrati seniorski Euro, a Gvardiol i Ivanušec to očito jesu, kakav je onda razvojni podražaj tim igračima igranje na nižoj razini, i to na moguću štetu njihove prilagodbe na prvu vrstu?

Dalić je dugo u kadru reprezentacije držao igrače za koje se znalo da se na njih dugoročno ne računa, poput Darija Melnjaka i Antonija Čolaka. Ne bi li bilo logičnije Ivanušecu i Gvardiolu ranije dati šansu, a njihovo mjesto u mladoj reprezentaciji predati nekim novim ivanušecima i gvardiolima, posebno kad znamo da je Hrvatska u najgorem rezultatskom nizu u svojoj povijesti i da skoro nikoga ne može pobijediti u posljednje dvije godine?

Suprotan primjer od toga su Englezi, koji su zaigrali s Hrvatskom i na seniorskom i na Euru za mlade. Iako su imali pravo nastupa za U-21 momčad, ni Trent Alexandre Arnold, ni Phil Foden, ni Declan Rice, ni Mason Mount, ni Jadon Sancho nisu igrali za mladu Englesku. Navedena petorka je u međuvremenu skupila zajedno 74 nastupa za seniorsku reprezentaciju. Odigrali su ukupno 5 tisuća i osam minuta, oko tisuću minuta u prosjeku. Ivanušec ih je prije Eura za Vatrene odigrao 11, a Gvardiol 45.

Problem je u HNS-u u kojem ne postoje ni vizija ni odgovornost

Ne postoji dokument ni neformalni dogovor unutar saveza koji struci nameće određeni plan, neovisno o tome o kojoj se reprezentaciji radi. Zbog toga se radi stihijski, reagira i selektira prvoloptaški, a "rješenja" se traže polaganjem nada u Hrvate kao majstore improvizacije. Zato i A vrsta dođe u situaciju da joj dva igrača debitiraju za reprezentaciju u najbitnijoj utakmici generacije, a još dvojica igraju na poziciji na kojoj nisu odigrali ni poluvrijeme u prethodne tri sezone.

Odgovornost HNS-a je u cijeloj priči najveća. Hrvatska je demografski ograničena zemlja i ne može uvijek računati na stvaranje izvanserijskih talenata koji mogu sakriti nedostatak kontinuiranog rada. U Brazilu, koji ima 300 milijuna stanovnika, to je moguće, ali zemlja koja je skoro sto puta manja nema luksuz lutanja. HNS je propustio iskoristiti val euforije nakon Rusije kako bi kreirao sustav unutar kojeg će biti jasno definirani kriteriji, očekivanja i ciljevi od svake karike u tom lancu. Umjesto toga su si isplatili premije za srebro za koje nisu ni najmanje zaslužni, stavili prst u uho i vegetirali tri godine nadajući se kako će ždrijeb, kemija ili sreća dovesti do rezultata kojim će još jednom sakriti svoj nemar.

S tog aspekta, tri godine od Rusije bačene su uzalud. Jedan veliki turnir i eventualni loš rezultat na njemu u široj slici nisu ni pretjerano bitni. Na puno većoj kocki je budućnost hrvatskog nogometa i reprezentacije, po uzoru na neke druge sportove. I mora se reagirati dok ne bude prekasno.