NAKON sjajno provedene šok-terapije, Zlatko Dalić upisao je i prvi poraz na klupi Hrvatske, noćas protiv Perua u prijateljskoj utakmici. Taj je poraz sasvim nebitan, ali Dalić je pritom ponovio dokazane pogreške svog prethodnika Ante Čačića. A vremena za pogreške jednostavno nema.

 

Analizirati utakmicu s aspekta taktičkog nadmudrivanja i nema pretjeranog smisla, posebno zato što su obje ekipe odigrale ispod svoje razine. Stoga je pripremne susrete možda uputnije i korisnije pratiti u vidu uloga namijenjenih određenim igračima, kao i generalnu sliku stanja momčadi. Dva su ključna problema, obrana i uloge igrača. 

 

 

Iako je obrana često neopravdano na vjetrometini kritika „samo“ zato što je nemoćna kada ostatak ekipe ne pomaže, Hrvatska tu ima istinski problem. Štoviše, nisam siguran da bi itko od udarne „četvorke“ iz ove utakmice na temelju svoje kvalitete i forme imao mjesta u prvoj postavi u bilo kojoj drugoj reprezentativnoj generaciji, što je velika promjena za naciju kojoj je godinama to bio najveći forte. Osovina Strinić-Vida-Ćorluka ima ogromnih problema u igri protiv presinga, što zbog sporosti, što zbog tehničkog deficita. Kada u jednadžbu uračunamo generalno tromog Rakitića i Brozovića, kome će biti posvećen poseban pasus ovog teksta, Hrvatska bi mogla imati ogroman problem protiv ekipa koje igraju visoki pritisak. Jednostavno nema obranu koja zna sigurno reagirati u takvim situacijama i sigurnim rješenjima stabilizirati stanje na terenu.

 

Ivan Strinić već postaje utjelovljenje psihopatološkog fenomena, jer je na rubu neobjašnjivog da igrač s toliko međunarodnog iskustva na najvišoj razini igra s toliko malo samopouzdanja, pod konstantnim strahom i bijegom od pogreške. A baš je to najbolji način da se pogreška i napravi. Ćorluka je dugi niz godina bio mozak obrane i njezin najpouzdaniji član, ali nedostatak brzine više ne može prikriti adekvatnim postavljanjem i čitanjem igre. U barem tri navrata presporo je reagirao na dubinska proigravanja što je Vidu ostavilo na dobrih 25 metara širine i 30 metara dubine protiv izrazito brzog Farfana. Koliko god je sklon pogreškama i kiksevima koje je teško dokučiti, Lovren se nameće kao neophodno rješenje tog problema.

 

 

Dvije najbolje promjene koje je Dalić donio u reprezentaciju tiču se „El Clasico“ veznjaka. Guranjem Rakitića dublje na teren dao mu je mogućnost da puno bolje koristi širok raspon svog dodavanja i igra licem okrenut prema terenu, za razliku od Čačićevog mandata u kojem je neuspješno pronalazio prostor u ulozi koja je namijenjena za sasvim drugačiji tip igrača, iza centralnog napadača.

 

Oslobađanjem Modrića koji je u fazi obrane u liniji s najisturenijim napadačem Hrvatska je dobila igrača koji u slučaju oduzete lopte može stvoriti višak ili dati idealan zadnji pas – premda su njegove uloge u karijeri bile sasvim drugačije, igra Modrića u završnici i priprema gola je izrazito podcijenjen segment njegove igre. S druge strane, nemoć obrane da sama iznese loptu povlačila je Rakitića duboko u srce obrane, što je značilo da će se i Modrić spuštati po loptu puno „niže“ nego bi Dalić vjerojatno htio. To je Hrvatsku često ostavljalo bez rješenja po okomici igrališta, izuzmemo li Kalinića koji je stalno bio u naručju svog čuvara. Najispravniji zaključak vezan uz ovaj duo bio bi stoga kako su im pronađene prave uloge, ali okvir koji bi im omogućio da imaju veći utjecaj na igru jednostavno nije adekvatan.

 

 

Vjerojatno se većina hrvatskih navijača nadala kako je Mandžukić na krilu stvar (neuspješne) prošlosti, ali čini se da ni Dalić ne može odoljeti takvom potezu, iako već pune dvije godine čekamo odgovor na pitanje što to momčadi donosi, i na klupskoj i reprezentativnoj razini. Hrvatska tamo nema igrača moćnog u driblingu, nekoga tko može stvoriti višak, pa sav taj teret pada na Perišića na suprotnoj strani. Hrvatska čak ni ne preskače igru dugim loptama da bi njegov skok došao do izražaja i nevjerojatno je da ni nakon 10 groznih utakmica u toj ulozi nismo dočekali kraj toj ideji. S druge strane, Brozović već neko vrijeme igra loše. On je vrlo koristan igrač zadatka, a posebno je pod Kovačevim vodstvom bio preporođen jer je igrač kakvog Hrvatska tada nije imala. Za razliku od finih tehničara sitnog veza, njegovo traženje dubine i okomitost davali su dubinu igri reprezentacije i vrlo je uspješno igrao poziciju napadača iz drugog plana koji odmah po izgubljenoj lopti visoko pritišće suparnika. Nova uloga, ona gotovo uz Rakitića, totalni je promašaj. Kada je Modrić zatvoren, on ostaje kao jedina prava spojka u igri, a on to jednostavno nije. U 4 navrata je Ćorluku doveo u nemoguću poziciju – iako je hrvatski stoper imao puno vremena na lopti, Brozović mu je bespotrebno prišao u punom sprintu i sa sobom doveo dva igrača i začas je taj dio terena postao prenapučen za igru. Njegova pas igra protkana je tehničkim greškama i lošim ideja, pa je uloga u kojoj baš taj segment najviše dolazi do izražaja vrlo upitnog uspjeha.

 

Ne treba dramiti zbog poraza, rezultat je u prijateljskim susretima sasvim nebitan. Ali prvi pravi upitnik pojavio se nad Dalićem – je li naučio iz grešaka svog prethodnika?