"Ej, ovaj je dinamovac. Daj mu majicu, kartu i piće!"

"Ej, ovaj je dinamovac. Daj mu majicu, kartu i piće!"
Foto: Index

DAN NAKON utakmice Benfice i Dinama na Luzu, nekoliko kilometara dalje u Lisabonu igrala se jedna manje važna utakmica.

Četvrtoplasirani Sporting bio je domaćin osmoplasiranoj Santa Clari. Neke prevelike rezultatske važnosti nije bilo. Sporting ima osam bodova manje od Benfice i Porta i teško će ispasti iz mjesta koja vode u Europu dok su protivnici, osim što su Benficina filijala, manje-više sigurni od ispadanja.

Novinarsku akreditaciju, s kojom sam trebao ući na stadion, igrom slučaja zamijenila je ulaznica za navijačku tribinu. Dok sam hodao oko stadiona, naišao sam na Sportingove navijačke skupine koje svoje prostore imaju na stadionu. Prizor je klasičan. Ispred ulaza koji je prekriven zastavom stoje grupice ultrasa koje piju pivo. Na zidu kraj ulaza izložene su majice koje možete kupiti, a iste se prodaju kad uđete kroz vrata. Na ulazu stoje dva starija tipa sa Sportingovim šalovima i pivom koji očito paze na red.

"Dajte mu pivo, majicu i kartu!"

U bijelim tenisicama i košulji te s ruksakom na leđima vidno sam iskakao iz mase pa sam im na ulazu bio malo sumnjiv.

"A ti si?", pitaju me na ulazu na engleskom nakon što sam rekao da portugalski ne znam.

"Novinar iz Hrvatske, želio bih kupiti majicu. Ako pomaže, Dinamov sam navijač", odgovaram znajući da među navijačima, barem hrvatskim, nije najsigurnije reći da si novinar.

Ozbiljne face odmah je zamijenio smiješak od uha do uha.

"Ej, ovaj je iz Hrvatske, Dinamov navijač. Hoće kupiti majicu. Ne daj mu da plati i dajte mu piće", dobacuje jedan od njih djevojci za pultom.

Zahvalio sam se na ponudi, ali sam inzistirao da majicu platim. Deset eura stvarno nije puno, a sav prihod od prodaje ide navijačima.

"Što ti je to oko vrata, akreditacija? Ma daj, pa ideš s nama na tribinu", govori mi Rui dok mi Manuel s jedne strane pod ruku gura ulaznicu, a preko ramena dolazi pivo.

Rui i Manuel jedni su od glavnih ljudi Directivo XXI Ultras, navijačke skupine koja se 2002. godine odvojila od one glavne, Juve Leo. Dok idemo prema tribini prolazimo i kraj njihovih prostorija. Tamo je atmosfera puno drukčija. Kapuljače na glavi, rešetke na ulazu i puno stroža provjera na ulazu. Kroz rešetke na ulazu jedni drugima dodaju paketiće s drogom (koja je u Portugalu dekriminalizirana za vlastite potrebe), iznutra trešti muzika i svi su već dobro podmazani.

"Idioti. Mi smo ovdje samo zbog Sportinga i nogometa. Oni imaju drugog posla", govori mi Rui dok prolazimo kraj njih i s prstom pod nosom sugerira što je mislio pod "drugim poslom".

Navijači napali igrače u kampu

Juve Leo, odnosno Juventida Leonina, najstarija je organizirana navijačka skupina u Portugalu. Godine 1976. osnovala su je dva brata koji su bili sinovi tadašnjeg predsjednika kluba Joaa dos Anjosa Roche. U središte svjetske nogometne javnosti došli su u svibnju prošle godine kad je, iako to nije službeno potvrđeno, 50-ak njezinih članova upalo u Sportingov trening centar i pretuklo igrače. Rui kaže da ih je na to nahuškao bivši predsjednik Bruno de Carvalho koji je i sam kao klinac bio vođa Juve Lea.

"Tog dana smo izgubili oko sto milijuna eura. Igrači su raskinuli ugovore, a to su bili igrači koje smo mogli prodati za golemi novac. Ima među njima normalnih ljudi, ali većina su baš pravi huligani. De Carvalho se prije toga preko Facebooka posvađao s igračima koje je kritizirao za loše rezultate. Neke je i sam potjerao, a pripadnici Juve Lea su na utakmici bakljama gađali našeg golmana Ruija Patricija jer se pobunio protiv predsjednika. Oni su njegovi i on je njihov te su mu napadom na igrače željeli pokazati da su uz njega. Mi smo se od njih odvojili 2002. godine i potpuno smo drukčiji. Ne tučemo se, ali često nismo u najboljim odnosima", objašnjava Rui dok stojimo na ulazu i dodaje da postoje još dvije frakcije.

"Jedna je Brigada, a druga Torcida Verde, ali one su jako male", kaže.

Torcida? Pitam ga zna li za prijateljstvo Hajdukovih i Benficinih navijača.

"Naravno. Mi smo u takvim odnosima s navijačima Fiorentine. Nego, daj mi reci kako ste ispali sinoć od Benfice? Vjeruj mi, da je Dinamo prošao ovdje bi bio tulum. Nisam gledao utakmicu, ali su mi dečki rekli da ste imali neke dobre šanse, jel' da? Baš šteta. Ne podnosim ih. Znam da nije dobro za koeficijent Portugala da naši klubovi gube, ali svejedno. Nije mi lako ni kad je Porto prvak, ali samo da nisu Lampioesi", kaže Rui.

Sporting je prije bio aristokratski klub, ali sada se čini obrnuto

Lampioes je pogrdni naziv za navijače Benfice. U slobodnom prijevodu znači Žarulje, jer se Benficin stadion zove Stadion svjetla (Estadio da Luz). Gradsko rivalstvo je golemo, ali ne kao prijašnjih godina jer Sporting čeka naslov prvaka od 2002. godine. Nakon Luza, dolazak na prekrasni stadion Jose Alvalade XXI je potpuno drukčije iskustvo. Benficin hram golemo je betonsko zdanje, dok Alvalade puno više ima portugalski "štih". Obložen je azulejosima, poznatim pločicama koje krase cijeli Lisabon. Atmosfera u i oko stadiona više je obiteljska nego što sam dobio dojam na Luzu. Nekad je bilo drukčije.

Sporting je uvijek slovio kao klub aristokrata, dok je Benfica bila narodni, radnički klub. Stari Luz izgrađen je donacijama navijača i članova, a neki od njih su doslovno vlastitim rukama gradili stadion. Sporting i Benfica su do kraja pedesetih godina bili jednako uspješni. Onda je iz Mozambika 1961. došao Eusebio i sve se promijenilo. Tadašnji navijači Sportinga očekivali su da će jedan od najboljih nogometaša u povijesti doći k njima jer je u Mozambiku igrao za klub koji se također zove Sporting i bio je filijala portugalskog velikana. No, Eusebio je odabrao Benficu, a ostalo je povijest.

Benfica je s Eusebijom bila nepobjediva i osvojila je Kup europskih prvaka 1961. (Eusebio nije bio na vrijeme registriran) i 1962. godine te 11 naslova prvaka u sljedećih 14 godina. Sportingovi navijači uvijek su se pitali što bi bilo da je veliki Eusebio ipak došao u Sporting.

"Ma, jebeš Eusebija. Gnjavili su nas s njim desetljećima, ali sad više nemaju najboljeg igrača na svijetu. Za mene su to Messi i Ronaldo. Naravno, Ronaldo je ipak najbolji jer je naš i jer to pokazuje već u trećem klubu u karijeri. Gledaj, Luka Modrić je sjajan igrač, ali nije ni blizu Ronaldu i Messiju. Pa pogledaj gdje je Real bio s Modrićem i Ronaldom, a gdje je sad samo s Modrićem", kaže mi Rui i sprema godišnju ulaznicu nakon što smo ušli na tribinu.

Ispada mu članska iskaznica Sportinga. Dižem ju s poda, a na njoj uz ime i prezime zlatnim brojkama obavijenim vijencom piše "50".

"To sam dobio nakon što sam 50. godinu bio član kluba. Od tada svake godine imam taj simbol na svojoj iskaznici", kaže.

"Dobro, koliko godina si član kluba?" pitam.

"52", odgovara.

"Koliko imaš godina?" pitam.

"Pa, 52! Tata me učlanio nakon što je izašao iz rodilišta", objašnjava Rui i dodaje da je njegov stari godinama igrao košarku u Sportingu i osvojio tri naslova prvaka.

100.000 članova = 15.000.000 eura

Osim što ima posebnu člansku iskaznicu, 52 godine članstva Ruijevim glasovima na klupskim izborima daje puno više važnosti. U Sportingu svaki član može glasati na izborima za predsjednika, ako je najmanje dvije godine član kluba. Sporting ima više od 100.000 članova. Članarina stoji 150 eura godišnje, pa Sporting samo od toga svake godine zaradi oko 15 milijuna eura. Za svake četiri godine članstva vaš glas vrijedi jedan glas više. Tako Ruijev glas na izborima vrijedi čak 12 glasova, a uskoro će 13. Objašnjavam mu da Dinamo funkcionira po potpuno drukčijem principu.

"Ne vidim način na koji nogometni klub može pripadati njegovim navijačima ako oni nemaju pravo glasa u klubu. Ja sam ovdje cijeli svoj život i osjećam da pridonosim u odlukama. OK, za aktualnog predsjednika nisam glasao, ali on je legitimno dobio izbore. Ne vidim u tome nikakav problem", kaže Rui.

Ulazimo na tribinu par redova iznad vođe navijača Directiva. Nije prevelika gužva, ali to nije ni čudo jer je petak navečer. Utakmica počinje par sati nakon završetka radnog vremena i na Alvaladeu je nešto više od 28.000 navijača. Na kutevima navijačke tribine su manje skupine Brigada i Torcida Verde, koje broje tek nekoliko desetaka članova. U sredini je najbrojnija Juve Leo koja usput slavi 43. rođendan, a kraj njih smo "mi", Directivo XXI.

Iako tribina nije krcata, atmosfera je sjajna. Bez prestanka, svih 90 minuta traje pjesma. Svaka skupina povede jednu ili dvije pjesme, a ostale ju prate. Ako netko krene pjevati svoju pjesmu prije prestanka ove prve, vođe će ih sa "štange" stišavati. I tako cijelu utakmicu. Kad je Juve Leo razvio koreografiju za svoj rođendan, Directivo, Torcida i Brigada odgovorile su pljeskom. Trava se puši na svakom koraku, a dim rastjeruju deseci zastava koje se konstantno vijore na tribini. Ono što me posebno impresioniralo jest činjenica da je čak i navijačka tribina puna klinaca, od pet godina nadalje, te djevojaka koje u grupama dolaze na utakmice. Neke čak i mašu golemim zastavama.

"Vidiš tamo", govori mu Rui i pokazuje iznad semafora na natpis na kojem piše "2 FIFA World players - Figo & Ronaldo".

"Sporting ti je uvijek stvarao najbolje igrače. Figo, Ronaldo, oni su naši", kaže ponosno Rui kao da ih je on trenirao.

Prosječan nogomet, ali bezuvjetna ljubav

Utakmica, što se nogometa tiče, ništa posebno. Sporting je nekako jadno stiskao, Santa Clara nije složila nijednu ozbiljnu akciju, a jedini gol pao je u 59. minuti nakon fantastične akcije. Borja je iz auta savršeno proigrao Bruna Fernandesa koji šalje loptu na drugu stativu, a tamo Raphinha potpuno sam pogađa suprotni kut. Stadionom odzvanja popularna melodija "Chelsea Dagger" grupe The Fratellis, a cijeli stadion pjeva "ooo-o, ooo-o, ooo-o". Sporting je vodstvo sačuvao i slavio 1:0 te je došao na pet bodova manje od vodećih Porta i Benfice.

"Ne, nemamo šanse za naslov. Prejaki su ove sezone, ali i prijašnjih godina. Da Juve Leo nije napao igrače, možda bismo se borili za naslov. Sve te razmirice između navijača nestale bi kad bismo bili prvaci. Bit ćemo jednog dana", govori mi Rui na rastanku.

Njemu i većini navijača svejedno je s kim Sporting igra. Oni su tu svako kolo i svaku godinu uplatit će članarinu te odlučivati o onome što se u njihovu klubu događa. Bit će krivih odluka i krivo izabranih ljudi, ali dugoročno je klub tako postao jedan od tri najveća u Portugalu i jedan od najvećih rasadnika mladih igrača u Europi. Oni drugi način ne poznaju.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara