"USTAO sam, odradio trening, istezanje, sada stavljam led na ruke i noge, hladim tijelo. Da mi je netko prije deset godina kazao kako ću svoj 44. rođendan provesti trenirajući za borbu, vjerojatno bih pao u depresiju. Ne znam bih li zaplakao, nisam taj tip, ali sigurno bih pao u tešku depru. Zar je moguće da ću biti prisiljen boriti se i u 44. godini, to bih se zapitao. Je li moguće da mi je karijera otišla u tako krivom smjeru da sam prisiljen boriti se? Samo očajnici bez kune u džepu se bore poslije 40., to sam mislio prije 20 godina. Ali ja nikada s većim zadovoljstvom nisam čekao neku borbu", rekao nam je Mirko Filipović točno prije godinu dana, dok se spremao za borbu s Royem Nelsonom.

Iza njega je bio najteži period, još otkako je sredinom 90-ih po halama u Njemačkoj odrađivao prve ozbiljne borbe za parsto maraka, koje je donosio majci u Privlaku. Dan uoči puta za London, gdje se trebao potući s Nelsonom, na treningu su mu popucali križni ligamenti. Dobio je trombozu u listu, a dijagnoza je zvučala kao posljednje otpusno pismo u karijeri. No Mirko se vratio i prebio Nelsona u SAD-u. Bila je to posljednja borba u velikoj karijeri koju je prekinuo moždani udar.

Godinu dana kasnije, na Mirkov 45. rođendan, sjeli smo s njim na isto mjesto u njegovoj dvorani na zagrebačkom Borčecu. Pročitali smo mu riječi koje je kazao prošle godine i kao i obično, priča je dalje krenula sama od sebe. Kako je proživio najteže trenutke u karijeri, nedostaje li mu borba i koliko je on nedostajao svojoj obitelji svih ovih godina, samo su neke od tema koje smo prošli. Dotaknuli smo se stanja o hrvatskom društvu i sportu te imena koja danas stručnjaci nazivaju njegovim nasljednicima. Ipak, Mirko je samo jedan. Pogledajte intervju i uvjerite se zašto.