DAN PRIJE prve utakmice engleske reprezentacije na Euru, koju igra u nedjelju u 15 sati protiv Hrvatske na Wembleyju, izbornik Gareth Southgate obratio se javnosti preko web stranice The Players' Tribune, medijske platforme koja objavljuje priče profesionalnih sportaša pisane u prvom licu. Southgate se posebice osvrnuo na pitanje ravnopravnosti i rasne jednakosti, jer je klečanje u znak podrške pokretu Black Lives Matter izazvalo proteste dijela navijača, kao i uvrede na društvenim mrežama. Southgateovo obraćanje engleskoj javnosti prenosimo u cijelosti.

Draga Engleska,

bila je ovo izuzetno teška godina. Svi su u ovoj zemlji izravno pogođeni izolacijom i gubitkom. Ali vidjeli smo i bezbroj primjera junaštva i požrtvovnosti. Svima nam je dalo novo razumijevanje krhkosti života i onoga što je stvarno važno. Kad pomislite na širu realnost, možda se nogomet ne čini toliko važnim. A ono o čemu danas želim govoriti puno je veće od nogometa.

Kako ulazimo u ovo ljeto, znam da će biti puno emocija vezanih za Europsko prvenstvo i za reprezentaciju Engleske. Ne mogu se nadati da ću govoriti u ime cijele zemlje, ali volio bih podijeliti nekoliko stvari s vama, sad kad započinjemo ovo putovanje.

Ima nešto što kažem našim igračima prije svake utakmice engleske reprezentacije, a razlog zašto to ponavljam je taj što u to zaista vjerujem svim srcem. Kažem im da kad izađu tamo, u ovom dresu, imaju priliku stvoriti trenutke koje će ljudi pamtiti zauvijek. 

Vi ste dio iskustva koje traje u kolektivnoj svijesti naše zemlje.

Vidjeli smo to tijekom Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. uz ulične zabave, roštilje i uz svaku kap piva bačenu u zrak na proslavi. Kada Engleska igra, to nije nekoliko tisuća ili nekoliko milijuna gledanja preko pretplate. Predstavljate više od 50 milijuna ljudi.

Sjećate se gdje ste gledali utakmice Engleske. I s kim ste gledali. I tko ste bili u to vrijeme. Prva utakmica reprezentacije koje se zaista sjećam bila je na Svjetskom prvenstvu 1982. godine, kad sam imao 11 godina. Bilo je to prvo Svjetsko prvenstvo na koje se Engleska kvalificirala u mom životu i bio sam opsjednut. Imao sam zidnu tablicu, spreman za popunjavanje svakim rezultatom, svim strijelcima i detaljima.

Iz škole sam pojurio kući na prvu utakmicu Engleske protiv Francuske da vidim Bryana Robsona kako postiže pogodak nakon samo 27 sekundi! Svjedočio sam tome kao mladi veznjak i navijač Manchester Uniteda čiji je junak bio Robson... Sigurno se može reći da sam se navukao.

Kasnije iste godine gledao sam Luthera Blissetta kako postiže hat-trick u pobjedi nad Luksemburgom 9:0. Taj su specifični rezultat možda mnogi zaboravili, ali meni je stvarno ostao u sjećanju.

Svaka utakmica, bez obzira na suparnika, potencijalno može negdje stvoriti uspomenu za navijača engleske reprezentacije.

Zašto nam je toliko stalo?

Kao i kod naših vlastitih sjećanja na utakmice Engleske, svatko ima drukčiju predodžbu o tome što zapravo znači biti Englez. Što znači ponos.

Za mene je moj osjećaj identiteta i vrijednosti usko povezan s obitelji, a posebno s djedom. Bio je žestoki domoljub i ponosan vojnik koji je služio tijekom Drugog svjetskog rata.

Ideja predstavljanja "Kraljice i zemlje" uvijek mi je bila važna. U Britaniji tako dobro radimo veličanstvene predstave i dok sam odrastao, stvari poput kraljičina srebrnog jubileja i kraljevskih vjenčanja imale su utjecaja na mene.

Zbog svog djeda, uvijek sam imao sklonosti prema vojsci i službi u ime zemlje - iako posljedica mog neuspjeha u predstavljanju Engleske nikada neće biti važna kao njegova. Vrijednosti mog djeda usadile su mi se od malih nogu i nisam mogao ne pomisliti na njega dok sam stajao i pjevao nacionalnu himnu prije svojih prvih međunarodnih nastupa.

Moje uvjerenje je da svi imaju taj ponos. A to uključuje i igrače.

Ponekad se zaboravlja koliko je to igračima važno. Na kraju, igrači su također navijači. Tako to započinje. Sve započinje s djecom koja sjede ispred televizora, s tablicama i herojima.

Nema sumnje da smo sada u drugoj eri, u kojoj nogometaši nisu toliko dostupni navijačima kao nekada. Ne voze se istim autobusom kući s utakmica niti se sastaju u pubu na pinti pive i analizi nakon utakmice.

No, unatoč svim promjenama u modernom nogometu, ono što se ne može dovesti u pitanje o sadašnjoj generaciji engleskih reprezentativaca je njihov ponos što predstavljaju ovu zemlju. Ova ideja da neki igrači ne znaju što znači igrati za Englesku ili im je svejedno postala je lažni narativ.

Ne trebate kopati posebno duboko da biste to shvatili. Trebate vidjeti samo ono što ja vidim kad igrači do 15 godina prvi put uđu u St. George's Park ili kad igrač stigne na svoje prvo okupljanje A reprezentacije. Ponos njihove obitelji i njihove zajednice kod kuće je ogroman.

Putovanje do engleske reprezentacije nevjerojatno je teško, bez obzira na pozadinu ili okolnosti.

Tek oko 1200 igrača predstavljalo je Englesku na seniorskoj muškoj razini u povijesti.

Riječ je o velikom privilegiju. Ne zaboravite, mnogi su naši momci započeli u niželigašima kao što su Barnsley, MK Dons i Sheffield United. Njihovo je podrijetlo skromno. Da bi oni došli do toga da budu među rijetkim izabranima u povijesti Engleske, to ne prolazi bez ponosa.

Ovo je posebna skupina. Oni su skromni, ponosni i oslobođeni da budu ono što istinski jesu.

Naši igrači su uzori. I izvan granica terena moramo prepoznati utjecaj koji oni mogu imati na društvo. Moramo im dati samopouzdanje da se zauzmu za svoje suigrače i stvari koje su im važne kao ljudima.

Nikad nisam vjerovao da se trebamo samo držati nogometa.

Znam da moj glas ima težinu, ne zbog onoga što jesam, već zbog mog položaja. Kod kuće je moje mjesto ispod djece i pasa, ali javno sam izbornik engleske nogometne reprezentacije. Imam odgovornost prema široj zajednici da se služim svojim glasom, a isto tako i igrači.

Njihova je dužnost nastaviti komunicirati s javnošću u pitanjima kao što su jednakost, inkluzivnost i rasna nepravda, koristiti snagu svoga glasa kako bi pomogli pokrenuti rasprave, podići svijest i educirati.

Društveni su mediji ključan resurs u pružanju platforme našim igračima i na mnogo su načina bili pozitivan alat. Zapravo, osjećam da je ova generacija engleskih igrača bliža navijačima nego što je bila desetljećima. Unatoč polarizaciji koju vidimo u društvu, ti su momci na istoj valnoj duljini kao i vi po mnogim pitanjima.

Ipak, ponekad imam i roditeljske instinkte. Ne mogu si pomoći. Uostalom, dovoljno sam star da mogu biti otac većini svojih igrača!

Vidim igrače kako uzimaju mobitele odmah nakon posljednjeg zvižduka i razmišljam je li to baš dobra ideja? Čitanje uvredljivih komentara na Twitteru ili Instagramu nikada neće pomoći izvedbi.

Postoje istinski rizici za naše igrače na internetu i uvijek ću ih htjeti zaštititi, ali nikada ne bih određivao pravila o tome kako i kada koriste svoje društvene mreže dok su u reprezentaciji. Vjerujem im i znam da su dovoljno zreli da donose vlastite odluke, čine ono što je ispravno za njihovo mentalno zdravlje i nastavljaju biti pozitivna snaga dok težimo boljem društvu.

Znam da je posljednjih 18 mjeseci stvorilo dodatni pritisak na svima. Ventiliranje koje se moglo dogoditi prilikom izlaska sa stadiona ili u pubu prebačeno je na internet. Razumijem. Međutim, postoje stvari koje nikada neću razumjeti.

Zašto biste nekoga označili u uvredljivom razgovoru? Zašto biste odlučili nekoga vrijeđati zbog tako besmislenog razloga kao što je boja kože?

Zašto?

Imam loše vijesti za ljude koji se tako ponašaju. Na gubitničkoj ste strani. Jasno mi je da idemo prema puno tolerantnijem društvu i znam da će naši momci umnogome biti dio toga.

Možda se ponekad ne čini tako, ali to je istina. Svijest o nejednakosti i rasprave o rasi prešle su na drugu razinu samo u posljednjih 12 mjeseci.

Uvjeren sam da će današnja djeca odrastati zbunjena starim stavovima i načinima razmišljanja. Za mnoge iz te mlađe generacije poimanje engleskosti sasvim se razlikuje od mog. I ja to razumijem.

Razumijem da na našem otoku želimo zaštititi svoje vrijednosti i tradiciju, kako bismo i trebali, ali to ne bi smjelo ići nauštrb introspekcije i napretka. Bez obzira na razlike u odgoju i politiku, jasno je da smo nevjerojatna nacija - u odnosu na našu veličinu i broj stanovnika - koja je toliko pridonijela umjetnosti, znanosti i sportu.

Imamo poseban identitet i to ostaje snažan motivator. Na zabavan način vidim istu tu engleskost kako je predstavljaju navijači koji su prosvjedovali protiv Superlige. Neovisni smo mislioci. Govorimo o pitanjima koja su nam važna i ponosni smo na to.

Naravno, mojim igračima i meni sudit će se po pobjedama. Samo jedna momčad može osvojiti Euro. Nikad to nismo učinili i očajnički želimo to učiniti prvi put.

Vjerujte mi.

Ali, stvarnost je takva da je rezultat samo mali dio toga. Kad igra Engleska, puno je više od toga u igri.

Riječ je o tome kako se ponašamo na terenu i izvan njega, kako okupljamo ljude, kako nadahnjujemo i ujedinjujemo, kako stvaramo uspomene koje traju duže od 90 minuta. To traje duže od ljeta. To traje zauvijek.

Mislim na svu djecu koja će gledati ovo ljeto, ispunjavajući svoje prve zidne tablice. Bez obzira na to što se dogodilo, samo se nadam da će im se roditelji, učitelji i klupski treneri obratiti i reći: "Gledajte. Tako se predstavlja svoja zemlja. To je važno u Engleskoj. To je ono što je moguće."

Ako to uspijemo, bit će ovo ljeto na koje ćemo biti ponosni.