Evo zašto će Đoković osvojiti više Grand Slamova od Federera
NOVAK ĐOKOVIĆ nikad nije izgledao usamljenije i ljepše. Igrajući pred publikom koja je više nego ikad prije na Centralnom terenu navijala za suparnika, možda čak više nego kad je igrao protiv Andyja Murrayja u onom povijesnom finalu 2013. godine, borio se s hrabrošću i smirenošću kako bi izdržao pet očaravajućih setova. Bio je to prkos rijetke i izvanredne vrste, za britanski The Times piše Matthew Syed.
Svi znamo koliko je važna prednost domaćeg terena, jednog od najmoćnijih fenomena u sportu. Znamo kako to može inspirirati favoriziranog konkurenta, kako može potaknuti samopouzdanje i kreativnost. Znamo i kako je zastrašujuće suočiti se sa zidom buke koja je usmjerena suparniku. Kad igraju u gostima, profesionalni nogometaši imaju bazalni testosteron i do 67 posto niži od njihovih suparnika.
Uvijek u gostima
Srbijanski 32-godišnjak često igra daleko od kuće. U gostima igra u New Yorku, u Melbourneu, na adresi SW 19 i u Parizu. Igra u gostima kad se nađe na terenu protiv gotovo svih glavnih suparnika, ali prije svega kad se suoči s Rogerom Federerom. Nije Federer kriv što je toliko popularan, svi ga volimo, ali moramo shvatiti Đokovićev osjećaj nepravde kad tako malo ljudi navija za njega. Povici "Let’s go, Roger, let’s go!", kad je Federer došao do 4:3 u odlučujućem setu, pa onda ono "Roger, Roger", koje se čulo na stadionu, davalo je više dojam Anfielda za vrijeme Lige prvaka nego Centralnog terena.
Ipak, to je bilo ništa u usporedbi s klimakteričnim trenucima nezaboravnog petog seta. Kad je Federer servirao as i stigao do dvije meč-lopte u 17. gemu, zvuk je proparao večernje nebo poput petarde. Osjećaj neizbježnosti spustio se na Centralni teren, kamere su bljeskale gledalištem, čak i novinarskim ložama, jer su ljudi željeli uhvatiti posljednju krunidbu švicarskog kralja. U tom trenutku, vjerojatno nitko nije mogao zamisliti preokret.
Nitko osim jednog čovjeka. Đoković je još bio tamo, svjetlucao je u tami, kao da sam zadržava plimu povijesti. Forhend koji je pogodio i izjednačio rezultat, u trenutku kad je Federer već bio na mreži, doimao se manje kao teniski udarac, a više kao potvrda vjere. Vjere u sebe, vjere u svoju misiju, vjere koju kao da je artikulirao onaj mučenički otac iz evanđelja: "Vjerujem. Pomozi mojoj nevjeri!".
Eliminacija pogrešaka tijekom procesa proizvodnje
Do tog trenutka, meč je već pronašao svoje mjesto na popisu epskih natjecanja koja su osvijetlila nebeski svod sporta u posljednjih 15 godina. Bilo je nekako prikladno da, nakon gotovo pet sati sjajnog tenisa te taktičkih pomaka obojice igrača, ne samo kad je Federer počeo skraćivati lopte u svakom trećem poenu, sve završi na povijesnom tie-breaku. Kao i toliko puta dosad, Đoković se pokazao ponešto robusnijim.
Postoji tehnika proizvodnje koja se zove Six Sigma. Osnovna je ideja eliminirati pogreške tijekom procesa proizvodnje. U složenom proizvodu (kao što je automobilski motor), ako je samo jedna komponenta pogrešnih dimenzija, cijeli stroj neće funkcionirati. Six Sigma koristi statističke tehnike kako bi uklonila ove propuste, te omogućuje tvrtkama da stvaraju proizvode vrhunske konzistencije. Tvrtka koja se obratila Six Sigmi ima stopu uspješnosti od 99,9997 posto, odnosno ona čini samo 3,4 pogreške u milijun slučajeva.
Đoković je Six Sigma šampion. Njegova koncentracija u nedjeljnom finalu bila je na trenutke narušena, posebice u drugom setu, ali njegova tehnika nije se slomila, nije razočarala, nije pokazala znakove kvara, nego je funkcionirala iznova i iznova svakim sljedećim udarcem.
U svom najboljem izdanju, on je personifikacija industrije visoke pouzdanosti. Čak i u onim rijetkim trenucima kad napravi neprisiljenu pogrešku, poput neuobičajene dvostruke pogreške pri servisu ili promašenog forhenda, uspijevao je to izbrisati iz uma, te ponovno uspostaviti metronomsku dosljednost koja zastrašuje suparnike.
"Roger je dao nadu svima. I ja sam jedan od njih"
Lijepo je to gledati. To što je u stanju igrati s takvom pouzdanošću, govori o njegovoj predanosti izvan terena, satima vježbanja sa sparing-partnerima i trenerima, ali i o njegovom granitnom mentalitetu. Federer je u meču osvojio 14 poena više, ali Đoković je bio sigurniji kad je bilo važno. U tome je bila razlika, ako se takva riječ može upotrijebiti u meču koji je bio tako fino izbalansiran.
"Mislim da je ovo bio najuzbudljiviji i najnapetiji finale u kojem sam ikad igrao. Obojica smo imali svoje šanse i prilično je nestvarno vratiti se nakon suparnikove dvije meč-lopte", rekao je Đoković nakon meča, da bi potom bio karakteristično ljubazan i prema suparniku: "Roger je rekao kako vjeruje da će ovo dati nadu i drugim ljudima da učine isto kad budu imali 37 godina. I ja sam jedan od njih".
Vjerojatno Đoković nikad neće biti obožavan kao Federer, čak niti kao Nadal, ali pretpostavljam da će, pod uvjetom da ga zdravlje posluži, na kraju ovaj fantastični sport napustiti s više Grand Slam naslova. U nedjelju smo svjedočili stvaranju teniskog besmrtnika, da ne spominjemo plimski val razumljivih emocija. I na kraju je napravio još jedan korak prema statusu velikana.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati