ĆIRO BLAŽEVIĆ

Filozofija Ćire Blaževića

Filozofija Ćire Blaževića
Foto: EPA, Yugo Papir

MIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆ vjerojatno ni sam ne zna koliko ima godina, ili barem ne želi otkriti, ali službeno, na današnji dan slavi 85. rođendan. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo intervju Renea Bakalovića s "trenerom svih trenera" iz časopisa "Start" , objavljen u listopadu 1981. godine, odnosno početkom sezone u kojoj je Dinamo osvojio svoj najslavniji naslov prvaka Jugoslavije.

DVADESET i treći Dinamov trener, Miroslav Ćiro Blažević, donio je u donedavna uspavani i mlitavi Maksimir nesvakidašnju energiju i u cijelom klubu zaveo izvanredno stanje: on, naime, smatra da je nogomet prvenstveno rat s 34 presudne bitke...

"Samo nam snaga može garantirati ono što tako dugo čekamo", prolama se Blaževićev glas na Dinamovu pomoćnom stadionu, ispod istočne tribine, s intenzitetom koji je potvrđivao njegovu izjavu da je manijak nogometa. Igrači su preskakivali konopac kao da ih je spopao sam nečastivi; Ćiro je na kraju rekao da je to bio jedan od ležernijih treninga. No svesti Blaževića na uski predložak nogometnog fanatika značilo bi načiniti površan portret. Njegove su osobine i samouvjerenost, pronicljivost, nervoza tipičnog kolerika (obavezan čir), ali i osjećaj za diplomaciju. ("Kontakti s medijima, uz trening, najvažniji su dio moga posla").

Dinamova je publika već naučila da u Maksimir dođe novi trener, izrecitira novinarima svoje recepte, za nekoliko mjeseci pokaže njihovu neefikasnost, zatim potraži novu radnu sredinu. Blaževićev repertoar kao da odskače od dosadašnjih programa. Već i način njegova dolaska zaslužuje pažnju. Pošto je već jednom, zbog ugovora u Švicarskoj, vrlo nerado odbio poziv, ovaj je put došao ne dobivši za potpisivanje ugovora nikakav paušalni iznos, tako da su njegova ukupna godišnja primanja manja u Zagrebu nego što su bila u Rijeci.

U Švicarskoj su ga plaćali postotkom od ulaznica pa je uložio u industriju satova

To, međutim, ne znači da Blažević nema osjećaj za novac. Naprotiv. Trenirajući u Švicarskoj, zatražio je postotak od ulaznica i, kako je s njegovim dolaskom znatno porastao broj gledalaca postao je jedan od najbolje plaćenih trenera na svijetu. Zarađeni novac dobro je uložio u švicarsku industriju satova tako da mu financijska strana rada u Dinamu nije osobito važna. To mu je omogućilo da svoju opsesiju nogometom izrazi na način koji mu se činio najprivlačniji - radom u Dinamu. Zagovornici teorije da svatko u životu ima jedan pravi zadatak stekli su još jedan jak argument.

To ne znači da je "Uvertira" bila monotona. Blažević se nogometom počeo baviti u rodnom Travniku, a kao osamnaestogodišnjak, 1953., došao je u Dinamo. Igrao je zatim u Lokomotivi, Sarajevu, Rijeci. U dvadeset i drugoj godini, 1957., teško se ozlijedio na pragu prave igračke afirmacije, u prvoj svojoj utakmici za B-reprezentaciju. Počeo se školovati za nogometnog stručnjaka. Nastavio se probijati u Švicarskoj: počeo je kao manualni radnik, a na kraju je vodio švicarski državni tim.

"Kad sam se počinjao baviti nogometom, taj je sport pripadao isključivo radničkom sloju, da ne kažem sirotinjskom. U tu sam kategoriju i sam spadao. Kako je to zgodno kazao Ivan Tomić, nekoć je nogomet igrala sirotinja, a gledala gospoda; danas ga igraju gospoda, a gleda sirotinja. Tako je virus nogometa u meni odmah naišao na odgovarajuću 'juhu'. Nakon ozljede mi je bilo jasno da neću ostvariti svoje igračke ambicije. Sreća je da sam s tim bio odmah načistu, tako da sam se već tada počeo spremati za trenerski poziv i diplomirao na Pedagoškoj akademiji."

Čini se da ste klasični slučaj osobe kojoj teška socijalna situacija stvara snažnu motivaciju i velike ambicije...

"Teški uvjeti dovodili su često dotle da se u raznim situacijama nisam mogao postaviti onako kako sam želio i mnogo sam puta morao biti dvoličan da bih izborio svoj status. Sada imam poziciju koja mi dopušta da budem otvoren. Nemam razloga da jedno mislim, a drugo govorim."

"U Rijeci su shvatili da su moje ambicije veće nego što ih klub može ostvariti"

Iskoristit ću ovu izjavu da postavim odmah provokativno pitanje; kako vi gledate na vječno pitanje funkcioniranja Dinamove uprave?

"U Dinamu još ne postoji povezanost, kohezija, čvrstina. No kako se često spominje jedna konkretna ličnost - Vid Ročić - dopustit ću sebi da kažem da je on u ovom trenutku jedna od svjetlijih točaka i da je, unatoč svojoj nepopularnosti, mnogo učinio. No i dalje smatram da ova kompozicija predsjedništva mora vrlo brzo dobiti infuziju, kako bi bila u skladu s ambicijama i snagom prve momčadi. To je jedini aspekt razilaženja između mene i onih koji drukčije misle."

Mislite, dakle, da bi trebalo dovesti još neke osobe "od formata"?

"Pa nesumnjivo je da je Dinamo, uz Crvenu zvezdu, naš najveći klub. Navijači klubu daju veličinu, težinu, prave dimenzije."

Kako vi gledate na okolnosti pod kojima ste došli u Dinamo?

"U Rijeci sam imao izvanredno komfornu situaciju, i to nakon užasno teškog perioda; probijanje u inozemstvu bilo je lakše od prvih šest mjeseci rada u Rijeci. Unatoč podršci ljudi iz predsjedništva kluba - koji su me, zapravo, doveli, u cjelini gledajući, sredina me uopće nije prihvatila. Na kraju je Rijeka ipak tako igrala da su svi priznavali: 'Taj je Blažević nešto stvorio'. Upravo se tada pojavljuje Dinamo, moja slabost, i to u takvoj situaciji koja se graničila s ispadanjem iz lige. Dok su svi smatrali da je to neprilika ja sam procijenio da je to za mene prilika. U Rijeci su shvatili da su moje ambicije veće nego što ih tamošnji klub može ostvariti."

Vi više ni od tiska ne skrivate da su Dinamove aspiracije maksimalne.

"Ne. To mi zamjeraju. No ne mogu igračima govoriti jedno, a publici drugo. Takva kontradikcija mogla bi biti fatalna i za igrače i za mene. Otvoreno kažem: Dinamov je cilj prvo mjesto. No ne govorim to napamet, nego pošto sam analizirao cijelu situaciju. Ako ne želiš biti utopist prije nego što utvrdiš cilj, pitaj se imaš li sredstava da ga postigneš."

Kako je izgledalo to procjenjivanje dopuštenih apetita?

"Prvi su se pokazatelji pojavili na turniru Marjan 81, u susretu s Hajdukom koji je slovio kao favorit prvenstva. Na početku jesenskog dijela susreli smo se i s drugim favoritom, Zvezdom. Na tim se utakmicama moglo vidjeti da nećemo biti inferiorni prema tim ekipama. Idući su susreti to i potvrdili. Uostalom, naš krajnji cilj nije biti prvi samo u Jugoslaviji nego i u Europi: osvojiti Kup šampiona, Kup kupova ili kup UEFA."

Jeste li sad prvi put u prilici da ostvarite svoje životne ambicije?

"Da. Dosad sam dobio samo poneku zadovoljštinu, kao kad sam s anonimnim Švicarcima izbacio Malmö iz Kupa UEFA ili kad smo dobro namučili Lazio. Dinamo s druge strane, ima objektivne mogućnosti da postane svjetsko ime. Na tom putu najteže je stvoriti renome. Da bi se došlo do te faze, treba se prvo afirmirati, potom steći reputaciju i kad se klub stabilizira u prve dvije etape, tek se tada počinje stvarati renome. Dinamo bi mogao igrati i u drugoj ligi, a ipak imati renome: i to je moja prednost u ovom trenutku."

"Bez onoga što sam donio u klub, Dinamo bi bio osuđen na krah"

Osim na starim uspjesima, Dinamo je svoj renome sagradio i na tvrdoglavom forsiranju tehnike, finesa. Vi, na neki način, rušite taj imidž.

"To nije točno! Ja nisam tako postavio stvar. Novi su zahtjevi što se tiče brzine i oštrine, a i tehnika napreduje, i ja je ne mislim zapostaviti. Moj je posao uistinu vrlo složen i traži dobro definiranu metodu, da opet citiram Tomića, koji kaže: 'Divna su bila vremena kad su od nogometa boljele noge: danas boli glava.'"

Sudeći po vašem radu, čini se kao da ste postavili sebi zadatak da od solidnih pimplera stvorite Supermane...

"Evolucija nogometa izbacila je u prvi plan agresivnost, krvoločnost, kuražu, fanatičnost, a meni je teško reći je li to sreća ili nesreća. Znam samo da, želim li uspjeti, igrači moraju stalno biti spremni staviti glavu na kopačku."

Kako to da vam je Dinamo bio slabost kad je on gajio sasvim suprotan duh?

"Upravo zato Dinamo bi bio osuđen na krah da je ostao bez ovih novih kvaliteta. Promjene koje ja provodim posljedica su Dinamove konzervativnosti koja se očitovala u sterilnoj i neefikasnoj igri. U Zagreb su dolazile slabije ekipe, koje su domaćina impresionirale odlučnošću i tako pobjeđivale.

Ja sam na gostovanje u Banju Luku vodio člana predsjedništva kluba koji mi je rekao da nije vidio takav masakr poput onog koji je Dinamo, uz poraz od 3:0, doživio prethodni put u tom gradu. Prije utakmice zamolio sam ga da igračima evocira taj susret, a zatim sam ja rekao: 'Danas se ponosim što vodim hrabre mladiće koji mogu pokazati ekipi Borca da ih više ne može tući.' I zaista, maser domaćina stalno je utrčavao na teren, a trener Valok dovikivao mi je: 'Praviš masakr!"'

A mi smo, zapravo, samo prihvatili borbu. Što će nam tehnika ako nam stalno bacaju igrače u aut. Sad za Dinamo publika kaže: "To je Željo."'

Embed from Getty Images

Slažete li se s takvim ocjenama?

"Na Dinamo se počelo gledati kao na grubu momčad nakon Hajdukove kampanje koja je bila moguća samo zato što su svi navikli na mekani Dinamo. Uvjeravam vas da odmah reagiram kad netko od mojih igrača ne respektira protivnika i igra prljavo. Smatram se sportašem i neke stvari ne toleriram, inače mi trenerski vijek ne bi bio dug. Uostalom, i sam sam kao igrač bio žrtva grubosti."

Snaga i borbenost ipak nisu jedine komponente vašeg pristupa...

"Oni koji negiraju važnost koncepcije zaboravljaju da spontanost uvelike ovisi o slučaju. No koncepciju treba prilagoditi kvaliteti igrača, jer ipak sve proistječe iz igre. Problem je kako do nje doći. Moj se rad sastoji u tome da stvorim uvjete u kojima će se igrači optimalno iskazati."

Koliko je, po vašem mišljenju, znanstveni pristup nogometu potreban, a koliko mistifikacija?

"Formula za uspjeh ima sedam faktora. Kod mene je najveći motivacija"

"Nije to mistifikacija. Postoji jedna formula sastavljena od sedam faktora: animacija, motivacija, karakter, sportska inteligencija, sredina, trening i, na kraju, sreća. Svi su ti faktori važni. U mojem se slučaju socijalna motivacija pokazuje kao najveća. Prije je, možda, taj elemenat bio dovoljan, ali se nije uočavalo koliko je i sredina važna, iako je bilo očito da npr. Didi nije mogao igrati kad ga je bojkotirao Di Stefano.

Ja sam o tim stvarima pisao u knjizi 'Vodič u trening' koja je izašla na francuskom i postigla priličan uspjeh u Europi. Čekam da osvojim prvenstvo, pa ću je prevesti na naš jezik. U njoj govorim o vježbama za pojedine koncepcije i demantiram ono što su me učili u školi: da se mora trenirati u etapama. Istodobno se može raditi i na snazi i na drugim komponentama.

Također mislim da svi trebaju sve trenirati, tako da se u svakoj situaciji na terenu mogu snaći. Ambicija se mora racionalizirati da bi se ostvarila. Nadahnuće ne može trajno nadmašivati objektivne mogućnosti. U Dinamu su danas važni ti faktori poput motivacije i snage, koji toliko dolaze do izražaja u elementarnim duelima. Ja slikovito kažem igračima: 'Ne može te nitko proći, a da u tvojim rukama ne ostane komad njegova mesa.'"

Nakon vašeg dolaska mnogi su gotovo otpisani igrači postali standardni prvotimci. Kako valorizirate igrače?

"Kad smo u Australiji stavili Bračuna na mjesto centarfora, gdje je zabio dva gola, svi su povikali: 'Centarfor!' Ja sam rekao: Ne, bek. Vidio sam njegovo izuzetno nadahnuće u toj partiji i istodobno njegove granice."

Unatoč vojničkom tretmanu, vaš pristup igračima nije uniforman, istražujete specifičnosti pojedinaca koji su izvan sfere usko sportskog: njegov karakter.

"Razne mjere prema raznim ljudima. U biti je to stara taktika: toplo-hladno. No još se moramo ponegdje korigirati. Dok sam Bošnjaka maltretirao, on se probudio i postao jedan od glavnih igrača. Nedavno je došao i pitao me: 'Šefe, mogu li u ponedjeljak u Trst?' Ushićen njegovom promjenom, odgovorio sam mu: Možeš. Kad god imaš problema, ja ću ti pomoći."

Na idućoj utakmici bio je očajan. Morao sam mu reći: Kakav Trst! Rat još traje, a ti bi u Trst, frajeru jedan! I za Kranjčara vrijedi samo jedna formula: čitav su ga život mazili, a on, najveći talent u Jugoslaviji, nije ništa napravio. Kod Zajeca bi to urodilo suprotnim efektima."

Očinski odnos i šamaranje igrača

Kadar igrača koji imate sigurno nije loš. Je li dovoljan za maksimalne ciljeve koje ste postavili?

"Bio bih izrazito prepotentan kad bih rekao da samo s ovim igračima možemo računati na sve zamišljene rezultate. Dinamo mora dovesti još najmanje dva vrhunska igrača, no ne neke veličine iz velikih klubova. Konkretno mislim na Halilovića iz Vinkovaca. Kad bih se morao odlučiti između Sušića i Halilovića, odlučio bih se za ovoga drugog. Vidio sam ga samo jednom, i to bi bilo dovoljno. Drugi bi bio Gogić iz Tuzle. Uz to, ozbiljno računamo na Krnčevića. Ne tražim skupe igrače poput Sliškovića. Možda i zato da bih mogao sebe više iskazati."

Prvi je dojam u vašem kontaktu s igračima beskrupuloznost: komunicirate ponekad i šamarima. Pažljiviji promatrači primjećuju da prema igračima nastojite stvoriti drugu varijantu nadređenosti: onu očinsku.

"Autoritet straha nije duga vijeka. U ključnim trenucima igrač treba da za tebe dade sve od sebe, a ne da te sabotira. Kad postoje očinski odnosi, onda igrači mogu tolerirati šamare, kojih zaista ima: kad uđem ljutit u svlačionicu, igrači prave rukama gard iznad glave. Treba puno napora da se takvi odnosi ne iskompromitiraju, jer tada ni šamari ne pomažu. Osim svega, moram im stalno biti zanimljiv da bih izbjegao stanje prezasićenosti. Sad su radoznali - stalno očekuju što ću novo izvesti."

Kakve će biti reakcije ako dođe do krize u nekoliko kola?

"O tome mnogo razmišljam. Osim sreće, u našem nogometu, na žalost, i neke druge okolnosti katkad imaju presudnu ulogu. Da bi klub brzo izašao iz krize, mora u njemu sve biti na svom mjestu i zato nisam spreman na kompromise - to se tumači mojom željom za vlašću. Ovo je moje životno opredjeljenje i, na žalost nema mjesta nekoj posebnoj uviđavnosti i obzirnosti. Uostalom, ne radi mene nego radi milijuna navijača kojima je Dinamo duševna hrana."

Koji je, zapravo, vaš sportski credo?

"Kad bi mi se igrač obratio s 'ti', znao bih da je vrijeme za odlazak"

"Isprva sam imao sasvim drugu viziju nogometnog treninga. Mnogi koji su promatrali moje treninge u Švicarskoj govorili su: 'Ovo nije sportski centar, ovo je centar Gestapoa.' Tada sam dobio nadimak Atila Bič Božji. No, shvatio sam da ne smijem biti svojeglav i da moram upoznati što više stavova.

Počeo sam proučavati filozofe. Jedan Montesquieuov princip posebno me zaokupio. On glasi: 'Prije nego što promijeniš zakon, mijenjaj mentalitet. Promjena zakona radi zakona jest tiranija.' Shvatio sam da ništa nisam radio na mijenjanju mentaliteta - samo sam naređivao. Odlučio sam se za preodgajanje, ali u okvirima vojničke discipline, koja u mirnodopsko vrijeme nije suviše kruta.

No u vrijeme rata - a za mene je prvenstvo rat sa 34 borbe - nema vremena za dugu diskusiju. Tada svakome striktno naređujem što treba da radi. U mojem poslu nema samoupravljanja. Ovdje bi to bila utopija. Kad bi me neki igrač spontano oslovio s 'ti', znao bih da je sve gotovo i da moram ići."

U jednom od prošlih odgovora rekli ste da se smatrate sportašem. Što je za vas sportaš?

"Zdrava ličnost spremna na najveće žrtve."

O Nietzscheu, korupciji i čudima

Kako gledate na sportsku etiku kad je vaš ljubimac Nietzsche, filozof specifičnog gledanja na moral?

"Ne možete sve uzeti od Nietzschea. I on je, poput drugih filozofa, na neki način utopist. Od njega sam uzeo samo ono što sam smatrao pozitivnim, što mi je trebalo za stvaranje fanatičnog borbenog duha: kako se on agresivno okomljavao na tradicionalni moral, tako se ja okomljujem na negativne aspekte tradicionalnog mentaliteta u Dinamu."

Ponovit ću pitanje u konkretnom svjetlu, može li se u našem nogometu, zatrovanom korupcijom, razmišljati o ostvarivanju velikih ambicija i pri tom ostati čist?

"Kad ne bih vjerovao u promjene nabolje, ne bih se bavio nogometom. Glavni je zadatak pri tom upravo na trenerima. Nije nikakva tajna da prije nego što odredim definitivan sastav pogledam tko je određen za suca. To mi u Švicarskoj nije ni palo na pamet Kod nas u sportu vlada elementarno pomanjkanje kulture, koje nam ne dopušta da sportski primimo poraz i da tražimo sportske putove za ponovno uzdizanje."

Bit ću sasvim otvoren: može li se u nas osvojiti prvenstvo na pošten način?

"Mislim da se, uz dobru i odlučnu ekipu, može napraviti čak i to čudo. Mogućnosti korupcije ipak su ograničene na dvoboj s pravom ekipom."

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara