TREBALE su to biti Pandemijske olimpijske igre, nevesele igre koje će, u najboljem slučaju, inspirirati ambivalenciju. A onda je sport učinio svoje. Unatoč izostanku publike i prijetećoj opasnosti od covida-19, Tokio je bio nevjerojatan. A postao je i nešto drugo - Olimpijske igre mentalnog zdravlja. Nakon što se Simone Biles povukla iz gimnastičkih natjecanja, stavila je dosad neviđen fokus na psihološke izazove elitnog sporta. Jedna od najvećih sportašica svih vremena odlučila je dati prednost svom umu nad voljom i ogromnim pritiskom za pobjedu. "Život je više od gimnastike", rekla je Biles. Nakon stanke vratila se u natjecanje na gredi, osvojivši brončanu medalju i izborivši jednu od svojih najvećih pobjeda, piše The Guardian.

Mentalno zdravlje obilježilo je sportsko ljeto. Biles je rekla da ju je inspirirala Naomi Osaka, japanska teniska zvijezda koja se povukla s ovogodišnjeg Roland Garrosa kako bi ublažila tjeskobu i depresiju. Stanje uma izazvalo je raspravu i na Wembleyju, nakon što je Engleska izgubila finale Eura nakon izvođenja jedanaesteraca, te u Wimbledonu, gdje je britanska uzdanica Emma Raducanu rano popustila u psihološkom kotlu terena broj 1. Mark Cavendish se u međuvremenu vratio u spektakularnom stilu na Tour de France, nakon što je prebolio depresiju.

Foto: Simone Biles (Guliver)

Činilo se da je izljev iskrenosti postao zarazan. Ben Stokes odlučio je u srpnju uzeti predah od kriketa na neodređeno vrijeme kako bi dao prioritet svojoj mentalnoj dobrobiti, što je umirovljeni igrač Michael Vaughan nazvao pozivom na buđenje svih nas. Sljedećeg dana engleski nogometaš Tyrone Mings dospio je na naslovnicu The Suna kada je otkrio da je njegovo "mentalno zdravlje potonulo" uoči Eura 2020. zbog tjeskobe zbog poziva u reprezentaciju.

"Dosta sam radio na tome sa svojim psihologom. Naučio sam mnogo mehanizama suočavanja - disanje, meditaciju ili samo spoznaju kako se dovesti u sadašnji trenutak. Naučio sam kako ne dopustiti da me moja podsvijest preuzme", rekao je Mings.

Današnji sportski heroji suočavaju se s dosad neviđenim pritiskom, ne samo da nastupaju na sportskom borilištu već i na društvenim mrežama te kao zaštitna lica vlastitih brendova i kompanija. "U konačnici, mi nismo samo zabavljači, mi smo ljudi i postoje stvari koje se događaju iza kulisa i kojima pokušavamo žonglirati izvan sporta", rekla je Biles.

Svjetlost se pojavljuje u prostoru između riječi "super" i "čovjek". A ako su vrhunski izvođači ipak poput nas, polje sportske psihologije, tradicionalno rezervirano za elitne natjecatelje, možda nikada nije bilo relativnije. Više nego ikad, kažu sportski psiholozi, lekcije iz ovih važnih trenutaka mogu se primijeniti na cijeli naš život.

Emma Raducanu pojavila se niotkuda u Wimbledonu, pobijedivši niz visoko rangiranih igračica u zapanjujućem naletu koji je osvojio naciju. Dobila je mjesto na terenu broj 1 i na naslovnicama za meč četvrtog kola protiv Ajle Tomljanović iz Australije. Potom je 18-godišnjakinja patila od vrtoglavice i poteškoća s disanjem te je odustala. "Mislim da me cijelo iskustvo sustiglo", rekla je kasnije Raducanu.

Foto: Emma Raducanu (Guliver)

Dr. Claire-Marie Roberts promatrala je to s poznatim osjećajem. Roberts (43) je bila perspektivna tinejdžerica koja se kvalificirala na Olimpijske igre 1996. godine u plivačkoj disciplini 100 metara prsno. Uspjela je to unatoč tjeskobi.
"Povraćala bih u toaletima prije natjecanja zbog sumnji u sebe i smiješnih scenarija koji su mi se odigravali u glavi. Brinula sam se da ne iznevjerim tatu i trenera i mislila sam da su svi puno bolji od mene. Ponekad bih se vizualizirala s narukvicama za plivanje te kako s mukom dolazim do kraja bazena", govori Roberts za The Guardian.

Srećom, Roberts je imala sportskog psihologa kojem se mogla obratiti za pomoć: "Ranih 90-ih nitko zapravo nije ni znao što je sportski psiholog." Tek tada je uspjela upravljati svojom tjeskobom i kvalificirati se za Atlantu. Kad je ozljeda prije OI-ja ugasila njen olimpijski san, njeno iskustvo nadahnulo ju je na promjenu posla. Danas je sportska psihologinja na Sveučilištu West of England u Bristolu te menadžerica za učenje i razvoj u Premier ligi. Prije nogometa radila je s nekoliko olimpijskih sportaša i ekipa.

Njeno 25-godišnje putovanje utjelovljuje sve veću važnost psihologije u sportu, što se sada kombinira sa širom sviješću o mentalnom zdravlju. Dobrobit je postala dio narativa na nacionalnoj razini, a osobe poput princa Harryja i Marcusa Rashforda pozivaju nas da progovorimo i brinemo se za sebe. Rashford, koji je u finalu Eura 2020. protiv Italije promašio jedanaesterac, poslao je Raducanu poruku podrške nakon njezina povlačenja, otkrivši da je doživio sličnu reakciju na pritisak tijekom juniorske utakmice u Engleskoj.

Što možemo naučiti iz ovih trenutaka naizgled nezamislivog pritiska i kako te pouke možemo iskoristiti da se nosimo sa zahtjevima vlastitog života? Roberts počinje studijom slučaja - prijateljicom koja se jako boji letenja. Psiholog identificira četiri osnovne vještine u psihologiji performansi. "A mogli bi biti jednako korisni za engleskog igrača koji izvodi jedanaesterac ili moju prijateljicu koja se sprema za let u Malagu", kaže Roberts.

Prvo, razbijte velike i zastrašujuće ciljeve na manje, kojima se lakše upravlja. "Za moju prijateljicu prvi cilj bi mogao biti doći do vrata", kaže Roberts i nastavlja: "Zatim slijede razgovor o sebi ili pozitivne afirmacije. Treba reći: 'Ja mogu to. Već sam to radila prije, ja trebam biti ovdje.'"

Foto: Marcus Rashford (Guliver)

Mo Farah je govorio o osjećaju bezvrijednosti prije utrka u godinama prije nego što je postao prvak. "Uvijek sam želio pobjeđivati, ali dio mene uvijek je mislio da su suparnici bolji od mene, pa sam se stavljao na treće ili četvrto mjesto", rekao je za The Guardian 2012. godine. Rekord na 10.000 metara iz 2011. dao mu je samopouzdanje i osjećaj da ima kontrolu.

U Tokiju je švedski bacač diska Daniel Stahl stekao popularnost na društvenim mrežama govoreći sam sebi prije bacanja: "Ja sam švedski Viking! Aaaah!"

Slijedi vizualizacija. "Temeljno je za samopouzdanje vidjeti sebe kako postižete svoje ciljeve. Tako bi se nogometaš mogao zamisliti kako zabija jedanaesterac ili bi se moja prijateljica mogla zamisliti kako hoda do vrata", objašnjava Roberts za The Guardian.

Na kraju Roberts preporučuje opuštanje. Riječ je o naučenoj sposobnosti izlaska iz stanja povećane uzbuđenosti kako bi se napravila analiza i donijele dobre odluke. To može zahtijevati opuštanje mišića ili meditaciju.

Profesor Steve Peters, sportski psihijatar koji je radio s desecima ekipa i pojedinaca, uključujući englesku nogometnu reprezentaciju, britanske bicikliste i sprintera Adama Gemilija, kaže da često razgovara sa sportašima o posljedicama. "Razgovarao bih sa sprinterom i rekao mu da bi se u utrci na 100 metara moglo dogoditi sljedeće: svjetski rekord, slabija izvedba ili neočekivani događaj. Volim proći kroz svaku mogućnost i staviti je na mjesto, tako da ih sportaši ne razmatraju u mislima kad se trebaju usredotočiti. Uvijek sam iznenađen zbog toga što ljudi to ne rade u stvarnom životu, nego samo reagiraju na ono što im se dogodi", rekao je Peters, koji je u Tokiju surađivao s britanskim taekwondoašima.

Peters također radi na identifikaciji jedne stvari koja sprječava sportaše da postignu najbolje moguće rezultate. Ponekad to može zahtijevati razgovore s trenerom i malo diplomacije. "Često postoji ta neusklađenost. Skakač u vis možda je usredotočen na svoj korak, dok bi trener mogao reći da je problem u podizanju bokova. Tražim dokaze o tome što je ispravno", kaže Peters.

Dr. Andrea Furst, sportska psihologinja koja radi s engleskim ragbijašima i australskim jedriličarima, kaže kako disciplina da se usredotoče na ono što treba poboljšati razlikuje elitne sportaše i obične smrtnike. "Mnoge stvari koje su potrebne za vrhunske domete nisu posebno složene, ali potreba da se to radi dan za danom čini vrhunske sportaše. Jedan od najboljih savjeta u svakodnevnom životu bio bi izabrati jednu stvar na koju se treba usredotočiti da bismo se promijenili i držati se toga", kaže Furst za The Guardian.

Roberts kaže da je za sportsku psihologiju važno poboljšati način na koji brinemo o sportašima, kao i način na koji sportaši govore o sebi: "Ono što je ohrabrujuće kod Raducanu bila je otvorenost s kojom je govorila o onome što se dogodilo. Sumnjam da bi to bilo moguće prije 10 godina. Sportaši su zaobilazili to pitanje ili su isticali utjecaj pogrešne hrane kako bi prikrili stvarnost situacije."

Biles je bila toliko iskrena o svojim teškoćama da se doimala gotovo radikalnom. Rekla je da je zbog podrške koju je tada dobila shvatila da je ona više od sportskih postignuća, u što nikada nije istinski vjerovala.

"Ideja o bogomdanom sportašu opasna je fatamorgana", dodaje psihologinja Pippa Grange, koja je radila s nekoliko vrhunskih sportaša i momčadi, uključujući Englesku tijekom Svjetskog prvenstva 2018. godine. Sad radi za Right to Dream, nogometnu akademiju u Gani i Danskoj. Njen angažman u engleskoj reprezentaciji stavio je psihologiju u središte momčadi, a ne kao uslugu za kojom su igrači mogli posegnuti ako su smatrali da im je potrebna (ili mogli priznati da im je potrebna). Grange je navodno natjerala igrače da se okupe u malim grupama i podijele svoja životna iskustva i tjeskobe kako bi poboljšali koheziju i povjerenje - dinamiku koja je i dalje u središtu pobjedničkog stila upravljanja Garetha Southgatea.

"Sportski nastupi koje najviše volimo su oni u kojima možemo vidjeti velika srca, dubok karakter i ovladavanje vještinom na inspirativnoj razini, u kojima možemo vidjeti ljudskost, a ne robotsko savršenstvo ili egzekuciju bez emocija. Svi mi možemo izvući nešto iz toga", smatra Grange.

Dr. Geir Jordet, profesor u Norveškoj školi sportskih znanosti u Oslu, od velikih je poduzeća zahtijevao primjenu pouka i tehnika iz posebno stresnog scenarija izvođenja jedanaesteraca. Ovaj bivši norveški nogometaš, koji je nakon ozljede prešao u sportsku psihologiju, proveo je pet godina analizirajući svako izvođenje jedanaesteraca na Svjetskim prvenstvima od 1976., kao i u finalima Eura i Copa Americe. Intervjuirao je i 25 nogometaša. "Mehanizmi koje koristimo za izvođenje pod pritiskom univerzalni su svima", kaže Jordet.

Kad je finale Eura između Engleske i Italije prešlo u izvođenje kaznenih udaraca, Jordet je zgrabio bilježnicu. Njegova analiza, koja pokriva više od 45 godina izvođenja, otkrila je da, kada momčadi treba samo još jedno uspješno izvođenje za pobjedu u utakmici, igrač koji je na lopti postiže gol u 92 posto slučajeva. Ako momčad gubi utakmicu u slučaju promašaja sljedećeg jedanaesterca (kao što je bilo s Engleskom kad je Bukayo Saka došao na izvođenje), igrač koji izvodi udarac postiže gol u samo 62 posto slučajeva. "U životu se radi o razmišljanju o pozitivnim posljedicama onoga što radite, a ne o negativnim posljedicama ako zabrljate", kaže Jordet.

Norveški stručnjak je čak otkrio da način na koji igrač slavi uspješan penal zaista može biti važan: "Ako intenzivno slavite i učinite sebe velikim te pokažete koliko ste zadovoljni učinjenim, odmah povećavate šanse za pobjedu svoje momčadi, pod uvjetom da se kontroliraju drugi faktori, poput redoslijeda igrača u izvođenju."

Jordet, koji je radio s desecima vrhunskih momčadi (nerado navodi klijente, ali kaže da je dobio poziv prije utakmice Eura 2020. u slučaju da dođe do izvođenja jedanaesteraca), otkrio je da velika, a ne skromna slavlja, ne samo da povećavaju šanse za uspjeh u sljedećem udarcu momčadi nego i šanse za neuspjeh kada sljedeći suparnički igrač dođe do lopte. "U poslovnom svijetu govorim ljudima kako je važno pokazati sreću svima oko sebe kad sklopite važan ugovor. To je zarazno", rekao je Jordet.

Izmjerio je i vrijeme koje igraču treba da udari loptu nakon što je sudac zviždukom dopustio izvođenje. Vjerojatnije je da će promašiti igrači koji žure, što je možda posljedica želje za brzim oslobađanjem od stresa. Samo dvije sekunde više za pripremu značajno povećavaju šanse za poentiranje.

No, predugo čekanje također može biti kontraproduktivno. Jordet je bio zapanjen kada je Rashford čekao 11 sekundi prije nego što je izveo - i promašio - svoj udarac s bijele točke. Nijedan igrač nije toliko dugo čekao u 45 godina izvođenja jedanaesteraca na velikim natjecanjima.

"Uvijek sam želio izvoditi jedanaesterce, ali nešto nije bilo baš u redu. Tijekom dugog zaleta štedio sam si malo vremena i, nažalost, rezultat nije bio ono što sam želio", napisao je Rashford dan nakon finala Eura 2020. Lekcija? Odugovlačenje može dovesti do previše razmišljanja i povećanja stresa.

Prije svega, podaci ukazuju na to da jedanaesterci nisu lutrija: "Otkrili smo da, što više igrača vjeruje kako je ishod jedanaesteraca slučajnost, to je veća vjerojatnost da će doživjeti destruktivnu anksioznost. Percepcija kontrole je ključna", objašnjava Jordet. Southgate to zna i prema tome je pripremio i uvježbao svoju momčad, koristeći podatke, a ne srce, za odabir izvođača jedanaesteraca. No, talijanska pobjeda pokazala je da kontrola može biti i percipirana i stvarna.

Upravo su ove tehnike, koje su u to vrijeme bile nove, pomogle Claire-Marie Roberts da odagna dio stresa koji je osjećala prije velikih plivačkih natjecanja. Taj pritisak nikad je nije spriječio da nastupi, ali ju je učinio duboko zabrinutom tinejdžericom. Rastuća svijest o tim stresovima, potaknuta iskrenošću Raducanu i Biles, smatra Roberts, najpozitivniji je rezultat uspona sportske psihologije. "Kad pogledate sportaše koji su se natjecali u Tokiju, neki od njih su tako mladi i to je veliki pritisak za svakoga, ali za tinejdžera je to uistinu težak ispit i mislim da ljudi to tek sad u potpunosti razumiju", rekla je Roberts.

Opraštajući i plješćući Osaki, Biles i Raducanu, priznajemo sasvim ljudsku reakciju na pritisak čak i kod vrhunskih sportaša. O tome treba razmišljati kad sljedeći put budemo koračali do bijele točke, preskoka ili osnovne linije.

Kako zadržati smirenost pod pritiskom

Razdijelite svoje ciljeve

"Ako ste suočeni s posebno izazovnom situacijom, doista pomaže razbiti veće ciljeve na manje", kaže sportska psihologinja Claire-Marie Roberts.

Razgovarajte sa samim sobom

"Koristite pozitivne afirmacije. Recite sebi: 'Mogu ja to, radio sam to već prije, moje je mjesto ovdje.'"

Vizualizirajte uspjeh

"Ovo je temeljno za izgradnju samopouzdanja. Zamislite sebe kako postižete ciljeve koje ste sebi postavili."

Usredotočite se na posljedice

"Ako se ne pozabavimo ishodima onoga što pokušavamo učiniti, oni mogu zaokupiti naš um i potkopati fokus. Prođite kroz posljedice neuspjeha ili uspjeha i prihvatite ih jednu po jednu", kaže sportski psihijatar Steve Peters.

Opustite se

"Disanje, opuštanje mišića, meditacija ili čak glazba mogu vam pomoći da se spustite s razine povećanog uzbuđenja i omogućiti vam da se ponovno usredotočite", kaže Roberts.

Usredotočite se na ono što ne pomaže

"Pitajte se što radite, a što vam ne pomaže u postizanju vašeg cilja i usredotočite se na to", kaže Peters.

Proslavite svoje trijumfe

"Kad vam dobro ide, važno je pokazati da ste sretni svima oko sebe - to je zarazno", kaže Geir Jordet, profesor psihologije.

Zastanite prije nego što krenete dalje, ali ne predugo

"Ne gubite vrijeme bez veze jer to može izazvati prekomjerno razmišljanje i dodatni stres. Provedite nekoliko sekundi usredotočujući se na ono što možete kontrolirati", kaže Jordet.