Gdje je nestao Manchester United?
Foto: Getty Images/Guliver Image
SREDINOM prvog poluvremena prve utakmice osmine finala Lige prvaka protiv Seville, Alexis Sanchez poslao je savršenu loptu prema Romeluu Lukakuu iza leđa Sevilline obrane. Belgijac, iznenađen da je lopta uopće došla do njega, raspalio ju je preko gola.
Igrala se 25. minuta utakmice i to je bila prva i posljednja šansa koju je Manchester United stvorio protiv momčadi koja je okarakterizirana kao “bingo” uoči ždrijeba nokaut faze. Nekad jedan od najdominantnijih klubova u Europi, pred kojim su se gaće tresle i Barceloni i Realu i Bayernu, danas izgleda kao prosječna momčad. I ništa više od toga.
Nakon solidne prve sezone, u kojoj je osvojio Liga kup i Europsku ligu, očekivalo se da će Jose Mourinho s jednom od najskupljih momčadi u povijesti nogometa, napraviti iskorak i opravdati stotine milijuna eura koje je potrošio na pojačanja. I otvorio je sezonu atomski. Od prvih deset utakmica dobio je devet, s impresivnom gol razlikom 32:4. Raspucao se Lukaku, razigrao se i Pogba i United je na trenutke opet djelovao kao onaj stari.
No čim su došle ozbiljnije utakmice i ozbiljniji protivnici od Huddersfielda, tada raspadnutog Evertona i Basela, sve slabosti Mourinhove vizije Uniteda izašle su na vidjelo. Na Anfieldu je u listopadu odigrao 0:0 u jednoj od najsterilnijih Unitedovih izdanja u zadnjih desetak godina, a da nije bilo De Gee, doživio bi katastrofu, baš kao i godinu dana ranije na Anfieldu.
Protiv svake ozbiljnije momčadi protiv koje je igrao ove sezone ili je slučajno pobijedio ili je rutinski izgubio. Spurse je na Old Traffordu dobio 1:0 golom Martiala u 81. minuti nakon što su gosti dominirali cijelu utakmicu, ali nisu mogli probiti De Geu. Dan danas nikome nije jasno kako je United uspio dobiti Arsenal na Emiratesu 3:1. Svaki drugi put ta utakmica završila bi 3:1 za Arsenal i još bi Wenger čupao kosu od muke što nije realizirao još tri “mrtvaca”. No De Gea je imao povijesnih 14 obrana i Mourinho se izvukao, iako su ga navijači unatoč rezultatski uvjerljivoj pobjedi ubili kritikama.
Toliko sreće ipak nije mogao imati protiv Cityja na Old Traffordu. Tužan je to bio derbi za navijače Uniteda. Nije bilo pitanje hoće li, nego samo kako će United izgubiti tu utakmicu. Iako nije odigrao ništa posebno, City je slavio 2:1 nakon dviju užasnih pogreški Lukakua u obrani (!!!) i pobijedio onako kako je United radio svih prijašnjih godina - rutinski.
U Premiershipu se naslovi više ne osvajaju na "malim" utakmicama
United će Mourinhovim pristupom “samo da ne primimo gol, a nekako ćemo već zabiti”, bez većih problema pobjeđivati slabije momčadi. No za to nije morao potrošiti 350 milijuna eura u dvije godine jer prvenstva se, barem u Engleskoj, više ne osvajaju na “malim” utakmicama. Konkurencija je prevelika i prejaka. Derbiji se moraju dobivati jer svi rasturaju "male" ekipe, a u tim derbijima mora se riskirati. I dok City, Liverpool i Tottenham rastu iz godine u godinu, United stoji. Dok Klopp iskušava razne taktičke varijante, Pochettino do savršenstva uigrava Kanea, Allija i Eriksena, a City igra najbolju sezonu u povijesti Premiershipa, Mourinho stoji. Dok ostali iz dana u dan idu korak naprijed, Mourinhov United kao da hoda unazad.
Kad je došao ključni period sezone, kad je umor brutalnog tempa u Engleskoj polako uhvatio igrače, ostali engleski klubovi prvi put izgledaju moćnije od drugih, ali ne i United. Taj ludi Kloppov Liverpool pregazio je Porto 5:0. City nas je već navikao na gaženja u i izvan Engleske, a Tottenham je Juventus u Torinu stisnuo na svoju polovicu i vratio se nakon što je u 9. minuti gubio 2:0. Čak je Chelsea koji kao nije u formi, jednu Barcelonu sveo na manje udaraca nego što je to napravio United protiv Seville. Izgleda li vam United kao velika momčad? Meni ne.
Jedino što koliko-toliko ide u prilog Mourinhu su dosadašnji rezultati. Liga kup i Europska liga prošle sezone, a ove je u igri za sva tri trofeja i drugi na tablici iza momčadi koja igra najbolju sezonu u povijesti Premiershipa. No realnost je puno drukčija. Ovakvom igrom United eventualno može proći Sevillu, ali bilo koja druga malo jača momčad bi se sinoć narugala Crvenim vragovima.
Sevilla je potpuno izdominirala utakmicu i samo zahvaljujući fantastičnom De Gei i šlampavosti Španjolaca kad je trebalo odigrati onaj zadnji, “killer” pas, United se izvukao s nulom. Ne može se više reći ni da je Mourinhov bunker pretjerano efikasan, jer u Unitedovoj obrani curi na sve strane. K vragu, pa najbolji Manchesterov igrač ove sezone je David De Gea. Da ste navijačima Uniteda prije par godina rekli da će zahvaljivati nebesima što imaju trenutačno najboljeg golmana na svijetu, dobili biste nogu u guzicu. Imali su uvijek dobre golmane, ali oni na ljestvici najboljih i najvažnijih igrača nikad nisu bili u Top 5. Najčešće ih se nije trebalo ni isticati jer je United mljeo protivnike koji kad bi i preživjeli taj užasan pritisak više ne bi imali snage za iole ozbiljniji napad.
Fergusonova vremena su prošla. Takvog trenera s takvim rezultatima neće imati više nitko u povijesti. To nije ni problem. Problem je što Manchester United ne smije, kao što nije smio ni Real Madrid, igrati nogomet kakav Mourinho igra. Nedopustivo je da se klub koji je bio simbol dominacije i napadačkog nogometa, sakrije u mišju rupu protiv Seville (koja je jako dobra momčad, ali ne spada u europski vrh), igra dosadan nogomet protiv Huddersfielda i Burnleya, a u najjačim utakmicama se oslanja na - golmana. Tu nema nimalo hrabrosti, nimalo imaginacije i, što je Unitedovim navijačima, ali i svima nama koji smo odrasli uz Keanea, Giggsa, Ferdinanda i ekipe najbolnije - nimalo srca.
Znao je United kroz povijest odigrati poneku utakmicu kakvu je odigrao sinoć. Ali gledajući ih, samo si čekao kad će zabiti gol. Davno je to bilo, ali dobro se sjećamo legendarne rečenica ITV-ova komentatora Clive Tyldesleya u 90. minuti finala Lige prvaka 1999. kad je Bayern vodio 1:0, a United izborio korner:
“Can Manchester United score? They always score…”
Ishod znate. U sljedeće dvije minute United je zabio ne jedan, nego dva gola i velika momčad koja nije igrala dobro je ipak pobijedila. Jer to rade velike momčadi, a ovaj United to nije. Ne može se ni reći da ima loše igrače pa da nema s kim igrati ofenzivnije. Lukaku, Pogba, Sanchez, Martial, Mata? Jesu li to igrači koji se moraju braniti protiv Seville i kojima kao da nije dopušteno da više od dvojice krenu u kontru protiv pet domaćih braniča? Je li Liverpoolova vezna linija Milner-Henderson-Wijnaldum koja je razapela Porto bolja od Herrere, Matića i Pogbe? Jesu li Pogba, Sanchez i Lukaku toliko lošiji od, recimo, Firmina, Manea i Salaha?
Vjerojatno nisu, ali uopće nije upitno da izgledaju dvije klase lošiji. To je apsolutno trenerova krivnja jer on ih je doveo, on slaže taktiku i on uigrava momčad. No u Unitedu su očito i odnosi zatrovani. Prečesto igrači na terenu izgledaju kao da ne pričaju međusobno, a teško je reći i tko je ovdje vođa na terenu. Da ne govorimo o Mourinhovim odnosima s igračima.
Mourinho ima povijest loših odnosa s igračima
Dok je bio trener u Portu i Interu, također je kritizirao igrače, ali oni su ga slijepo slijedili jer je jednostavno garantirao trofeje. Da je rekao Zanettiju, Eto’ou, Materazziju i društvo da skoče za njim s nebodera, ovi bi to bez problema napravili i vjerojatno bi se bacili i na glavu.
No već u Realu, gdje je Özila nazivao kukavicom, Kaku je potpuno ignorirao, a ružno šikanirao klupsku legendu Ikera Casillasa, to nije moglo proći. Kad je prešao granicu, Sergio Ramos je došao kod Florentina Pereza i rekao “ili ja, ili on”.
Igrači Chelseaja su mrtvi-hladni žrtvovali cijelu jednu sezonu ne bi li bojkotirali Mourinha i napokon ga se riješili, a sličan tretman imaju danas i igrači u Unitedu. Bastiana Schweinsteigera je praktički istjerao iz kluba. Rashforda, Lingarda, Martila i Mkhitaryana nekoliko puta je otvoreno okrivio za poraze i lošu igru, a onda je Armenca dva mjeseca držao na ledu, da bi ga na kraju trampio za Sancheza. Zadnjih par tjedana je u tihom ratu s Paulom Pogbom kojeg je platio 100 milijuna eura, a umjesto njega je u momčad protiv Seville stavio klinca Scotta McTominaya. Svima je jasno da je malo toga što McTominay može, a Pogba ne može.
Gdje je nestao Manchester United? Negdje u bespućima Mourinhovih taktičkih zamisli koje je vrijeme pregazilo. Takav njegov “cilj opravdava sredstvo” nogomet više jednostavno ne prolazi. Nogomet nikad nije bio bolji, brži i efikasniji, a konkurencija u Europi nikad u zadnjih deset godina nije bila jača. Možda United osvoji Ligu prvaka pa nas sve demantira. U tom slučaju više nitko nikada neće moći napisati jednu riječ protiv Mourinha pa sve da igra najružniji i najneefikasniji nogomet u povijesti.
Događala su se u povijesti i veća iznenađenja, ali pitanje je biste li stavili ijednu lipu na takav ishod?
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati