LEGENDARNI Krešimir Ćosić umro je na današnji dan prije 27 godina. Povodom toga, u suradnji s Yugopapirom, donosimo intervju Plavog vjesnika s njim iz 1972. godine.

SVIBANJ 1972: Krešimir Ćosić, sa svoje dvadeset i tri godine i 206 cm visine, bez dvojbe je najbolji košarkaš kojeg smo ikada imali. Samo šest godina trebalo mu je od zadarske Kalelarge i crvenog asfalta Jazina do All Americana i 15 najboljih amaterskih igrača Amerike.

Kratko vrijeme za dug put.

U međuvremenu igrao je u ekipi svjetskih prvaka, bio proglašen najboljim igračem Europe i postao jedini stranac u povijesti američke košarke koji se uopće pojavio na američkim rang-listama. Dakle, postigao je gotovo sve što se može postići u amaterskoj košarci. Čosić je uspio, ali je i najbolje svoje godine poklonio košarci. Stoga sam se ipak često pitao je li njegov ulog jednak onome što mu je košarka dala.

"Košarka mi je pružila mogućnost da putujem, studiram, da postanem netko", kaže Ćosić. 

"Najviše što mi je pružila to je zadovoljstvo, mogućnost da se iživim, da se uvijek ponovno mogu potvrditi. Ja u Americi treniram dvaput na dan, učim, igram utakmice za Provo, i polažem ispite. Na Sveučilištu u Provu sada sam na trećoj godini. Studiram business, to je nešto kao naša ekonomija... Ako dobro zapnem dogodine ću diplomirati."

Embed from Getty Images

Po anketi Associated Pressa ušli ste među 15 najboljih igrača Amerike.

"Svake godine glasovima novinara sastavljaju se tri najbolje postave. U svaku postavu ulaze: jedan centar, dva krilna napadača i dva braniča, ili dva centra, krilo i dva braniča. Ja sam prema anketi prvi centar u trećoj postavi, a lani sam bio samo spomenut."

Dokazali ste svoju vrijednost. Kako sada stoje vaše dionice na tržištu igrača?

"Pa..." - malo je oklijevao - "ja sam centar, a centri su u Americi na cijeni. Traže se i krilni napadači, a ja sam i centar i krilo. Osim toga, procentualno sam dobar strijelac. Američki stručnjaci smatraju da imam sve uvjete da u idućoj sezoni postanem prvi centar, pa se moja točna cijena može samo nagađati. Ako se to ostvari, bilo bi to negdje oko 1.500.000 dolara (!)."

S obzirom na to da ste u Americi stranac, kako vas prima publika?

"Hm... (nasmiješio se) lani je ustanovljena nagrada crowd pleaser, što bi u slobodnom prijevodu značilo miljenik publike. I lani i ove godine dodijeljena je meni. Kad igramo u gostima, publika kao publika, katkada mi znaju dovikivati: "Komunist!" Ako na teren još doleti koja slamka, moji se suigrači strahovito uzrujavaju, a ja im kažem: "Ma niste vi bili u Čačku i Skopju, pa da vidite kad doleti nešto konkretno, a ne slamka." U Americi se svi uzrujavaju oko košarke. Tako su nam već dva gledaoca umrla na tribinama, a jedna žena u bolnici dok je gledala prijenos jedne naše utakmice."

Vi sada odlazite s našom reprezentacijom na pripreme u Kinu. Što na to kažu Amerikanci?

"Oni uopće vrlo malo znaju o svjetskoj košarci. Njih jedino zanimaju njihove šanse na Olimpijadi. Oni već sada izdaju list Olimpijski program, a u jednom od posljednjih brojeva na naslovnoj strani donijeli su naslov: "Jesmo li kadri da osvojimo zlatnu medalju?" Tako pitaju oni mene kakve igrače mi imamo. "Odlične! - kažem ja. - U Jugoslaviji ja sam jedno dvadeset peti igrač, igram tek tako."

A recite mi hoćete li i ove godine u pregovore sa Zadrom?

"Ja sam ove godine došao kući da lijepo sjednem malo na rivu, da idem u Kinu i tako... A dođem ja kući, kad ono čujem, moj Zadar igra majstoricu! A meni drago! Ja sam mislio: vratio se Zadar na vrh pa igra za prvo mjesto. A ono..."

Inače uvijek nasmiješeni Krešo odjednom se smrknuo. Vodio je Krešo momčad Zadra u teškim utakmicama Kupa prvaka i u bezbrojnim prvenstvenim utakmicama, ali nikad Zadrani nisu više trebali Ćosića nego ovog trenutka.

Međutim on im sada ne može pomoći. Suviše ga je već okupirala vlastita košarkaška sutrašnjica, sputala ga je propisima i čini se zauvijek otrgla od Zadra i Zadrana, a on bi htio barem još koji put natopiti znojem taj stari zadarski dres i vratiti dug publici koja mu je prva pomogla da zakorači na stepenice svjetske košarke.

Znate li da Skansi ne ide na pripreme reprezentacije? - prekidam tišinu.

"Šteta! Ne znam njegovu situaciju i razloge zbog kojih je otkazao reprezentaciji, ali mislim: kada bi igrao Skansi, zlato bi bilo naše. Volio bih da on igra. Bilo bi to dobro i za njega i za reprezentaciju. Kad bismo zaista osvojili zlatnu medalju, da košarka postane naš sport broj 1 trebale bi nam još samo veće dvorane. Dvoranu kakva je beogradska Hala sportova u Americi ima gotovo svaka srednja škola. Uzmimo samo Provo. Kod nas je prosjek gledalaca po utakmici 22.000. Samo na dvije utakmice ove sezone imali smo slabiji posjet. Bilo je 18.0000 ljudi, jer su sve ceste bile zavijene snijegom."

Embed from Getty Images

Ćosić je zvijezda američke amaterske košarke. Ipak o tome nerado govori. Dokle ide njegova popularnost, najbolje govori jedna anegdota.

Kada je prije nekoliko mjeseci u Americi boravio Borut Bassin, posjetio je i Ćosića. Ćosić mu je dao jedan kovčeg da ga ponese u Jugoslaviju. Međutim, upravo tim kovčegom Bassin je prekoračio dopuštenu težinu prtljage koju smije unijeti u avion.

"Ništa" - rekao je Bassin - "vratite kovčeg na ovu adresu!" Kad je službenik pročitao adresu i vidio Ćosićevo ime, rekao je: "Ako je za njega, ulazite u avion!"

Nekadašnji "enfant terrible" naše košarke i danas je nemiran duh. Svojim golemim igračkim potencijalom stvorio si je takve pozicije u Provu da mu ispunjavaju želje na koje većina njegovih kolega ne može ni pomisliti. Američki način života ne zadaje mu neke veće probleme. Ćosić se lako prilagođava i poput svih mladih Amerikanaca nedjeljom odlazi na piknik u planine, katkad ode na ples, ili na koncert Elvisa Presleyja ili Neila Diamonda.

Sada Ćosić ostaje u Jugoslaviji gotovo pet mjeseci, vrijeme dovoljno dugo da se opet razviju bezbrojne kombinacije oko njegova povratka, oko kluba kojem će pristupiti, svote koju bi trebalo namaknuti da bi opet odjenuo domaći klupski dres itd.

Ipak, mislim da su i malo bolji poznavatelji domaće i svjetske košarke svjesni da od svega toga neće biti ništa. Iako Ćosić kaže da je o tome rano govoriti, gotovo je sigurno da će kao diplomirani poslovni čovjek znati sasvim dobro unovčiti svoj trud, znanje i talent, i da neće u profesionalne vode uploviti praznih džepova.