Tekst: D.R.
Foto: AFP

ANTE KOSTELIĆ svoje osjećaje nije trebao opisivati. Bez uzbuđenja u glasu, patetike ili suznih očiju govorio je o još jednom uspješno obavljenom poslu.

> Nedostaje samo zlato: Osam hrvatskih medalja od Pekinga do Vancouvera

> Magico Razzo: Sljemenski kralj opet rasplakao Alberta Tombu

> Debakl: Po prvi puta nakon 1936. godine austrijski skijaši bez medalje

"Jedino što osjećam je mir. Sada u miru možemo krenuti u nastavak sezone. Čeka nas Svjetski kup, dobro stojimo... Lani smo propustili travanj i svibanj i odjednom shvatili da nam fali 60 dana na snijegu. Sada možemo mirno dalje."

Takav je Ante Kostelić. Trening u Innerkremsu ili olimpijska trka u Vancouveru, kao da mu je sasvim svejedno. A nipošto nije...

"Kada je u drugoj vožnji Ivica preuzeo vodstvo, kada se kraj njegova imena pokazalo zeleno, znao sam da ima medalju. Radost je velika."

"Ivica čak nije bio niti suzdržan"

Gips je svjestan da je za zlato nedostajalo malo, 16 stotinki. No, njega to neće frustrirati kao na trenutke reprezentativnog hrvatskog skijaškog navijača.

"Ivica je vozio odlično, nije bio ni suzdržan s obzirom na vrijeme koje postavio Myhrer. On je i dobar gitarist, svirali su zajedno u Wengenu, sjećate se? A dobar je i tehničar. Razzoli? Na ravnom dijelu u drugoj vožnji još je uspio povećati prednost, no kasnije je gubio i gubio..."

Da je staza bila duža.... Ali nije.

"Skijanje je takav sport", reći će Gips.

Isklesao je devet medalja. Možete ga voljeti ili osporavati, ali teško da će neki Hrvat to ikada ponoviti. Od deset hrvatskih medalja na Zimskim igrama, obitelj Kostelić uzela je devet, a najmanje što zaslužuje je pravo da to radi na svoj način.

"Puno je to medalja za jednu obitelj", sve je što ćete dobiti od čovjeka koji ih velikim dijelom potpisuje.

Janica - Ivica, 6:3. Devet medalja, skoro trećina svega što je Hrvatska od osamostaljenja donijela s Olimpijskih igara.