"A ŠTO ako uspijemo", upitali su se Arijan Ademi i Bruno Petković na press-konferenciji prije dva tjedna. Random grafit sa zagrebačkih ulica odmah je postao moto sezone, koji je još jednom razbuktao Dinamove snove o najvećem povratku ikad i novoj tituli u SHNL-u.

Pobjede protiv slabašnih Šibenika i Osijeka dodatno su zavarale navijače Dinama da se sprema nešto veliko, ali već prva prava prepreka, Gorica u Gorici, resetirala je klub na novo normalno. Kasniji porazi Hajduka i Rijeke ostavili su kakvu-takvu nadu živom, ali ništa ne odaje dojam da je ova skupina igrača, jer teško da se to može nazvati momčadi, spremna pobijediti u oba derbija.

Krivci su se tijekom sezone smjenjivali kao na traci. Tri trenera i jedan sportski direktor platili su glavom, dosta ih upire prstom u upravu kluba, a treći u predsjednika kluba Velimira Zajeca. Utakmica na bivšem stadionu Radnika još je jednom pokazala koliko se u tom kuršlusu štedjelo možda i najveće krivce - igrače.

Uprava i čelništvo kluba kao brana za sve

Dinamova tranzicija iz starog u neki novi sustav bolna je i puna zamki, na koje vladajući nisu dobro odgovorili. Još otkako je prije dvije godine stigla najava da će se stara garda na čelu kluba srušiti, glavna tema oko Dinama nisu igrači ni igra, nego antolići, zajeci, statuti, skupštine i bobani.

Skoro sva ljutnja navijača bila je, samim time, upućena baš na njihove adrese. Od legitimnih kritika Marku Mariću i Velimiru Zajecu, koji su kreirali sportsku politiku, i upravi, koja je te poslove potpisivala, do jeftinih tračeva sa šanka birtije o tome kako izvršni odbor vodi klub iz sjene.

U čitavoj toj priči igrači su prošli praktički neokrznuti. Tu i tamo bi se pojavio dežurni Pedro u vidu Bernauera ili Mmaeeja, ali su tijekom čitave sezone igrači duboko u svojoj komfor zoni gledali kako Dinamu sezona klizi u ponor.

Skrivanje iza trenera

Nisu ljudi u kancelariji bili jedini koji su morali podnijeti i vlastite i tuđe grijehe. Dinamu je Sandro Perković četvrti trener u sezoni i velika je vjerojatnost da ni on neće odgovarati osjetljivim dečkima u plavoj svlačionici.

Proračunati Sergej Jakirović imao je preblizak odnos i previše je tetošio seniore. Povratnik Nenad Bjelica nije napravio nikakvu nadogradnju na fizičkom i taktičkom planu, a zločesti Fabio Cannavaro tjerao je igrače na intenzivne treninge usred sezone.

Sve su to priče koje su se do besvijesti vrtjele čitavu sezonu u javnom prostoru, u neformalnim razgovorima oko kluba, a nekad se to dalo iščitati i između redaka u izjavama vječito nezadovoljnih Dinamovih igrača.

Nije im bilo dobro ni kad se trenira malo, ni kad se trenira puno, ni kad ih se pusti da na terenu rade instinktivno, ni kad ih se korak po korak vodi po terenu i ispravlja u svakoj fazi igre. Smisao svih tih narativa bio je samo jedan - kukavički se sakriti iza trenera kako bi se igrače što manje prozivalo.

I koliko god Ademi i Petković nabrijavali javnost i vlastite navijače izjavama između utakmica, ono što se događa na samom terenu apsolutno je sramota i dokaz da njihove riječi nisu doprle ni do koga u svlačionici. Pa tako ni do njih samih, nespremnih i nedostupnih.

Ginu za svjetla Emiratesa i Salzburga, protiv Gorice se prešetavaju po terenu

Zanimljivo je i to što Dinamovim zvijezdama, koje dignu nos čim im svaki navijač, novinar i trener ne rasprostru crveni tepih kako ne bi prljale tenisice hodajući po istom tlu kao i obični smrtnici, ništa od navedenog ne smeta kad prije utakmice zasvira himna Lige prvaka.

Onda nije bitno ni tko igra, ni tko je senior, ni tko je stranac, ni je li ih Cannavaro tjerao da jedu ciklu, ni zateže li ih loža. Isti igrači koji ginu protiv Arsenala i Milana prešetavaju se kao da je igrati na domaćim pašnjacima ispod njihove razine. A sama činjenica da su u Ligi prvaka uzeli 11 bodova, koliko ne bi osvojio ostatak SHNL-a u Ligi prvaka zajedno, govori da nije stvar u kvaliteti.

Kad se u prvoj sekundi izvede centar i nabije duga lopta a da nitko ne istrči na tu loptu, to nije stvar kvalitete. Kad u 61. minuti u pasivnom bloku čekaš protiv Gorice, a znaš da ti gori prvenstvo, to nije stvar fizičke spreme. Kad lijeno i sporo vrtiš loptom, kad se ne krećeš bez nje i kad ne preuzimaš inicijativu, to nije stvar taktike.

Sve je to stvar karaktera i poštovanja, svijesti da predstavljaš nešto što je veće od tebe. A onda, kad ne ideš ni nogom tamo gdje si na Emiratesu išao glavom, onda ti i lopta vrati po zasluzi. Onda imaš 20 stativa, onda suparniku uđe svaki šut i onda ti ne možeš ništa zabiti.

Skupina momaka koja nosi Dinamove dresove i dalje je, a da ni sama ne zna kako, u utrci za naslov. Za to će trebati povezati seriju pobjeda, kojoj nisu bili ni blizu čitave sezone. Za tako nešto potrebni su pravi igrači.

A ako ti je svejedno pred par tisuća ljudi koji su otišli s posla ranije da bi te podržali u Gorici i koji ti vjeruju unatoč svemu i ako ti je svejedno dok te s tribine zabrinuto gleda jedan Zvonimir Boban, onda se moraš zapitati jesi li pravi igrač.