Foto: Getty Images / Guliver image, Hina

DRUGIM u seriji od šest tekstova profesora povijesti Hrvoja Petrovića, predstavljamo skupine i sudionike Eura na drugačiji i do sada nepoznat način: kroz priču o onom što uzimamo zdravo za gotovo, ali o čemu prilično malo znamo - njihovim grbovima i bojama, točnije kako su ukorijenjeni u povijesti zemalja koje nogometaši predstavljaju na EP-u. 

Znate li kolika je važnost crvenog zmaja za Velšane i kako su se Slovaci preko grba borili za vlastitu povijest? 

>>> GRBOVI I DRESOVI EURA Zanimljiva i nepoznata priča 

ENGLESKA: Britanstvo nikada neće izgurati engleski mentalitet 

Iako se jedinstvena kraljevina Engleska formirala do sredine 10. stoljeća, tek će dolazak plemića iz Normandije na njeno prijestolje sredinom 11. stoljeća uvesti državu u zbivanja u kontinentalnoj Europi. Ono je postalo još jače kada je na prijestolje došao normanski vojvoda Henrik II (vl.1154-89) kojim započinje dinastija Plantagenet uz koju se ujedno i veže prikaz lava (prvo jedan, pa dva) na grbu. Grb Engleske s tri lava prvi put se pojavljuje kod Rikarda Lavljeg Srca (1198), pri čemu oni simbolički predstavljaju njegov trostruki položaj kao kralja Engleske, vojvode Normandije i vojvode Akvitanije. Naime, Plantageneti su ženidbom stekli vojvodstvo Akvitaniju te tako s ukupnim posjedima postali najmoćniji plemići u kraljevini Francuskoj, s više zemlje od francuskog kralja, formalno njegova sizerena. Time započinju stoljetni englesko-francuski sukobi. Istovremeno, kada nisu ratovali protiv Francuza, Englezi su ratovali protiv Škota, Iraca i Velšana. Kad nisu ratovali protiv njih onda su se borili međusobno u nizu ratova za vlast nad krunom. Engleski grb s tri lava se nije otada pa nadalje mijenjao ali će se kao državni grb nalaziti u kombinaciji s grbovima Francuske, Škotske, Irske, obitelji Nassau ili Hannover, ovisno o političkim okolnostima.

Engleski bijeli i crveni dres izveden je prema bojama nacionalne zastave koju predstavlja crveni križ - znak sv. Georgea (Sv. Jurja). Još od 14.st. postao je svetac zaštitnik engleskih kraljeva jer je njegov život simbolizirao, između ostalog, hrabrost pri suočavanju s nedaćama radi obrane nevinih. Početkom 15.st. svečev dan postaje glavna svetkovina u državi, zbog čega je i tijekom građanskog rata tzv. Rata ruža (1455-85) predstavljao ujedinjujuću figuru, sveca zaštitnika svih zaraćenih strana. Njegova povezanost sa snažnim kraljem i nacionalnim ponosom omogućit će mu da ostane štovan u Engleskoj i nakon osnivanja Anglikanske crkve u 16.st. što nije bio slučaj za velik broj drugih svetaca. Pri osnivanju Velike Britanije početkom 17.st križ sv. Georga (uz škotski križ sv. Andrije) postaje sastavni dio nove britanske zastave. Iako su u službenom vokabularu ''engleski'' i ''Engleska'' redovno mijenjali ''britanski'' i ''Britanija'', britanstvo nikada neće izgurati postojeći engleski identitet. Za razliku od mnoštva drugih slučajeva u kontinentalnoj Europi, unutar srednjovjekovne Engleske postoje određeni temelji da među običnim pukom već postojalo ''nešto što je blizu modernog nacionalnog patriotizma''. Naime, engleske državne granice stoljećima nisu mijenjale, kraljeva vlast je bila ograničena putem Parlamenta, razvio se zajednički jezik, književnost, jedinstvo sudova i poreza te, možda i najvažnije, smisao za povijesno jedinstvo i zajedništvo, čiji su osjećaji osnaženi najprije antifrancuskim raspoloženjem, a zatim i nasuprot stranoj vojnoj (Španjolskoj) i vjerskoj (papi) opasnosti u 16.st.

Sa širenjem i usponom Londonskog prekooceanskog imperija u 19.st., iznad samog sveca će veću važnost dobiti njegova zastava koja će postati simbol engleskog identiteta. Istovremeno, budući da je 19.st. bilo doba promjena, kriza i poremećaja društvenog sustava i identiteta ljudi, klasne lojalnosti i klasni konfliktni engleskog društva stvaraju uvjete kralju da postane ujedinjujući simbol trajnosti moćne države i nacionalnog zajedništva. Uvode se raskošne kraljevske ceremonije. Ipak, tek nakon Prvog svjetskog rata (1914-1918.), kada su preostali moćni europski monarsi (ruski, njemački, habsburški) nestali s političke pozornice, Englezi će početi s ponosom isticati tisućugodišnju opstojnost i dičit se kraljevskom porodicom kao nečim što samo oni imaju.

RUSIJA: Orao na letu od Rima preko Carigrada do Moskve'

Prikaz dvoglavog orla na ruskom grbu potječe iz vremena nakon osmanskog zauzimanja Carigrada (1453) kada je moskovski knez Ivan III., oslobodivši se prethodno od tatarske vlasti, svoju državu proglasio nasljednicom propalog pravoslavnog Bizanta, a svoju prijestolnicu Trećim Rimom, preuzevši neka njena znakovlja. U 13.st Tatari su poharali tzv Zemlju Rus - prostranu kneževinu koja je tada već bila rascjepkana na brojna središta. Pretpostavlja se da je s riječju ''Rus'' slavensko stanovništvo nazivalo utemeljitelje Zemlje Rusa - varjaške knezove i vojsku što su u 9.st. organizirali državu, a budući da su se ubrzo i oni sami slavenizirali i da su Slaveni ulazili u njihovu vojsku, ''Rus'' će postati oznaka za svo stanovništvo te države. Do širenja i učvršćivanja naziva ''Rus'' na Slavene istovremeno dolazi zbog vanjskih neprijatelja Poljaka, Bugara iz Kame, Hazara i naroda s Kavkaza, a ponajviše protiv Bizanta. Početkom 14.st. kan je priznao moskovskom knezu i njegovim nasljednicima titulu ''velikog kneza'' koju je doslovno oduzeo Kijevu, kao i pravo da uz pomoć svojih posrednika skuplja poreze za Tatare u svim ruskim kneževinama.

Iako je moskovski knez Dmitrij na Kulikovu polju istočno od Dona (1380) porazio tatarsku vojsku, Moskva će se usuditi odbiti plaćanje danka Tatarima tek stoljeće poslije toga. S uzdignućem Moskovske države, koja je sebe proglasila skupljačem "svih ruskih zemalja" i nasljednikom Kijevske države, ta državna tvorevina postupno učvršćuje uz sebe naziv ''Rus''.

Naoružani konjanik nalazio u grbu moskovskih vladara još od 14.st, stoljeće kasnije će mu biti dodan i zmaj, ali tek nakon što se Ivan IV. Grozni proglasio carem Rusije (1547) oni će se u grbu međusobno početi kombinirati s dvoglavim carskim orlom. Ivan IV. je, između ostalog, proširio granice svoje države do Donjeg toka Volge i Dona, koje su kontrolirali Kozaci i nastavio prodirati prema Sibiru. Time će nekadašnja Moskovska kneževina prerasti u golemo euroazijsko carstvo.
Ipak, tek u vrijeme vladavine Petra velikog (1682-1725) konjanik s grba je i službeno potvrđen kao sv. George - zaštitnik Moskve i s vremenom cijele Rusije.

Također, iz vremena Petra Velikog datira i prva pojava ruske bijelo-plavo-crvene trobojnice koja je vidljiva u garnituri prve opreme, iako se ona tada koristila tek na trgovačkim i ratnim brodovima. Rusija se u njegovo vrijeme počela odmicati od elemenata mongolske baštine. Impresioniran kulturnom nadmoći Zapada, Petar se upustio u proces prisilnog pozapadnjavanja pri čemu je mijenjao velik dio dotadašnje ruske tradicije. U književnosti, kao i na dvoru, dolazi do poplave njemačkog i francuskog kulturnog utjecaja, a još u 19.st. mnogi će aristokrati govoriti francuski. Tako se rusko plemstvo sve više udaljavalo od svećenstva, trgovaca i seljaštva koji su ostali vezani za tradicionalnu kulturu.

Trobojnica je, pak, službeno postala nacionalnom zastavom tek krajem 19.st. U doba sve većeg prestiža ideje nacije, pod dinastijom Romanov je poistovjećivanje ruskog i pravoslavnog bilo je teoretski apsolutno. Kako je carizam poprimio rusificirajući nacionalistički oblik, ono je dovelo do stvaranja brojnih nacionalističkih pokreta među kojima su se poklapali zahtjevi za autonomiju i za jezik i kulturu (Poljaci, Ukrajinci, Finci itd). Uz glorificiranje oslobađanja od Tatara, Moskve kao ''Trećeg Rima'', ruski nacionalni ideolozi su, kao i svi ostali u Europi, postali opsjednuti kontinuitetom te su, u borbi s ukrajinskim ideolozima, počeli svojatati srednjovjekovnu Zemlju Rus ili Kievsku Rus (kako se tada počela nazvati) kao prethodnicu carske Rusije.

WALES: Crveni zmaj iz srednjeg vijeka pomogao je Velšanima da vizualiziraju svoju zemlju 

Naziv ''Wælisc'' (Velšani) su u ranom srednjem vijeku koristili anglosasi kako bi opisali keltske Brite koji su opstali na Britanskom otoku nakon germanskih invazija od 5.st. pa nadalje, a sam riječ je označavala kmetove i strance. Tako je i Wēalas (Wales) za njih bio naziv za područja koja su oni naseljavali. Sami ti Velšani su za sebe koristili riječ Cymru. U usporedbi s Engleskom u Walesu nije postojala državna formacija. Iz stoljeća u stoljeće (kao i u Irskoj) njegovo društvo je bila mreža malih dinastijskih kneževina, teritorijalno prepoznatljivih, ali nedefiniranih u smislu granica i uprave.

Crveni zmaj je bio jedan od velških simbola u srednjem vijeku, a u vrijeme vlasti engleske dinastije Tudor (1485-1603) bio je vrlo rasprostranjen kao dio obiteljskog grba gdje je vjerojatno simbolizirao njihovo navodno porijeklo od britanskog kralja Cadwalda (7.st.) i pravo na vlast nad cijelom Britanijom. Iako se pretpostavlja da samo porijeklo prikaza zmaja na tom području potječe još od lika Draca kojeg su Rimljani uveli kada su osvojili Otok.

Također, zelena i bijela boja koje se, uz dominantnu crvenu, nalaze na velškoj garnituri, svoj korijen vuku od zastave obitelji Tudor. Naime, engleski kraljevi iz dinastije Tudor vukli su porijeklo od velškog plemića, a upravo su u vremenu njihove vlasti sredinom 16.st., velške grofovije dobile svoje predstavnike u engleskom Parlamentu čime je i konačno završilo pripojenje Walesa Engleskoj. Ono je pak bilo započelo nakon vojnog poraza velških grofovija kada su one priznale vrhovnu vlast engleskog kralja krajem 13.st., a engleski je prijestolonasljednik proglašen princom od Walesa. Anglikanizacija društva je do tada već bila gotova. Stoga i ne čudi što Wales nije imao nikakvo obilježje u zastavi i grbu kasnije stvorene Velike Britanije (1606) budući da je jednostavno bio smatran dijelom Engleske. Ipak, za Velšane je radi ne doživljavanja potpunog utapanja u engleski identitet naglasak na Britaniji dobro došao.

Crveni zmaj, pak, niti je imao široku uporabu niti je bio nekakav velški simbol prije 19.st. kada se prvo pojavljuje na kraljevskim obilježjima Walesa, a zatim i sve više na zastavama i emblemima velških organizacija i klubova. Kroz 19. i 20.st. crveni zmaj je, u ime samopoštovanja Velšana, samo zamijenio simbol tri nojeva pera prinčeva od Walesa, s njihovim poniznim motom, koje su svi doživljavali kao znak pretjerane podčinjenosti. U kulturnom životu Walesa tada dolazi do poplave interesa za sve što je velško, a velški konstruktori nacije u duhu romantičarske mitologizacije ponovno otkrivaju zaboravljenu prošlost, povijesnu, jezičnu i književnu tradiciju, a upravo je crveni zmaj, uz niz drugih uvedenih ceremonija i simbola, pomogao Velšanima da vizualiziraju svoju vlastitu zemlju.

SLOVAČKA: Borba s Mađarima za dvostruki križ i vlastitu verziju povijesti 

Područje na kojem je poslije Prvog svjetskog rata nastala Slovačka (u sklopu Čehoslovačke) do tada se nazivalo Gornja Ugarska, odnosno ono je stoljećima bilo sjeverni dio Ugarskog kraljevstva. Dvostruki Križ na grbu Slovačke istovjetan je onom na grbu Mađarske. Međutim, kako od 19.st. svaka nacija u stvaranju konstruira vlastitu verziju prošlosti tako se i tumačenja dvostrukih križeva u ta dva grba temeljito razlikuju.

Sa sigurnošću se može tvrditi kako je u Ugarskom kraljevstvu dvostruki križ od razvijenog srednjeg vijeka bio simbol kraljeva. U vremenu obnove i jačanja države opustošene mongolskom invazijom sredinom 13.st. velik je broj gradova u svoje grbove stavio dvostruki križ kao svojevrsni simbol njihove isključive podređenosti kralju, a ne plemstvu. Kako su prvi i najveći gradovi bili upravo u Gornjoj Ugarskoj za pretpostaviti je da je djelomično i zbog toga dvostruki križ postao svojevrsni simbol sjevernog dijela Kraljevstva u idućim stoljećima. Ipak, u 19.st. slovački konstruktori nacije su odlučili da on simbolizira braću sv. Ćirila i sv. Metoda, bizantske misionare koji su tijekom 9.st. širili kršćanstvo u tadašnjoj Moravskoj kneževini (dio njenog teritorija se preklapa s teritorijem današnje Slovačke).

Ideja o nekakvom slovačkom nacionalnom identitetu te općenito o državi Slovačkoj javlja se u intelektualnim krugovima Gornje Ugarske s većinskim slavenskim stanovništvom tek krajem 18.st. Otada se ideja postupno širi i razvija - što će ujedno utjecati i na stvaranje prve slovačke trobojnice 1848. čije se boje nalaze na slovačkoj prvoj i rezervnoj garnituri. Slovačka elita je tada isprve tražila samo priznavanje nacionalnog identiteta iskazivanjem na kulturno-jezično planu unutar jedinstvene Mađarske. Međutim, kako su revolucionarni Mađari ustrajali na ideji jednoga političkog naroda u državi - mađarskog - slovačka zahtijevanja su prešla u neuspjeli ustanak s ciljem stvaranja Slovačke koja bi bila upravno odvojena od Ugarske. Unutar buduće Austro-Ugarske većina će se ipak zalagati za austroslavensku koncepciju rješenja nacionalnog pitanja, što je podrazumijevalo opstanak Carstva ali na federalnoj osnovi slobodnih i ravnopravnih naroda, za razliku od postojeće njemačke i mađarske dominacije.

Slovaci su u doba rastućeg nacionalizma bili ''nacija bez povijesti'', odnosno iz svoje srednjovjekovne prošlosti nisu mogli pronaći nikakvo kraljevstvo, iako će se pojedini slovački romantičari pozivati na Moravsku kneževinu. Budući da su kao i Rumunji u Erdelju ili Srbi u Vojvodini bili bez ikakvih upravnih tradicija, Slovaci su unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske monarhije tijekom druge polovice 19.st. bili izvrgnuti izravnoj mađarizaciji. Stoga su Slovacima Mađari bili oni ''Drugi'', ''tisućugodišnji ugnjetači Slovaka'', prema kojima se oblikovao slovački identitet.