HAJDUK je u 12. kolu sezone upisao svoj treći poraz u HNL-u. Bolji je s 2:0 na Šubićevcu bio Šibenik, a to je ujedno i druga utakmica sezone, prva poslije prvog kola, u kojoj je Hajduk izgubio utakmicu, a da nije riječ o derbijima protiv Osijeka ili Rijeke.

Nakon susreta se u javnom prostoru još jednom povela rasprava o tome treba li švedski stručnjak Jens Gustafsson dobiti otkaz. Slijed razmišljanja koji vodi do takvog zaključka ne uvažava puno faktora koje svaki ozbiljan klub mora uzeti u obzir kada donosi bitnu odluku.

Još bitnije od toga, upravo je takav mentalni sklop bio jedan od najvećih Hajdukovih problema u posljednjih petnaestak godina kaosa i improvizacije na svim razinama.

Hajduk je solidan. Ništa više ni manje od toga

Za početak treba reći kako Hajduk nije ni u kakvoj bezizlaznoj situaciji. Nakon otprilike trećine prvenstva drži četvrto mjesto. Za Rijekom i Osijekom zaostaje četiri boda s tim da momčad Nenada Bjelice ima susret više, dok im Dinamo bježi tri boda utakmici više usprkos. Situacija je u rezultatskom smislu, dakle, manje ili više potpuno očekivana. Sve vodeće momčadi nalaze se u par bodova razlike i jedna lopta u nekom od derbija koja je mogla otići na drugu stranu mogla je Hajduk dignuti u ovom četveroboju.

Hajduk je izgubio u Šibeniku, ali je bez Marka Livaje odigrao susret u kojem je stvorio i promašio najviše šansi od početka sezone. Gol nije uspio dati iz čak 16 šuteva, promašio je tri velike šanse i dvaput pogodio okvir gola. Izuzmemo li debakl protiv Tobola u Europi, Hajduk još nitko u HNL-u nije razbio.

Rijeka i Osijek su na Poljudu uzeli zaslužene pobjede, ali lako su te utakmice mogle otići i na drugu stranu. Protiv momčadi s Kvarnera Hajduk je imao osam udaraca i dvije velike šanse više, a protiv Osijeka deset udaraca više i jednu šansu manje.

Zanimljivo je vidjeti da je momčad u defenzivnom dijelu igre sasvim solidno posložena i ima dobre brojke, iako Hajduk igra često s oba ofenzivna beka, samo jednim obrambenim specijalcem u sredini terena i ima druge probleme o kojima smo često pisali. 

Grafika: Sofascore za IndexSport

Bilo je perioda s velikim black-outovima u igri, bilo je prosječnih i loših utakmica, ali ni za jednu utakmicu dosad se ne može reći da je suparnik Hajduk u domaćoj ligi razbio igrom. Pa ipak, Jens Gustafsson jedini je trener iz vodeće četvorke o čijem se otkazu ne samo špekulira u javnosti, nego je nekoliko medija eksplicitno napisalo kako je jasno da on nije trener za Hajduk i kako je vrijeme za odlazak. Zašto?

Kolektivna psihoza čini svoje

Hajdukov sportski direktor uspio je ovog ljeta dovući ili zadržati više velikih imena nego u prethodnih deset godina zajedno. Marko Livaja, Lovre Kalinić, Danijel Subašić, Gergõ Lovrencsics, Nikola Katić, Filip Krovinović, Dario Melnjak i Jan Mlakar instantno su podgrijali maštu Hajdukovih navijača i već nakon par uvodnih kola vratili na Poljud dobru staru euforiju koja ionako stalno obitava oko adrese na 8. Mediteranskih igara 2.

Doduše, u Hajdukovoj igri ima sasvim dovoljno prostora i za razumnu kritiku.

Gustafsson je oba domaća derbija ove sezone izgubio uz lošu pripremu utakmice, stalno mijenjanje napadača rezultira time da ih izbaci iz pravog ritma, a Hajduk relativno malo zabija i teško stvara velike šanse. 

Grafika: Sofascore za IndexSport

Međutim, ništa od toga nije glavni uzrok koji poziva na smjenu švedskog trenera. On leži u velikom jazu između očekivanja i stvarnosti, između onoga što se želi i koraka koje je potrebno izvršiti da bi se to ostvarilo. 

U kolektivnoj psihozi koju je stvorio dio navijača, momčad za naslov već je stvorena i posložena i preostalo je samo to potvrditi na terenu. Gustafsson je stvarno na raspolaganje dobio mnogo bolju momčad nego što su imali njegovi prethodnici, ali je isto tako preuzeo klub koji deset godina nije uspio dohvatiti ni drugo mjesto i koji igra u ligi gdje postoji jedan bitno bogatiji i kvalitetniji klub s jakom logistikom te još dva kluba koja su složila otprilike podjednako dobre momčadi kao što je njegova.

Kada unatoč svemu tome vlada uvjerenje da trener može samo pokvariti ekipu koja je sama po sebi spremna za najveće domete, onda je on stavljen u gotovo nemoguću poziciju. Ništa osim stalnih i uvjerljivih razbijanja protivnika, velikih nizova pobjeda i, na kraju, naslova, neće zadovoljiti domaću publiku. A postoji barem nekoliko jasnih razloga zašto cijela priča o otkazu Gustafssonu, barem iz ove perspektive, pada u vodu.

Hajduk je godinama padao na istom testu. Je li išta naučio?

Prvi razlog je da svaka momčad treba vremena. Na susretu protiv Šibenika u prvoj postavi je od 11 igrača, njih čak šest bilo koji su na Poljud stigli ovo ljeto. Uz njih su igrali i Kalinić i Fossati koji su stigli na zimu te Ljubičić i Biuk koji su tek prošle sezone debitirali za prvu momčad. U međuvremenu je bila i reprezentativna pauza koja je na dva tjedna iz momčadi maknula osmoricu igrača iz prve postave ili uže rotacije. 

Gustafsson nije samo dobio na raspolaganje sasvim novu momčad koja nikad nije igrala skupa, nego mu je većina igrača dolazila kad je sezona već počela. Krovinović je u ekipu stigao tri dana prije europskog debija Bijelih, Katić i Fossati su stigli nakon devet odigranih susreta u sezoni, a Melnjak i Subašić prije manje od mjesec dana. Očekivati od trenera da u dva mjeseca upozna sportsku kulturu sredine u koju je došao, analizira svoju momčad, skautira suparnike, priprema utakmice i u hodu uigrava ekipu u koju stalno pristižu novi igrači nije samo "nepošteno", koliko god ta riječ zvučala izlizano u profesionalnom okruženju, nego je i nemoguće.

Bitno je napomenuti i to da je Hajduk dovodio zvijezde, ali je i dalje ranjiv na ponekim pozicijama. Filip Krovinović mora igrati u puno konzervativnijoj ulozi na koju se mora naviknuti nakon par godina puno veće slobode u igri. U trenutku kada se ozlijedio mađarski bek Lovrencsics, jedno od najvećih pojačanja ove sezone, Hajduk za njega nije imao pravu zamjenu, ali je zato doveo Melnjaka, na puno bolje popunjenoj lijevoj strani terena.

Potezi poput tih su indikatori da ono što se želi realizirati na terenu nije u potpunosti sinkronizirano s transferima i sportskom politikom kluba. Osim toga, Gustafsson ima dužnost razvijati i mlade igrače poput Biuka, Ljubičića i Čoline te trpjeti greške koji su neizostavan dio nogometnog odrastanja u sezoni u kojoj je Hajduk išao na all-in ulog u sezoni, u kojoj postoji najveći rezultatski pritisak nakon dugo vremena. Osim ako se ne radi o najvećim trenerskim klasama na svijetu, treba puno više od 15 utakmica u klubu koji se tek slaže da bi se objektivno i kvalitetno prosudio trenerov učinak i potencijal.

Konačno, Hajduk ima već dugu povijest ishitrenih odluka kada su u pitanju treneri. Kontinuitet je nepoznata imenica već godinama, a stalna promjena na toj poziciji jedini siguran put u propast. To, naravno, ne znači da Hajduk mora tvrdoglavo ustrajati u Gustafssonu, ali svaki ozbiljan klub postavit će pred trenera jasne rezultatske i igračke ciljeve, a onda mu i dati vremenske i druge uvjete da se vidi može li ih on zadovoljiti. 

Podsjećamo, Hajduk je prošle sezone preuzeo Paolo Tramezzani kao vatrogasno rješenje, ali je zbog nesuglasica s upravom otišao nakon manje od polusezone. Već tada su dolasci Livaje i Kalinića dali naslutiti da će Hajduk puno uložiti i pokušati napasti Dinamo ozbiljnije nego u prethodnih 15 sezona. A ako čovjeka koji sve te nove karike mora posložiti u funkcionalnu cjelinu nisu dobro skautirali i nisu mu spremni vjerovati nakon jednog ili dva kiksa, onda baš ništa nisu naučili.