EROS GREZDA, Osijekov igrač koji je nakon utakmice polufinala Kupa između Rijeke i Osijeka napao Antonija Čolaka i udario ga na parkiralištu, dobio je četiri utakmice suspenzije od HNS-a.

Cijela situacija može se promotriti s barem dva aspekta. Prvi je onaj navijački i ljudski, koji pokušava racionalizirati većinu ljudskih postupaka, koji je spreman oprostiti i očitu grešku jer se ponekad i sam tako ponaša. 

Drugi je onaj institucionalni aspekt, za koji je u ovom slučaju zadužen HNS. Njegova je zadaća postaviti poluge koji će neprihvatljiva ponašanja sankcionirati na dosljedan način, recipročan težini grijeha. To nije bitno samo zbog kažnjavanja pojedinca već ima mnogo šire konotacije. Time se postavlja trend poželjnih i očekivanih ponašanja. I baš zbog toga je ova HNS-ova odluka potencijalno vrlo opasna.

Do koje razine ide naše razumijevanje prema igračima?

Na ljudskoj razini vrlo je lako shvatiti gnjev Osijekovih igrača nakon onakvog suđenja u jednoj od najvažnijih utakmica sezone. Vjerujem kako ne postoji čitatelj ovih redaka koji u trenutku frustracije i osjećaja nepravde svoje emocije neće izraziti na način koji je manje ili više neprimjeren. Ali čak i kad su igrači pod naletom adrenalina, postoje pisana i nepisana pravila o granicama koje se ne prelaze.

Svatko tko je barem jednom okusio čari niželigaškog nogometa stekao je dojam o tome kada je pojedina reakcija u afektu opravdana ili se barem može razumjeti pa su čak i suci spremni okrenuti glavu na drugu stranu, praveći se da ne čuju poneku uvredu na svoj račun. S druge strane, svakome s osnovama bontona i ljudskosti jasno je kada se takva granica prijeđe. Osim u slučaju kada je nekome ugrožena sigurnost pa se mora braniti, ta granica se prelazi onog trenutka kada dođe do fizičkog nasilja. 

Postoji realna mogućnost da je Čolak tijekom utakmice vrijeđao Grezdu na bilo kojoj osnovi. Svatko tko je barem jednom zaigrao nogomet na ulici zna da su te stvari dio nogometnog folklora. Često su neukusne i teško probavljive, a ponekad i apsolutno neprihvatljive u civiliziranom društvu. Netko tko je ponekad bio meta takvih uvreda možda je čak pronašao satisfakciju u činjenici da je onaj koji je vrijeđao "dobio što je zaslužio". 

Ali ovdje dolazimo do ključnog obrata. Nismo na školskom igralištu, a utakmicu ne sponzorira nevidljivi duh ulične pravde, već je riječ o službenoj utakmici između dva prvoligaška kluba. 

Suludo niska kazna

Glavna tema nakon utakmice između Rijeke i Osijeka bili su sudac Igor Pajač i njegovi pomoćnici. S nekoliko kardinalnih grešaka i spornih situacija uvelike je utjecao na ishod susreta, a mnogo više je oštećen Osijek. Pritisak koji su nakon susreta generirali navijači i mediji koji već godinama upozoravaju na probleme u sudačkoj organizaciji zahtijevao je od HNS-a da napravi efikasnu kontrolu štete.

Prvi potez bila je suspenzija Igora Pajača i Frana Jovića (pomoćnog videosuca) do kraja sezone, da se one koji prate hrvatski nogomet od jučer uvjeri kako su kriteriji sudačke izvrsnosti u našoj ligi jasni i strogi. Drugi je bio kažnjavanje Erosa Grezde koji je svojevrsni recidivist. On je prije Osijeka igrao u Rangersima, a iz škotskog velikana je doslovno izbačen nakon što je na jednoj utakmici U-21 momčadi pljunuo na suparničkog igrača.

Činjenica da je nakon susreta fizički nasrnuo na kolegu i da ima povijest neprofesionalnog i nesportskog ponašanja HNS-u nije bila dovoljna. Dobio je skandalozno nisku kaznu od četiri utakmice zabrane, uz izostanak ikakve novčane kazne.

Samo za usporedbu, Franko Andrijašević je dobio samo jednu utakmicu kazne manje zbog toga što je suigračima na terenu u Koprivnici rekao: "Pusti smrada", pri čemu je mislio na glavnog suca Andreja Burila. Saša Pavličić Bekić, bivši disciplinski sudac, prilikom jednog derbija je Lorenca Šimića, zbog naguravanja sa suparnicima nakon susreta, kaznio s tri utakmice i 4000 kuna kazne. 

Savez je nasilju dao zeleno svjetlo, ako iz toga može nešto izvući 

HNS je ovakvom odlukom čin fizičkog nasilja koji se događa nakon utakmice i za koji igrač može biti gonjen i po civilnom postupku gotovo stavio u rang verbalne uvrede za vrijeme susreta. To stvara kulturu domaćeg nogometa u kojoj se nasilje za koje bi vas inače uhapsili i držali u postaji do izlaska pred suca smatra manjim i ne pretjerano bitnim incidentom. 

Svaki idući klub čiji igrač bude kažnjen sličnom kaznom za manji prekršaj s razlogom će se pitati postoje li povlašteni klubovi. Jer ako praksa kažnjavanja stvara očekivanja o poželjnom i nepoželjnom ponašanju, HNS nije napravio ništa da spriječi kulturu nasilja. 

Ova odluka nije opasna samo zbog toga. Sasvim je jasno da je ovim odlukama HNS javno i skrušeno "priznao" Osijeku da je njihov sudac pogriješio i teško ih oštetio. I onda je napravio najgoru moguću stvar, a to je kompenzacija. Ideja da je nasilje ipak malo prihvatljivije ako su igrači s razlogom ljuti duboko je pogrešna. Konačno, ako su četiri utakmice kazne najgora moguća sankcija, skoro pa ne postoji prepreka da se svaka iduća frustracija i bijes na nogometnim terenima riješe isključivo šakama.

HNS se još jednom kukavički ponio. Umjesto postavljanja jasnih kriterija o sankcioniranju nasilja, njemu je bilo bitnije "kupovanje socijalnog mira" kod onog kluba koji se osjetio oštećenim u utakmici. U želji da obrani svoj imidž donio je jednu od najsramotnijih disciplinskih odluka u svojoj povijesti.