U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

"TAJ UDARAC, koji je iznenadio Tomjanovicha, slomio mu je cijelo lice na otprilike 8.5 milimetara od lubanje i ostavio ga bez svijesti u lokvi krvi nasred dvorane. Abdul-Jabbar je zvuk tog udarca usporedio s lubenicom koja pada na beton. Novinari su čuli udarac sve do novinarske lože na drugom katu, a neki su u nevjerici pojurili prema terenu.

Tomjanovichu je koštana struktura lica bila odvojena od lubanje, pretrpio je potres mozga te slomljenu čeljust i nos, a krv i spinalna tekućina curile su mu u lubanjsku šupljinu. Lubanja mu je bila slomljena na takav način da je mogao osjetiti okus spinalne tekućine koja mu je curila u usta.

Liječnik koji ga je operirao rekao je: 'Vidio sam mnoge ljude s daleko manje ozbiljnim ozljedama koji nisu preživjeli', a operaciju je usporedio s time da selotejpom lijepite najsitnije komadiće ljuske jajeta."

Posljedice su to jednog od naj(ne)slavnijih udaraca u povijesti neborilačkih sportova. Rudyja Tomjanovicha, porijeklom Hrvata i legendu NBA lige, zamalo je ubio Kermit Washington, njegov protivnik u utakmici Houston Rocketsa i Los Angeles Lakersa odigranoj 9. prosinca 1977. godine. 

The Punch je promijenio povijest sporta

"Ne možete govoriti o nasilju u bilo kojem sportu, a da ne pomislite na ono što se dogodilo između Rudyja i Kermita. To je jasno pokazalo, usmjerilo i zauvijek u svijesti svih sportaša urezalo što se sve može dogoditi", izjavio je David Stern, najdugovječniji komesar u povijesti NBA lige.

Ovaj incident nerijetko se naziva The Punch i ima status udarca koji je promijenio povijest sporta. Ne samo da su, kako Stern kaže, sportaši postali svjesni kakvo zlo mogu nanijeti drugima, nego je i sama NBA liga žestokim mjerama započela prevenciju sukoba na terenu, koji su 70-ih bili svakodnevica.

Kada danas vidite da suci najoštrije kažnjavaju i najbezazlenija naguravanja i dobacivanja, sjetite se Rudyja Tomjanovicha. Nakon njegovog nemilog slučaja, NBA je počeo s drakonskim kaznama za bilo kakve fizičke konflikte, suci su dobili naputke za brzo suzbijanje sukoba, a broj redara, zaštitara i ostalih sigurnosnih službi na utakmicama znatno je povećan.

No bilo bi pogrešno svesti priču o Rudyju Tomjanovichu "samo" na taj udarac. Tomjanovich se uspio oporaviti i vratiti uspješnoj igračkoj karijeri, koja je u NBA ligi potrajala 11 godina i tijekom koje je pet puta bio All-Star. Zatim je još veći trag u košarci ostavio kao trener.

Tomjanovich nije znao da je Hrvat. Onda je shvatio da je na krivom putu te da je iz - Krivog Puta

Rudolph Tomjanovich Jr. rođen je 24. studenog 1948. u Hamtramcku, gradiću u Michiganu. Samo njegovo prezime jasno upućuje na hrvatsko porijeklo, mada Rudy toga dugo nije bio svjestan jer mu roditelji, Rudolph Sr. i Catherine (djevojački Modich), nisu njegovali sentiment prema korijenima.

"Nisam o tome ništa znao. U Hamtramcku 80 posto stanovništva čine doseljenici iz Poljske tako da sam i ja za sebe mislio da sam Poljak. Odakle sam, saznao sam kada sam na učiteljevo pitanje odgovorio da sam Poljak, a on me upozorio da njihova prezimena ne završavaju s 'ch'. Otišao sam kući i tek tada su mi roditelji rekli da smo Hrvati, što mi nije značilo ništa jer nismo imali rodbinu niti držali do tradicije", otkrio je Tomjanovich prije 22 godine u intervjuu za Nacional.

Dodao je Tomjanovich i jednu anegdotu: "Nekoliko godina nakon toga u jednom studentskom košarkaškom kampu upoznao sam Petea Maravicha koji je kasnije postao slavni NBA igrač. 'Što si ti, Srbin ili Hrvat', pitao me Maravich. 'Mislim da sam Hrvat', odgovorio sam. 'Onda mislim da nas dvojica ne smijemo biti prijatelji', objasnio mi je Maravich koji je srpskog podrijetla. Ipak, kasnije smo se družili."

Tomjanovich je, u potrazi za svojim korijenima, prvi put posjetio Hrvatsku kao 55-godišnjak. Neko vrijeme mislio je da su njegovi rodom s Brača jer mu je tako rekao Žan Tabak, kojemu je bio trener. Ipak, nakon istrage ispostavilo se da to nije bilo točno. 

"Moji su iz mjesta koje se zove Krivi Put. Otišao sam ondje, prekrasno malo mjesto u planinama. Upoznao sam gospođu po imenu Marija Tomljanović. Bio je to sjajan posjet i sada znam malo više o svojim korijenima", ispričao je 2017. godine Tomjanovich, koji je tako doznao da porijeklo vuče iz mjesta koje se nalazi u zaleđu Senja te danas broji svega 39 žitelja.

Sin postolara postao je jedan od najboljih košarkaša u državi

"Tata je imao malu, simpatičnu radionicu kraj koje sam prolazio na putu do škole, gdje je popravljao i izrađivao cipele. Godinama su me zvali 'Postolarev sin'. Stvar je u tome da je bio jako dobar postolar. Ali sam sebe je izbacio iz posla jer nakon što bi napravio ili popravio cipelu, ta cipela godinama nije trebala novi popravak. Zato nije imao dovoljno mušterija. A govorimo o radničkoj četvrti gdje ljudi nisu kupovali dodatne parove cipela", prisjeća se Tomjanovich svojeg skromnog djetinjstva.

Nešto poput drugog oca bio mu je ujak Joe Modich. "Mnogo mu dugujem, bio je zvijezda vodilja u mojem životu. Moja obitelj bila je vrlo siromašna i nismo si mogli priuštiti čak ni bejzbolsku rukavicu, koju mi je moj ujak kupio dok sam bio dijete. Ujak Joe imao je plan za mene, a to je bilo fakultetsko obrazovanje. Budući da moja obitelj nije mogla platiti moje školovanje, sportska stipendija bila je moj put", ispričao je Rudy i dodao:

"Bio sam dobar u bejzbolu i bio sam All-Star u svojoj dobnoj skupini. Sve je išlo dobro dok nisam naišao na ponižavajućeg, užasnog trenera. Tada sam odlučio prestati igrati bejzbol. Kad sam to rekao ujaku Joeu, bio je šokiran i rekao da ne slijedim plan o bejzbolskoj stipendiji. Rekao sam mu da je moja nova ljubav košarka - toliko velika da sam taj osjećaj urezao u uzglavlje svog kreveta."

Školskoj košarkaškoj ekipi Rudy se pridružio kao 13-godišnjak, ali i ondje se susreo s trenerom koji ga na prvu nije doživljavao. Rudy bi samo gledao utakmice s klupe, a onda je dobio i obavijest da je ispao iz momčadi. Nije se mogao pomiriti s tim pa je izazvao trenera na meč jedan-na-jedan. Ulog je bio Rudyjevo mjesto u momčadi. Trener je prihvatio izazov i ostao šokiran jer ga je dijete - razbilo.

Tomjanovich je tako upao u ekipu, a vještine je brusio na vanjskim terenima. "Ogromnu razliku napravio je novi vanjski teren. Svi igrači iz Detroita dolazili su ondje i nivo košarke je bio vrlo visok. Dolazili su i profesionalni NBA košarkaši. Ondje sam bitno napredovao", priča Rudy.

Do sveučilišnih godina Tomjanovich je izrastao u 203 centimetra visokog krilnog centra, a na koledžu je igrao za svoj rodni kraj, sveučilište Michigan. Ondje se profilirao u jednog od najboljih košarkaša njegovih godina, a i danas drži rekorde prestižnih Michigan Wolverinesa, momčadi koja je proizvela brojne NBA zvijezde, kao i Fab Five, možda i najpoznatiju sveučilišnu generaciju svih vremena.

S 1039 skokova najbolji je u povijesti Wolverinesa, a učinci od 48 poena i 27 skokova na jednoj utakmici i dalje su rekordi njihove Crisler Arene. U četvrtoj i posljednjoj godini na koledžu uvršten je u najbolje sveučilišne petorke u nekoliko različitih izbora, a sve to prepoznali su i NBA skauti.

Zvijezda NBA lige

Tomjanovicha su na NBA draftu 1970. visokim drugim izborim odabrali San Diego Rocketsi, koji su se godinu dana kasnije preselili u Houston. Treći izbor na tom istom draftu bio je, pazite slučajnosti, već spomenuti Tomjanovichev "neprijatelj po nacionalnosti" Pete Maravich. 

U prvim Tomjanovichevim godinama Rocketsi su bili jedna od slabijih momčadi u ligi te su redovito završavali u donjoj polovici prvo Zapadne, a onda i Istočne konferencije, s obzirom na to da su ih tada seljakali s jedne strane na drugu.

No takve okolnosti nisu nužno loše za mladog igrača. Izostanak rezultatskog imperativa i manjak kvalitetnijih suigrača otvorili su Tomjanovichu puno prostora za napredak. Nakon što je u prvoj sezoni, jedinoj u San Diegu, igrao vrlo malo te je zabijao pet poena po utakmici, već iduće je taj prosjek skočio na 15.0 uz 11.8 skokova.

Prvi put je postao All-Star 1974., kada je prosječno ubacivao 24.5 poena. Do koševa je često dolazio zahvaljujući mekanom šutu s poludistance, a iako nije bio osobito visok ili eksplozivan, bio je vrlo snažan te je imao odličan osjećaj za pozicioniranje pod košem.

Dobro je surađivao i s omalenim (175 cm) Calvinom Murphyjem, kojeg su Rocketsi također draftirali 1970. i koji je uz Tomjanovicha bio glavni igrač ekipe tih godina. Prvi izlet u doigravanje Tomjanovichevi i Murphyjevi Rocketsi imali su 1975. godine, kada su u konferencijskom polufinalu s 4:1 prejaki bili Boston Celticsi.

Kako je nastradao mirotvorac

Osim što je izgradio status zvijezde s četiri uzastopna sudjelovanja na All-Star utakmici od 1974. do 1977., Tomjanovich je bio prepoznat kao istinski mirotvorac u ligi u kojoj igrači nisu imali ni minimum samokontrole pa su, kako smo već ustanovili, šaketanja i tučnjave bile najobičnije pojave na parketima. 

Los Angeles Lakersi po tom su pitanju bili jedni od najžešćih. U prvoj utakmici sezone 77./78. Kareemu Abdul-Jabbaru puknula je šaka od udarca kojim je Kentu Bensonu iz Milwaukee Bucksa slomio čeljust jer ga je Benson prije toga namjerno pogodio laktom u trbuh. Kermit Washington se par utakmica nakon toga potukao s nekoliko igrača Buffalo Bravesa.

Isti dvojac Lakersa u središtu pozornosti bio je i 9. prosinca 1977. godine. Nakon poprilično divlje i čvrste borbe za skok s Washingtonom, Houstonov centar Kevin Kunnert našao se u klinču s Abdul-Jabbarom dok su gotovo svi ostali igrači već bili na drugoj strani terena.

Kunnert i Jabbar ipak su odustali od sukoba i također krenuli trčati, no pojavio se Kermit Washington te je, s namjerom da ga uspori, povlačio Kunnerta za hlačice. Kunnert ga je udario laktom dok se pokušavao othrvati i nakon toga je nastao kaos. Što se točno dogodilo, tko je koga prvi... Ne znamo sa sigurnošću. Kamere su bile fokusirane na napad Houstona, a svjedočanstva su oprečna.

Ono što se moglo vidjeti u prijenosu jest trenutak u kojem Washington šakom udara Kunnerta, kojeg je Abdul-Jabbar držao. Akteri incidenta slažu se da je Jabbar uhvatio Kunnerta samo kako bi ga odmaknuo, ali Washington je to očito protumačio kao da mu Jabbar pomaže u tučnjavi pa je potegnuo šaku na bespomoćnog Kunnerta. 

Kada je vidio što se događa, mirotvorac Tomjanovich potrčao je prema sredini terena kako bi smirio situaciju. Washington, vidjevši da Tomjanovich trči prema njemu, nije razmišljao te je i njega pogodio šakom i srušio na pod. U tom trenutku je sukob utihnuo, a Tomjanovich je ostao ležati zbog zamalo smrtonosnog udarca.

"Prvi sam mu prišao nakon tog udarca. Gledao sam kako krv pršti iz njega nakon svakog otkucaja srca. Kao da gledam gradsku fontanu", izjavio je Mike Newlin, tadašnji Tomjanovichev suigrač iz Rocketsa.

Tomjanovich je ipak ubrzo došao svijesti te je bio sposoban stati na noge, a na prvu je mislio da mu je samo pukao nos i htio je nastaviti igrati. Objašnjeno mu je da to nije moguće te je krenuo prema svlačionici. Na putu je sreo Washingtona i verbalno ga napao, tražeći objašnjenje za udarac koji je upravo dobio. Redari su ih odmah razdvojili.

U tom naletu adrenalina, Tomjanovich se nije ni obazirao na slani i metalni okus u ustima. Bio je to okus spinalne tekućine, odnosno likvora, koji mu je zbog fraktura kostiju lubanje iz mozga curio u usta. Tek kada su mu liječnici na hitnoj pomoći objasnili da je pretrpio životno ugrožavajuće ozljede, Tomjanovicha je obuzeo strah. 

Srećom, liječnici su uspjeli sanirati sve po život opasne ozljede, a Tomjanovich je proveo četiri dana na intenzivnoj skrbi i potom u nadolazećem periodu prošao kroz cijeli niz operacija. Čeljust mu je tijekom oporavka bila zatvorena šest tjedana.

"Kada smo čuli za težinu njegovih ozljeda, da mu moraju rekonstruirati zube i suzne kanale... To je bio najstrašniji trenutak moje karijere. I od svih ljudi, to se dogodi baš Rudyju", izjavio je Calvin Murphy.

Rudy je Kermitu sve oprostio

Tomjanovich je nakon svega tužio Lakerse, koji su mu isplatili dva milijuna dolara odštete, dok je Washingtona NBA kaznio sa 100 tisuća dolara i suspendirao ga na 60 dana, što je tada bila najdulja zabrana u povijesti lige. Tomjanovich mu je, unatoč svemu, oprostio.

"Kad se nešto takvo dogodi u životu osobe, mora doći do iscjeljenja - tjelesnog i emocionalnog. Tjelesno zacijeli. Priroda i medicina se pobrinu za to. Ja s tim nemam ništa. Emocionalno iscjeljenje ima sve veze sa mnom", izjavio je jednom prilikom i dodao:

"Ako se želim zadržavati na mržnji, ogorčenosti, samosažaljenju i ulozi žrtve, to je samouništavajuće. Vjerujem da je mržnja i ogorčenost kao da uzimaš otrov i očekuješ da će naštetiti drugoj osobi. Ovo je jedini način da se riješim tog otrova. Odlučio sam iskreno oprostiti. To je način života."

Takav Tomjanovichev stav Washingtona je istinski šokirao. "Neka ljudi vide koliko je Rudy velikodušna osoba. To im može pokazati da neke stvari jednostavno moraš pustiti. Ako on može oprostiti, svatko može oprostiti", rekao je.

Washington se u brojnim navratima javno pokajao radi udarca koji mu je ostao trajna mrlja u karijeri i životu, iako je nakon njega još 10 godina igrao u NBA-u. Teže pravne posljedice zbog udarca je izbjegao, no u zatvoru je završio 40 godina kasnije jer je pronevjerio i u privatne svrhe iskoristio oko pola milijuna dolara koje je prikupio putem donacija njegovoj humanitarnoj zakladi za djecu u Africi. Pušten je na slobodu 2022. poslije četiri godine pritvora.

Povratak s hokejaškom maskom

Što se Tomjanovicha tiče, on se na parkete vratio početkom iduće sezone, dakle nakon gotovo godinu dana pauze. U početku je morao igrati s modificiranom hokejaškom maskom kako bi se zaštitio od novih ozljeda.

Važno je naglasiti da je Tomjanovicheva ozljeda zapravo prekinula i poremetila streloviti uspon Houstona. U proljeće 1977. Rocketsi su igrali finale Istočne konferencije, gdje su ih u četiri utakmice izbacili Philadelphia 76ersi.

Ključan za taj napredak Rocketsa bio je Moses Malone, kojeg su 1976. doveli u razmjeni s Buffalo Bravesima. Malone se vrlo brzo profilirao u najboljeg centra lige na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete.

Šest puta je bio najbolji skakač NBA-a pa je, primjerice, 1978./79. lovio svojih rekordnih 17.6 skokova po susretu. Istovremeno je bio i jedan od vodećih strijelaca, a ozljede su mu bile stran pojam. Na koncu, Malone je čak tri puta proglašen najkorisnijim igračem (MVP-jem) NBA lige. Dvaput je tu nagradu dobio kao igrač Houstona (1979. i 1982.), a jednom kao igrač Philadelphije (1983.).

Kada ispod svega toga podvučemo crtu, posve je jasno zbog čega je Houston s njim postao puno ozbiljnija ekipa. No isto tako, bez Tomjanovicha u sezoni 1977./78. Rocketsi nisu došli do doigravanja. Povratkom Rudyja, stvari su počele bolje funkcionirati, ali je Houston 1979. i 1980. svejedno ispadao u prvoj, odnosno drugoj rundi playoffa.

Za kraj - finale

U sezoni 1980./81. 32-godišnji Tomjanovich i Rocketsi doživjeli su značajan pad u regularnoj sezoni. On je u prosjeku zabijao 11.6 poena po susretu, najmanje još od rookie sezone, a pritom mu se srozavao i postotak šuta. Rocketsi su imali gubitnički skor od 40 pobjeda i 42 poraza, ali su se uspjeli "prošvercati" u playoff kao najlošije plasirana momčad Zapada koja je izborila doigravanje. 

Kad im se već posrećilo da uđu u playoff, trener Del Harris shvatio je da nešto mora mijenjati jer dosadašnja taktika nije vodila nikamo. Jedna od žrtvi novoposložene rotacije bio je i Tomjanovich, koji je u doigravanju sveden na epizodnu ulogu s klupe.

Novi Harrisov recept očito je funkcionirao jer su Rocketsi na krilima fenomenalnog Malonea u playoffu srušili moćne Magicove i Kareemove Lakerse, a potom i Spurse te Kansas City Kingse za plasman u veliko finale. Ondje su im još jednom kobni bili Celticsi, koji su predvođeni Larryjem Birdom i iznenađujućim MVP-jem finala Cedricom Maxwellom slavili 4:2. Houston je tako i dalje morao čekati na prvi naslov NBA prvaka.

Tomjanovich je neočekivani uzlet Rocketsa popratio sa svega 24 odigrane minute u cijelom doigravanju. Neki bi se iz pozicije klupske legende možda i naljutili zbog takvog tretmana, ali ne i Tomjanovich. On je naposljetku samo raspravio situaciju sa suprugom Sophie, zaključio da su najbolji dani iza njega i da je vrijeme da se povuče.

"Napuštam ovu igru u pozitivnom trenutku. Ovo nije tužno vrijeme. Naprotiv, vrlo je sretno vrijeme. Osjećam se kao da sam imao vrlo zadovoljavajuću karijeru i uspio sam je provesti u jednom gradu. Odlazim dobrog zdravlja, kao normalan čovjek u svakom pogledu. Uživao sam igrati košarku i sada se veselim novoj stranici života sa svojom obitelji", rekao je.

Najbolje tek dolazi

No Tomjanovich nije mogao bez košarke. Ekspresno nakon umirovljenja prihvatio je ponudu Rocketsa da im postane skaut, a dvije godine kasnije preuzeo je ulogu pomoćnog trenera. U međuvremenu je 1982. svjedočio kako se pod krov Houstone dvorane uzdiže prvi umirovljeni dres u klupskoj povijesti. Na njemu je stajao broj 45 i prezime Tomjanovich.

Rocketsi su te iste godine ostali bez Malonea, ali su potom dvaput zaredom imali prvi izbor drafta. Tako su 1983. odabrali čudesnog i 224 centimetra visokog Ralpha Sampsona, koji je u NBA došao s ogromnim očekivanjima te ih je i opravdao tako što je u svoje prve četiri sezone bio All-Star. Poslije toga su mu ozljede devastirale karijeru.

Godinu dana nakon Sampsona, Rocketsi su prvi pick iskoristili da dovedu još jednog centra, Hakeema Olajuwona. Mogli su na tom istom draftu odabrati i Michaela Jordana, ali s obzirom na sve što će Olajuwon postići u dresu Rocketsa, teško da u Houstonu pretjerano žale za tim potezom.

Tomjanovich je kao pomoćni trener sudjelovao u razvoju Sampsona i Olajuwona i gledao kako ta dva golobrada mladića 1986. vode Rocketse do finala, gdje su ih opet dobili Celticsi. Opet s 4:2. 

Poslije tog finala počeli su Sampsonovi veliki problemi s ozljedama i Houston je prvo stagnirao, a onda i padao. Trenera Billa Fitcha 1988. zamijenio je Don Chaney, a Tomjanovich je ostao pomoćnik. Chaney je 1991. osvojio nagradu za najboljeg trenera lige, da bi iduće godine momčad doživjela pad te se vlasništvo odlučilo na novu promjenu na klupi.

Spasitelja su vidjeli u klupskom vojniku Tomjanovichu, koji je spremno preuzeo zadatak. Sezonu 91./92. nije mogao izvući pa je Houston prvi put nakon 1984. propustio playoff, ali Rudy se tek počeo zagrijavati u novoj ulozi.

Pobjednička momčad

Momčad je tijekom ljetne pauze doživjela minimalne promjene, no pod Tomjanovichem je ekipa procvala. Regularnu sezonu 1992./93. završili su na vrhu Zapadne konferencije, a Rudy je tako postao prvi trener u povijesti NBA lige koji je u svojoj prvoj punoj sezoni doveo neki klub do prvog mjesta nakon što je sezonu prije toga propustio doigravanje.

Ključ je bio u podizanju kvalitete obrambene igre, a prednjačio je Olajuwon, koji je proglašen najboljim obrambenim igračem godine. Uz to je Olajuwon doživio i značajan napadački skok, jer je s 21.6 poena u prosjeku napredovao do 26.1. Playoff ipak nije odrađen na očekivanoj razini pa su Rocketsi ispali u polufinalu u sedam utakmica od Seattle SuperSonicsa.

Ispadanje u doigravanju nije pokolebalo Houston i Tomjanovicha, nego im je bilo samo poticaj za dalje. Tim više što je postalo poprilično jasno da će NBA 1994. dobiti novog prvaka jer se Jordan nakon tri uzastopne titule Bullsa posvetio bejzbolu.

Ni ovaj puta Houston nije dovodio razvikana pojačanja, ali je Tomjanovich komadić po komadić slagao pobjedničku slagalicu. Nakon što je godinu dana ranije draftirao Roberta Horryja, Houston je sada odabrao Sama Cassella, a iz Portlanda je doveo Marija Elieja. Cassell i Elie postali su glavni igrači s klupe, dok je Horry ušao u prvu petorku.

Osim Olajuwona, Rocketsi nisu imali nijednu zvijezdu. Tek je Otis Thorpe jednom u karijeri bio All-Star (1992.), a od ostalih će to kasnije postati Cassell (2004.). Uz Olajuwona, Thorpea i Horryja, u prvoj petorci igrali su Vernon Maxwell i Kenny Smith.

Na papiru to nije izgledalo tako impresivno, ali je zato do izražaja dolazio Tomjanovich. On kao trener nije bio veliki taktički mag ili inovator, no znao je izvući maksimum iz svakog igrača i držati ekipu pod kontrolom. Zbog toga je tijekom cijele karijere bio na glasu kao "players' coach".

Igru je podredio svojoj zvijezdi Olajuwonu i dao mu slobodu. "Željeli smo da je lopta što više u njegovim rukama i da on donosi odluke", objašnjavao je.

Svi ostali savršeno su znali što im je činiti na terenu. "Znao nas je dovesti i postaviti u pozicije na kojima možemo biti uspješni"; rekao je Elie. Takvi Rocketsi još jedom su završili na prvom mjestu Zapada, a Hakeem je ovaj put pored nagrade za najboljeg obrambenog igrača dobio i MVP nagradu.

Povijesne titule

Razlika u odnosu na godinu ranije jest ta da su Rocketsi sada bili još preciznije uglađeni stroj. Iako su se u doigravanju suočavali s momčadima koje su imali više zvijezda, redom su padali Drexlerovi Trail Blazersi (3:1), Barkelyjevi Sunsi (4:3) te Stocktonov i Maloneov Jazz (4:1). U finalu se Houston našao u zaostatku 3:2 protiv Ewingovih Knicksa, ali je u zadnje dvije utakmice na domaćem terenu napravio preokret i osvojio prvu titulu u povijesti kluba.

"Ljudi uvijek govore da ne postoje riječi kojima se može opisati koliko je dobar osjećaj osvojiti titulu. Sada znam da su u pravu", izjavio je Tomjanovich, koji je prvim povijesnim naslovom prvaka dodatno produbio status legende Houston Rocketsa. No na tome se nije htio zaustaviti.

Cilj svakog prvaka jest obraniti titulu, a kako bi si povećao šanse da to i napravi, Houston je usred sezone u razmjeni napokon u momčad doveo i drugu veliku zvijezdu. Clyde Drexler, član Dream Teama iz 1992. i Olajuwonov bivši suigrač sa sveučilišta Houston, došao je iz Portland Trail Blazersa, a u suprotnom smjeru otišao je Otis Thorpe. 

Bila je to i značajna koncepcijska promjena jer je Thorpe igrao na pozicije četvorke, dok je Drexler bio dvojka. Stvari nisu odmah kliknule te Rocketsi više nisu bili precizno uglađeni stroj. S Drexlerom u ekipi, bili su na omjeru od 18 pobjeda i isto toliko poraza. Nakon dvije uzastopne sezone na prvom mjestu Zapada, ovaj put su bili tek šesti.

Vodstvo Rocketsa i Tomjanovich stoga su se našli pod paljbom kritičara, koji su im zamjerili to što su rastavili pobjedničku jezgru. Smatrali su da će ih ta neuigranost koštati i u doigravanju te da od toliko željene obrane naslova neće biti ništa.

No Rocketsi su išli korak po korak. U prvoj rundi protivnici su im bili stari znanci iz Jazza. Utah je vodila 2:1, no Houston je preokrenuo na 3:2 i prošao dalje. Slijedili su još jednom Sunsi i Charles Barkley, od kojih je Houston gubio s teško dostižnih 3:1.

Ipak, Tomjanovichevi dečki pobijedili su triput zaredom i tako postali peta ekipa u povijesti NBA-a koja je nadoknadila deficit od 3:1 u playoffu, a tek druga koja je to napravila uz dvije gostujuće pobjede. Takva dva preokreta doveli su do toga da Houston puca od samopouzdanja, a uvelike je pomogla i Tomjanovicheva filozofija.

"Ohrabrivanje gradi samopouzdanje. Moj pristup igračima je bio 80 posto pozitive, a 20 posto korekcije", otkrio je, a slične riječi potvrđivao je i Olajuwon, koji kaže: "Trener nam je davao samopouzdanje i nikad nije paničario. To nam je pružalo vjeru u uspjeh."

Rocketsi se do kraja playoffa više nisu našli u zaostatku. U finalu konferencije poveli su 2:0 protiv Spursa, koji su potom izjednačili na 2:2, no Houston je povezao još dva trijumfa za konačnih 4:2. 

A u finalu - metla. Na drugoj strani bio je mlađahni Orlando Magic predvođen Shaquilleom O'Nealom, a na putu do finala izbacili su čak i Bullse s Jordanom, koji se usred sezone vratio košarci. Rocketsima, pak, nisu mogli ništa.

Iako su sve utakmice bile napete te bi Orlando u posljednju četvrtinu ulazio s prednošću, Tomjanovich ističe da je presudilo iskustvo njegove momčadi, dok Shaq nije mogao pronaći način za zaustaviti Hakeema. Rezultiralo je to nestvarnom pobjedom Rocketsa od 4:0 u finalu.

"Serija je možda gotova, ali nije gotovo između nas. Da, jako si dobar s ekipom iza sebe, ali hoću te jedan na jedan", poznato je pismo koje je Shaq uputio Hakeemu nakon finala, a ono zapravo odlično ocrtava koliko je Houston dobro funkcionirao kao tim.

Rocketsi su kao šesti nositelji Zapada ispisali povijest i do danas ostali najniže plasirana momčad u povijesti NBA -a koja je osvojila naslov. Isto tako, ne smijemo zaboraviti da je taj naslov bio povijestan i za Hrvatsku jer je član Rocketsa tada bio i Žan Tabak, koji je postao prvi Hrvat osvajač NBA lige.

"Nikad ne podcjenjujte srce šampiona!"

"Don't ever underestimate the heart of a champion", često je korištena sportska mantra. Mnogi je izgovaraju, a da nisu ni svjesni da iza nje stoji upravo Rudy Tomjanovich.

"Nitko nikad nije napravio što je ova ekipa napravila. Sa šeste pozicije, vraćali smo se iz zaostataka u serijama, pobijedili na devet gostujućih utakmica. A cijelim putem imali smo ljude koji nisu vjerovali u nas. Tim nevjernicima imam reći samo jednu stvar: Nikad ne podcjenjujte srce šampiona", poručio je Tomjanovich i tako se ovom izjavom upisao u sportske anale.

U nadolazećim godinama Houston je također pucao visoko pa je nakon osvojene druge titule Olajuwonu i Drexleru pridružio i Charlesa Barkleyja. Ipak, svi oni već su se bližili kraju karijere i bili su u laganom padu, a poraze im je dvije godine u nizu nanosila također iskusna momčad Jazza, koja se tako barem djelomično uspjela osvetiti Houstonu za sve ranije poraze.

Tomjanovich je ostao u Houstonu kako bi provodio rebuild nakon što su se zvijezde oprostile. Novo lice franšize postao je 2.29 visoki Kinez Yao Ming, a uz njega svakako treba spomenuti i Stevea Francisa, koji je ranih 2000-tih bio All-Star. S rookiejem Mingom i ostalim mladićima Tomjanovich je 2002./03. ostvario pozitivan skor od 43-39, ali to nije bilo dovoljno za playoff. 

Nakon te sezone Tomjanovich je silom prilika poslije 33 godine napustio Rocketse. Dijagnosticiran mu je rak mokraćnog mjehura, no srce šampiona svladalo je i tu prepreku. Bolest je, srećom, otkrivena rano te je nakon sedam mjeseci terapija Rudy opet bio zdrav čovjek. Zbog bolesti je prestao pušiti i promijenio ishranu.

Osim Rocketsa, Tomjanovich je vodio i američku reprezentaciju na dva velika natjecanja. Na Svjetskom prvenstvu 1998. je bez NBA igrača osvojio broncu, dok se dvije godine kasnije na Olimpijskim igrama u Sydneyju okitio zlatom. Tijekom devedesetih čak su kružile spekulacije da bi Tomjanovich mogao preuzeti i hrvatsku reprezentaciju, no u tim pričama nije bilo istine niti je Rudy za njih uopće znao.

Trenerskom poslu vratio se 2004. nakon borbe s bolešću te je preuzeo Lakerse, ali je dao otkaz nakon 43 utakmice, otkrivši da je jednostavno iscrpljen od svega. Ostao je u Lakersima kao savjetnik.

Preživio je oluje

Tomjanovich danas ima 77 godina te i dalje živi u svojem voljenom Houstonu. U Košarkašku kuću slavnih napokon je primljen 2021., povodom čega je izjavio:

"Uvijek mi je bilo zanimljivo kako su me pitali: 'Što ti prvo padne na pamet kad razmišljaš o svojoj karijeri? Jesu li to titule? Je li to ovo, je li to ono?' No prvo mi padaju na pamet teški trenuci. Ili kako ih ja zovem, oluje kroz koje prolazite u različitim periodima karijere. Jako sam sretan što sam uspio izdržati i prebroditi te trenutke. Ovakav završetak samo je šlag na tortu."