Martin Kodrić

Hrvatska ima vozača u McLarenu. Prošli smo s njim najtežu stazu na svijetu

Hrvatska ima vozača u McLarenu. Prošli smo s njim najtežu stazu na svijetu
Foto: Luka Šangulin/Index, McLaren

“PAZI SAD, ide ti blagi desni zavoj”, govori mi Martin dok jurimo 270 kilometara na sat u McLarenu 720S GT3 legendarnom stazom Bathurst u Australiji.

“Kad prođeš oznaku 100, koči, spuštaj u treću i lagano desno. Odmah po gasu jer dolazi uzbrdica. Ako izgubiš snagu, gotovo je. Sužuje se staza, ide serija zavoja, moraš držati liniju i paziti...”, nastavlja s uputama, ali - džabe.

Kasnim s kočenjem, prebacujem u krivu brzinu, promašujem zavoj i završavam u zidu. Upravo sam slupao 600.000 eura vrijedan McLaren, javljaju mi da se nekako dovučem do boksa i utrka u Bathurstu za mene je gotova.

Nažalost ili nasreću, nismo u dalekoj Australiji, već u 30.000 eura vrijednom simulatoru u podrumu obiteljske kuće Martina Kodrića u Samoboru. No, na stazi na kojoj je autor teksta slupao njegov auto i koja je jedna od najtežih i najpoznatijih staza na svijetu Martin je početkom mjeseca došao do nevjerojatne pobjede u GT utrci. 

Široj javnosti ime Martin Kodrić ne znači previše i, da ga sretne na ulici, većina ne bi imala pojma da je prošla kraj najboljeg vozača u povijesti hrvatskog auto-moto sporta. Karijera koju je do 22. godine izgradio ovaj nevjerojatni Samoborac već sada je za anale, a kako stvari stoje, za ovog dečka ćete još itekako čuti. Na spomen automobilskog sporta u Hrvatskoj na pamet padaju imena poput Nike Pulića, Juraja Šebalja i još nekih vozača. Svaka čast njima na njihovim rezultatima, no oni s Martinom odavno ne mogu stati u istu rečenicu.

Martin Kodrić je već dvije godine tvornički vozač McLarena i rastura u GT utrkama, odnosno u utrkama cestovnih automobila na stazi. Cestovnih samo nominalno, budući da s onime što tu i tamo vidite na ulici imaju doslovno samo dva posto sličnosti. Samoborac je jedan od samo deset vozača na platnom spisku kultnog britanskog proizvođača superautomobila, a koliko-toliko u fokus domaće javnosti stigao je zadnjih tjedana nakon što je na spomenutoj urci u Bathurstu, u kojem je autor teksta na njegovu simulatoru jedva prošao zavoj i pol, potukao konkurenciju u svojoj kategoriji. Ali, do toga ćemo tek doći.

Uz brata završio na stazi

Martinova priča je klasična kad je u pitanju vrhunski auto-moto sport. Zahvaljujući dobrom financijskom zaleđu obitelji, dosta rano se počeo baviti kartingom, ali i tamo je završio slučajno.

“Cijela familija se oduvijek bavila nekim ekstremnim sportovima. Brat, koji je stariji od mene 12 godina, vozio je motokros i skijao je. Stalno se ubijao na tom motoru dok jednog dana mama nije rekla - dosta. Onda je krenuo u na Grobnik na Škoda Fabia kup s negdje 17, 18 godina. Ja sam tad bio limač i tu i tamo sam išao s njim po utrkama. To mi je bilo super, zainteresirao sam se i jedan dan su me stavili u kart. To je bilo to”, prisjeća se s osmijehom Kodrić.

Vodi nas kroz svoj podrum od kojeg je u obiteljskoj kući napravio svoj mali raj i koji će uskoro postati premali za sve ono što je Kodrić u karijeri osvojio. Na zidu vise sva njegova trkaća odijela još od vremena u kartingu. Na zid je naslonjena karoserija malog go-karta, koji u usporedbi s onime što sad vozi izgleda smiješno.

"Svašta sam u njemu osvojio", prisjeća se dok dolazimo do nosa s juniorske formule koju je razbio kao klinac iz vremena dok je tek započinjao uspon do vrha.

"Da, pokucam u drvo, to je bilo jedno od rijetkih izlijetanja u karijeri. Ovaj 'ožiljak' na nosu sam mu napravio odmah na startu, a onda sam izletio i svinuo nos. Događa se, ha, ha", objašnjava Martin.

Čitav jedan zid prekriven je trofejima koje su brat i većim dijelom on osvojili na stazama. Nurburgring, Trofeo Margutti, Bathurst... Teško ih je sve pobrojati.

Kratko je vozio u Hrvatskoj, ali se zbog slabe domaće scene ubrzo prebacio u Sloveniju i Italiju. Godine 2010. osvojio je regionalno Sportstil prvenstvo te je za nagradu dobio plasman na Svjetsko prvenstvo.

“Tamo je bilo 120 vozača, a ja sam stvarno bio jako mali i nisam imao nikakva očekivanja. No u kvalifikacijama sam bio nevjerojatni četvrti, da bih na utrci do zadnjeg kruga imao šansu za pobjedu. Ovaj dvojac naprijed se žestoko borio. Vidio sam neku priliku, ali sam napravio grešku i na kraju završio peti. To je bio senzacionalan rezultat jer nitko tko je došao na Svjetsko iz Sportstila nikad nije bio bolji od 32. mjesta”, kaže Martin.

U njegovu glasu nećete čuti nikakav ton samohvale ili potrebe za dokazivanje nekome. O svojim rezultatima priča s dvije noge na zemlji, ali svjestan da vrijedi puno više nego što se o njemu zna u Hrvatskoj. Ubrzo je krenuo u WSK, najjaču karting seriju, a u momčadi je bio s nekim poznatim licima.

“Ja, Charles Leclerc i George Russell [obojica vozači Formule 1, op.a.]. Nisam se baš najbolje snašao jer su njih malo više gurali. Charlesu je menadžer bio sin od Jeana Todta, a Russellov brat bio je uvoznik za brend kartova koje smo vozili. No prešao sam u Ricky Flynn i tu sam se transformirao u tri najbolja kartingaša svijeta”, kaže Kodrić.

Peto mjesto najlošiji rezultat

Godine 2012. osvojio je prestižni Trofeo Andrea Margutti, najjači karting kup na svijetu. Na Europskom prvenstvu bio je treći, na Svjetskom također, a imao je nekoliko pobjeda i u WSK-u.

“Mislim da mi je peto mjesto u to vrijeme bilo najlošiji rezultat”, priča Martin.

U kartingu je, osim Leclerca, najvećeg talenta u F1, za protivnika imao i Maxa Verstappena te Lancea Strolla. S Landom Norrisom, koji vozi McLarenov bolid u Formuli 1, veliki je prijatelj. Sa svima njima se utrkivao kao klinac.

“Sa Strollom nisam dobar, ne možemo se vidjeti, ha, ha. Ali ostali dečki su prva liga. Charles je možda od svih njih najnormalniji, baš dobar lik. Super je i Max, ali on je, blago rečeno, munjara. Odličan je prijatelj, zajebant pravi, ali kad je na stazi… Strašno. Ili je pobijedio, ili se razbio. Ili je ispred tebe, ili se zabije u tebe. S njim sam se stalno borio. Na jednoj utrci 2013. on je vodio, a ja sam bio drugi. U zadnjem krugu sam vidio da ga imam, ušao sam unutra i on je, kad je vidio da neće pobijediti, skrenuo u mene. Obojica smo izletjeli sa staze, završili smo osmi i deveti, a on je zbog toga popušio Europsko prvenstvo. Nevjerojatan lik. On i Charles su strašni vozači. Znao sam ja nekad biti brži, kao njih dvojica, čak i brži. No na deset utrka oni su brži osam puta, a ja dvaput. Da sam išao tim putem, prema Formuli, možda bih bio brz kao i oni. Ali ja nemam nikakav problem priznati da nisam dobar kao Max Verstappen”, kaže Martin.

Sljedeće pitanje, dok resetiramo simulator u mojem drugom beznadnom pokušaju da prođem taj Bathurst, nameće se samo od sebe. Zašto nije išao “tim putem” i krenuo u Formulu?

“Ima nekoliko razloga, ali jedan je glavni zašto sam Formulu odmah otpisao. Jednostavno, prevelik sam. Imam malo više od 180 cm i 87 kilograma. Ima i viših vozača od mene, poput Alexandera Albona, ali on ima 20 kilograma manje. Ne stanem u bolid, ha, ha. U Formuli 1 to bi se još dalo nekako regulirati ili promijeniti, ali u juniorskoj ne jer su sve identične. U Formuli Renault ja sam bio deset kilograma teži od ostalih. Na bolid od 450 kilograma to vam je dvije ili tri desetinke. Ne možeš ti sad imati jednog Leclerca pored sebe i biti od njega brži četiri desetinke da bi bio brži jednu desetinku. Bio sam odličan u juniorskoj Formuli, a na Nurburgringu sam bio drugi, što je bio nevjerojatan rezultat, i onda je došao poziv na testiranje za Formulu 3, koja je put prema F1. Došao sam na Silverstone i jednostavno nisam stao u bolid. Imao sam ramena šira od kokpita, nije bilo šanse da uđem”, objašnjava Martin i nastavlja:

“Sve to bi se nekako zaobišlo, ali ja sam iz Hrvatske što znači da u startu nemam šanse u Formuli 1. Kod nas nema gledanosti i ti automatski nisi interesantan momčadima jer te ne vide kao marketinšku senzaciju. Pogledajte Verstappena. Koliko god je Nizozemska mala zemlja, svaki Nizozemac gleda Formulu 1. Max na svakoj utrci proda cijelu tribinu svojih navijača. Ima velike sponzore, a koga ćete vi u Hrvatskoj naći da to sponzorira? Misli li stvarno netko da bi, ne znam, neka velika tvrtka dala deset milijuna eura i sponzorirala te? Netko bi samo rekao da mu ne pada na pamet plaćati moju zajebanciju jer ljudi to tako doživljavaju”, kaže Kodrić.

Iako Formulu 1 pratim usputno, Martin mi je rekao neke stvari koje ja, a vjerujem, ni čitatelji ne znaju.

“Najbolji primjer vam je Robert Kubica. On je teško stradao u reliju i praktički nema jednu ruku, a vozio je ove godine Formulu. Kako? Lijepo. Poljska vlada je platila 18 milijuna eura za njegovo sjedalo. Nikad ne bi ponovno sjeo u Formulu da nije bilo te love. Lance Stroll? Stari mu plaća sjedalo u Formuli svake godine. Perez? Iza sebe ima Carlosa Lima i tvrtku Telmex. To vam je dvadeset, trideset milijuna eura svake godine. Ako nisi Leclerc ili Verstappen, koji su nemoguće dobri vozači, bez toliko love nemaš šanse. Za Charlesa se znalo da je strašan, ali i njemu je Nicolas Todt morao naći sponzora. Danas mu on uzima 60 posto od plaće. Formula je atrakcija, ali nije tako dobra kako ljudi misle”, objašnjava.

Nije sve u Formuli 1

Iako nije stao u Formulu 3, Martinu se na spomenutoj utrci u Nurburgringu otvorio potpuno novi svijet. Njegove sjajne rezultate pratio je Lamborghini koji ga je pozvao na testiranje i onda mu ponudio mjesto tvorničkog vozača u GT utrkama. Od ožujka prošle godine je jedan od deset vozača velikog McLarena. Što to znači? To je kao da je Martin član nekog nogometnog kluba. Plaćen je, i to jako dobro, za ono što radi i ne ovisi o sponzorima, roditeljima ili nekome tko bi “plaćao njegovu zajebanciju”.

“Automobilizam je puno više od Formule 1. Imate GT utrke, imate DTM, ovu seriju, onu seriju, opcija je jako puno. Ja sam svoj glavni cilj postigao, a to je da budem profesionalni vozač GT utrka. Radim ono što volim, uživam i dobro zarađujem. Naravno da sam kao klinac sanjao Formulu 1, ali kako odrastaš, postaneš puno realniji i prebaciš se na nešto drugo. Kod nas se GT utrke ne prate jako, ali vani je to senzacija. Na 24 sata Spa u Belgiji došlo je 200.000 ljudi. U Bathurstu je sad bilo isto 200.000 ljudi, to je vani megapopularno”, kaže Kodrić.

Kao što je i sam rekao, u Hrvatskoj je auto-moto sport samo Formula 1, a ni ona se više toliko ne prati zadnjih godina. Pitali smo ga smeta li mu što se za njega u njegovoj zemlji praktički ne zna?

“Iskreno, prije me jako smetalo. Otvorim novine i vidim da se piše o nekoj petoj nogometnoj ligi, a o nekom mojem rezultatu ništa. Ne zato što sam ja važniji od drugih nego zato što znam koliko sam se namučio da pobijedim u nekoj utrci. No onda sam vidio koliko se to prati u svijetu i koliko ljudi zna za moje rezultate vani, ali i u Hrvatskoj, osobito od kada vozim za McLaren i ostvarujem najveće rezultate na ovim prostorima. Dođe mi poruka od klinca od deset godina koji mi kaže da sam ja njegov idol. Ma u tom trenutku mi se fućka za sve medije i novine. Onda poruka od jednog čovjeka iz Splita koji prati i gleda sve moje utrke, zna sve o meni i čestita mi. Pa takvom čovjeku ću uvijek poslati neku potpisanu kapu, dar, bilo što”, rekao nam je Martin.

Došao je red i na Bathurst. Za one koji možda ne prate toliko detaljno autosport, Mount Panorama Circuit je jedna od najlegendarnijih staza na svijetu, a u GT utrkama jedna od valjda tri najveće. Martin je u veljači u Bathurstu vozio za momčad 59Racing, koja je kupila McLarenove aute. Na utrci od 12 sata bili su ukupno osmi, a utrka se bodovala i za pojedinačnu konkurenciju. U svakom automobilu izmjenjivala su se tri vozača. Osim ukupnog poretka, 20 najboljih krugova svakog vozača bodovala su se u pojedinačnoj konkurenciji. 

Kodrić je u svojoj “silver” kategoriji bio apsolutno najbolji, a koliko je dominirao govori činjenica da je drugoplasiranog ostavio dva kruga. U ukupnom pojedinačnom poretku bio je senzacionalni drugi, iza jednog vozača iz “platinum” konkurencije te ispred “gold” vozača. 

“Možda ne zvuči nevjerojatno, ali to je stvarno nevjerojatan rezultat. Utrku od 12 sati vozite najviše dva i pol sata u komadu s jako malo odmora. Ja sam vozio ukupno četiri sata i 40 minuta. Bilo je užasno naporno jer je u kokpitu bilo i 50 stupnjeva. Nasreću, u odijelu i kacigi imamo uređaj za hlađenje tijela jer klime, jasno, u autu nema. A i jedan detalj nikad neću zaboraviti. U petak prije utrke odmarao sam u tom našem kamperu i čujem buku vani. Urlanje neko i ja pomislim da su ovo navijači kao u Hrvatskoj. Otvorim vrata, a kad tamo hrpa Hrvata iz Sydneyja sa zastavama. Ni ne znaju hrvatski, ali su čuli za mene, znali su da vozim u Bathurstu i došli su me podržati. Stvarno prekrasno”, prisjetio se Martin.

I prije pobjede u Bathurstu bio je “na mapi”, ali taj rezultat dodatno mu je širom otvorio vrata GT svijeta, a u McLarenu su s njim iznimno zadovoljni. Biti dio tako velike momčadi veliki je posao i izvan staze. Osim klasičnog sportskog aspekta postoji i onaj poslovni do kojeg Englezi jako drže. 

“Puno je tu stvari koje moraš odrađivati izvan staze. Recimo, u Bathurstu je bilo puno McLarenovih klijenata koji su došli u VIP salon na stazi. Dođe ti tip koji ima doma pet McLarena, a nema pojma o utrkivanju. Onda se moraš družiti s njim, objasniti im kako utrke funkcioniraju. Zainteresiraju se, a kako su to ljudi s puno love, neki žele imati i svoju momčad. To znači da bi kupili McLarenove bolide, a McLaren to sve vidi i prati kakvi smo s klijentima i to je veliki plus. Na svim poljima moraš biti dobar”, kaže Kodrić dok nam na mobitelu ponosno pokazuje rezultat iz Bathursta.

Za McLaren je potpisao na tri godine i ima jako dobar ugovor koji nas je zamolio da ne otkrijemo. Ove godine će vjerojatno voziti prvenstva na više kontinenata budući da McLarenovo glavno tržište nije Europa. U kombinacijama su moguće i velike utrke u SAD-u gdje je McLaren vrlo jako, ali za sad ništa nije potvrđeno.

Na Le Mans ide po pobjedu

A što onda? Kruna GT karijere za svakog vozača je utrka 24 sata Le Mansa. Hrvatska je zadnji put vozača tamo imala davne 1938. godine pa nas je zanimalo je li mu cilj sudjelovati na toj legendarnoj utrci?

“Ne. Meni tamo nije cilj sudjelovati, cilj mi je pobijediti. Sigurno ću biti na Le Mansu, ako ovako nastavim i ako sve bude u redu. Samo još ne znam kad. Naime, tamo će se uskoro voziti takozvana ‘hyper’ serija za koju McLaren još nije počeo razvijati aute. Sve druge tvornice su počele, a mi ćemo kroz dvije, tri godine. Moj konačni cilj je biti u jednom od tih auta, a onda je samo nebo granica. Imam tek 22 godine i mogu voziti do četrdesete. To je već jako ozbiljna lova i ti vozači zarađuju više nego pola grida u Formuli 1, vjerovali ili ne”, otkriva nam Kodrić koji bi, da postoji McLarenov salon u Hrvatskoj, prema ugovoru mogao svakih šest mjeseci za privatne svrhe voziti neki od modela.

Uskoro se seli u Woking kraj Londona u kojem je McLarenova centrala kako bi bio što bliže inženjerima, stazi i lakše dolazio na testiranja. McLaren svoje bolide testira na istoj stazi koju je koristila ekipa originalnog Top Geara. Kad ne odmara, ne igra tenis ili nije s djevojkom, Martin sjedi za volanom svojeg simulatora koji je kupio od prve plaće. Iako izgleda kao jako skupa igračka, simulator mu je neophodan.

“Prije sam stalno letio na testiranja i stalno putovao i u jednom trenutku sam došao do zaključka da mi je jeftinije kupiti simulator i postaviti ga kod kuće. Nekad vozim i po pet sati dnevno, čujem se s Leclercom, Verstappenom i Landom pa se zajedno utrkujemo. Užasno pomaže kod upoznavanja staze. Evo, na Bathurst sam došao prvi put u životu, a znao sam stazu. Velika je to pomoć, a i dobra je za opuštanje. Jako puno vozača iz Formule ga imaju kod kuće”, zaključio je Samoborac.

Englezi imaju dobar izraz za tipove kao što je Martin. “Remember the name.” Hrvatska ima strašnog talenta u sportu u kojem je konkurencija brutalna i ogromna. Status “perspektivnog” odavno je prerastao, a nije nemoguće da mu uskoro na stol dođe ponuda Porschea ili Ferrarija. Toliko je, kažu, dobar.

Ne roditelji nego Lamborghini i McLaren.

I rezultati.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara