HRVATSKA je poražena od Engleske na Wembleyju s 2:1 i u sljedećem izdanju Lige nacija će igrati u drugom razredu. Ovakav završetak ove avanture za navijače je razočaranje, ali je logičan i ne pretjerano tragičan.

Što je bio cilj Lige nacija?

Nužne, dosadne i predvidljive najave igrača i stožera kako Hrvatska želi svim srcem osvojiti Ligu nacija više su produkt nemaštovitog novinarstva u postavljanju pitanja i odabira tema nego iskrenih motiva. Hrvatska je imala dva osnovna cilja kroz Ligu nacija i oba je barem djelomično ispunila. Prvi je bio osigurati što bolju startnu poziciju pred kvalifikacije za Europsko prvenstvo. I premda više ne ovisi sama o sebi, pobjeda i remi koji su rezultatska podloga u ostvarenju tog cilja, prihvatljivi su za Hrvatsku. Osim toga, format s 24 reprezentacije teško nudi scenarij u kojem Hrvatska će Hrvatska imati bitno teži put do Eura nego ranije. Još važnije, Hrvatska je na najvećoj sceni, protiv najtežih suparnika, testirala svoje "viceprvaštvo" svijeta. Momčad je samoj sebi dokazala da to nije slučajnost i da je ova ekipa spremna u kontinuitetu igrati i biti konkurentna u velikim utakmicama. 

Liga nacija zapravo je idealna platforma za prijelaz između bajkovitog Svjetskog prvenstva i novog kvalifikacijskog ciklusa. Oni koji nisu spremni na nove izazove, mogli bi biti bolno prizemljeni, kao što se Hrvatskoj dogodilo nakon bronce u Francuskoj. Hrvatska je sada shvatila da ima jačih ekipa od nje, da se ne pita samo nju kako će se odviti utakmica i da je format natjecanja takav da ne postoji luksuz slabog dana. I dobro je da su to osvijestili u relativno nebitnom natjecanju, a ne na pola kvalifikacijskog ciklusa.

Odlazak Subašića, Mandžukića i Kalinića te prirodni pad ostalih igrača koji je neminovan, Dalić nije iskoristio za veće i kvalitetnije istraživanje neiskorištenih resursa u svojoj ekipi. I to je jedino za čim može žaliti. Jedvaj je na lijevom beku završio sasvim slučajno, a Brekalo i Vlašić dobili su premalo minuta s obzirom na to koliko su talentirani te igraju u životnoj formi. Ako Dalić iskoristi ovaj kratak i zanimljiv eksperiment kao podlogu za formiranje ekipe u koju će ubrizgati svježu krv i zatresti sigurne pozicije starosjediocima koji će se morati nanovo dokazivati, tada je ova Liga nacija bila pun pogodak za Hrvatsku. Hrvatska je pokazala da je svjetska momčad. Ujedno, Hrvatska je jedna od najstarijih reprezentacija u Europi. Dalić je na potezu, čeka ga smjena generacije. 

Engleska rapsodija u prvom dijelu

Hrvatska je protiv Španjolske prije nekoliko dana odigrala jedan od najboljih susreta ove generacije, dok prvih 45 minuta u Londonu spada na suprotni kraj naličja ove reprezentacije. Englezi su, na momente nadnaravno, dominirali protiv svjetskog viceprvaka i pravo je čudo kako su mreže do odmora ostale netaknute. Englezi su već od samog starta opterećivali Hrvatsku zadnju liniju visoko postavljenim bekovima koji su zahtijevali od Perišića i Kramarića/Rebića da igraju duboko u terenu. To je istovremeno ostavilo vezni trojac bez adekvatne potpore, ali i oduzelo Hrvatskoj mogućnost da po osvajanju lopte brzo zaprijeti suparniku. Pritom je naglasak bio na izvlačenje Jedvaja daleko od zadnje linije, kako bi se iza njegovih leđa otvorio prostor za Sterlinga, preko kojeg se najčešće manifestirao stvoreni višak. Engleska je igrala s jako puno rotacija, a ovakva anemična Hrvatska teško može igrati protiv toga.

U sportu, kao i u životu, najgora su polovična rješenja, a upravo takva, alibi rješenja Hrvatska je radila cijelo prvo poluvrijeme. Protiv ovakve Engleske defenzivno se može na dva načina. Prvi, onaj riskantniji, pritisak je "na čovjeka" u kojem je svaki igrač zadužen za točno jednog suparnika i bez obzira na njegove rotacije nikad ne preuzima drugog igrača. Drugo, konzervativnije i očekivanije rješenje je gusta zona koja bi Englezima oduzela prostor, ili barem omogućila njegovo brzo pokrivanje jednom kad se stvori. Hrvatska je ostala "na pola puta" - Vlašić, Modrić i Brozović uporno su pokušavali preuzimati, često i igrače koji im dolaze iza leđa pa ih vide prekasno i uporno su kasnili - jedan, dva i pet metara, jednu, dvije i pet sekundi. Velike probleme stvarao je i Kane kojeg je Lovren striktnije pratio i koji se stalno spuštao kao igrač između linija - u trenucima kada bi Kane dobivao duele i uspio se okrenuti licem prema golu, događalo se ono najgore što se može dogoditi protiv Engleza - prazna pozicija u zadnjoj liniji i utrkivanje s Rashfordom i Sterlingom da je pokrijete. Čitavo prvo poluvrijeme Hrvatska je u obrani lovila suparničke sjene i nekoordinirano nastojala pronaći neki recept koji bi joj dao malo zraka. I gotovo je opet uspjela pobijediti kad se nitko tome nije nadao. 

... kao boksač koji čeka zadnju rundu

To je već viđeno od ove reprezentacije - suparnik veći dio utakmice djeluje kao bolja momčad, ispuca sve svoje snage i emocije bez rezultatske prednosti, da bi ga Hrvatska dočekala uz osmijeh, jednom kada stigne šansa. Hrvatska često djeluje poput boksača koji se izmiče suparniku, gubi početne runde i prima udarce koji se čine opasnima, ali koji nisu ni blizu nokauta, da bi dočekala jedan otvoren gard i zadala udarac od kojeg se teško oporaviti. Baš je tako djelovao Kramarićev zgoditak, ali ovog puta Hrvatska nije izdržala. Prekidi koji su bili latentna prijetnja cijelu utakmicu, a koji su u širem smislu i jedna od najvećih slabosti ove ekipe, stigli su Hrvatsku glave u posljednjoj etapi utakmice. Razočaranje je vjerojatno veliko, ali kada se realno sagledaju događaji, ovo je najrealniji scenarij. Nakon engleskih šansi u prvom dijelu, nisu zaslužili izgubiti. Nakon što je u prvom kolu izgubila 0:6, Hrvatska nije zaslužila osvojiti ovu skupinu. I to nije katastrofa. 
 

Pogledajte slavlje Engleza na Wembleyju

Hrvatska izgubila protiv Engleske 
Za naježiti se: Hrvatska himna na Wembleyju

Wembley uoči utakmice