RIJETKO kad se oko nekog vaterpolista, posebice ako je u pitanju klinac od 20 godina, podigne toliko prašine. No, znamo li da je u pitanju "transfer" iz reprezentacije Hrvatske u reprezentaciju Srbije, onda to i nije toliko neobično.

Marko Radulović, rođeni Riječanin, baš kao i njegov slavni sugrađanin Vladimir Vujasinović prije skoro 30 godina, napravio je identičnu stvar – zamijenio je kapicu Hrvatske onom Srbije.

Radulović je ovog ljeta s U-20 reprezentacijom Srbije postao prvak svijeta, u četvrtfinalu je izbacio Hrvatsku, a na kraju je proglašen MVP-jem cijelog turnira.

Srbija je ovo ljeto napravila jedinstven pothvat kakav vaterpolo ne pamti. Uzeli su olimpijsko zlato u Tokiju, U-20 svjetsko zlato i U-17 europsko. Hrvatska je na ta tri turnira završavala natjecanje u četvrtfinalu. 

Hrvatski vaterpolo je u padu, kako klupski tako i reprezentativni. Klubovi jedva preživljavaju, aktualni prvak Hrvatske Mladost ljetos je doživio egzodus igrača, a mladih talenata je sve manje. Zato se s pravom postavlja pitanje je li se moglo izbjeći to da Radulović, nesvakidašnji talent, mladić koji kao vanjski igrač može jednako dobro odigrati i sidruna, ode igrati za Srbiju. Sudeći prema izjavama mladog igrača, HVS ga je prekrižio, nije ga zvao te je mladić prihvatio poziv iz Srbije.

Kontaktirali smo Radulovića, no on nam se zahvalio i rekao kako više neće davati intervjue, ali prema nekim izjavama koje je dao za srpske medije stječe se dojam da ga nitko iz hrvatskog vaterpola nije zvao.

"Za mlađe hrvatske selekcije igrao sam i na Svjetskom prvenstvu. Međutim, dvije godine me tadašnji izbornik Joško Kreković nije pozivao. Kada sam 2018. iz Primorja prešao u Vojvodinu, čekao sam još godinu dana. Nije me zvao nitko iz Hrvatske. Ni iz Saveza, ni iz klubova, ni netko od suigrača. Zaključio sam da uopće ne računaju na mene, a onda je stigao poziv mlade reprezentacije Srbije. Sada sam pozvan i u srpsku A selekciju i prihvatio sam taj poziv", rekao je svojevremeno Radulović za beogradske Novosti.

Radulović je, dakle, okrivio Joška Krekovića, proslavljenog hrvatskog vaterpolista (dva puta prvak Europe s Jadranom iz Splita i srebro s Igara u Atlanti 1996.), da ga nije zvao pod zastavu Hrvatske.

Zato smo nazvali Krekovića da nam kaže svoju verziju priče.

Koja je prava istina u slučaju Radulović?

Smeta to što se u posljednje vrijeme po medijima potencira da je Radulović odabrao Srbiju jer nitko nije računao na njega. To nije točno. Istina je sasvim drugačija. Bio je član U-18 reprezentacije na SP-u Mađarskoj, a iduće godine bilo je U-20 SP. U lipnju 2019. Radulović je prešao iz Primorja u Vojvodinu. Savez i ja kao izbornik uredno smo mu poslali poziv za pripreme reprezentacije, no nismo dobili nikakav odgovor. Kontaktirali smo Vojvodinu, a oni su nam rekli da Radulović više nije njihov član, ali da će ga obavijestiti. Ipak, nije nam se javio i javili smo se direktno njegovoj majci, koja nam je rekla da je Marko odlučio nastupati za Srbiju. Tako da je laž da ga dvije godine nitko iz HKS-a nije zvao. Na koncu, u kancelarijama Saveza postoje i mailovi koji dokazuju ovo što vam sad pričam.

Spominjalo se da je jedan od razloga zbog kojih je Radulović bio skinut i incident koji se dogodio između njega i tadašnjeg trenera Primorja te bivšeg ponajboljeg centra svijeta Igora Hinića. Vi ste prisustvovali tom događaju. Što se dogodilo?

Bio je to rujan 2018. U-18 reprezentacija se pripremala za SP u Mađarskoj, a moja U-20 reprezentacija za EP. Kako sam ja tada bio trener Solarisa, došli smo u Rijeku sparirati. U jednom trenutku se čula neka vika i galama, no ja sam bio na sasvim drugom kraju bazena i nisam točno vidio što se dogodilo. Tek kasnije sam shvatio da Radulovića više nema u sastavu. Međutim, taj incident nema nikakve veze s ovim slučajem jer šest mjeseci nakon toga sam mu poslao poziv na koji nije odgovorio. Nešto je bilo između Hinića i njega, ali ja s tim nemam ništa niti su njemu vrata reprezentacije bila zato zatvorena.

Hrvatski reprezentativni vaterpolo se ovog ljeta nije baš proslavio, a sve je jasnije da je pravih talenata sve manje. Je li hrvatski vaterpolo u padu i je li problem rad s mladim igračima u klubovima?

Istina, ovo ljeto nije bilo rezultata kojima bismo mogli biti zadovoljni, no ne bih rekao da je u pitanju pad. Dogodi se jedna lošija generacija, a nekad je potrebno i malo sreće. Prije pet godina generacija rođena 1998. je bila svjetski prvak u Podgorici. Ne bih rekao da nemamo mladih igrača. Naravno da je glavni cilj ući među prva četiri, to mora biti prioritet, ali nije sve tako crnobijelo. Problemi, ako ih ima, oni se rješavaju u klubovima. Ne mislim da se loše radi. Kad sam radio u Savezu, uvijek smo igrali polufinala i jednom smo bili prvaci svijeta. Ulazak u polufinale nije loš, nije medalja, ali nije ni loše.

Ratko Rudić je u svom mandatu u reprezentaciji u prvu momčad uveo niz mladih igrača koji su kasnije postali nositelji igre. Joković, Sukno, Bušlje i Muslim su kao klinci postali reprezentativci, kao i samo nešto stariji Obradović, Bošković i Dobud. Nakon Rudića su od mladih igrača priliku dobili samo Luka Bukić i donekle Loren Fatović. Zašto?

Ratko je njih uveo kad su bili klinci, to je točno, ali baš zato što su bili jako mladi, dugo su trajali i bilo bi glupo njih izbaciti da bi priliku dobio netko samo zato što je mlađi. Ipak, vaša opaska stoji. Neke druge reprezentacije su puno bolje od nas napravile smjenu generacija i dale su šansu mladim igračima. Zašto mi to nismo napravili, trebalo bi pitati izbornika Tucka i Savez. Sad je pod obavezom da moramo postepeno uvoditi mlade igrače.

Srpski vaterpolo je ovo ljeto osvojio sve što se osvojiti moglo. Je li moguće da toliko bolje rade od nas?

Takva im je bila godina. To što su sad oni napravili, to nije napravio nitko nikad i ne bih rekao da se kod njih radi kvalitetnije nego kod nas. Dogodile su im se odlične generacije, što ne znači da kod nas nema talentiranih igrača. Generacija rođena 1997. bila je druga na svijetu, ona godinu dana starija prva. Pa nije vrag da iz te dvije ekipe ne možemo pronaći tri, četiri vrhunska igrača za A selekciju. Do sada nisu imali prilike igrati, ali od njih očekujem puno tako da se ne bojim za budućnost hrvatskog vaterpola.