intervju s mihaelom mikićem

"Igrao sam protiv velikana i gledao kako Buffon udara Cannavara nogom u guzicu"

"Igrao sam protiv velikana i gledao kako Buffon udara Cannavara nogom u guzicu"
Foto: Instagram

MIHAEL MIKIĆ objavio je da u 39. godini prekida aktivnu igračku karijeru. Krajem prošlog tisućljeća Mikić je bio velika nada hrvatskog nogometa. Kao tinejdžer sa 16 godina stigao je iz Zaprešića u Maksimir s reputacijom napadača koji zabija kao na tekućoj vrpci. U juniorima Dinama jedne je sezone zabio više od 50 golova, a novinari su mu tada tepali da je hrvatski Owen. Ipak, nikad nije postao ono što su mnogi očekivali i predviđali - novi Davor Šuker.

Imao je 18 godina kad je postao dio prve momčadi i protiv velikog Ajaxa 1998. godine u 1. kolu upisao prvi nastup u Ligi prvaka. U pobjedi od 3:1 protiv Porta te iste sezone zabio je prvi gol za Modre u povijesti Lige prvaka.

Mikić je silom prilika karijeru nastavio u ulozi desnog beka i na istoj poziciji se oprostio od aktivnog nogometa. U Dinamu je igrao od 1997. do 2004. godine kad je otišao u Bundesligu. Uslijedile su dvije sezone u Kaiserslauternu pa kratak period u Rijeci i povratak u Dinamo 2007. godine na još jednu sezonu prije odlaska u Japan, gdje je igrao punih deset godina. A ondje je odigrao i posljednju utakmicu u životu.

S legendom HNL-a napravili smo oproštajni intervju, a kroz desetak blic pitanja pokušali smo rekapitulirati jednu zanimljivu i vrlo uspješnu karijeru.

Kakav je osjećaj sad kad si i službeno u mirovini?

Iskreno, ne osjećam da se dogodilo ništa posebno. Predugo je to u meni sazrijevalo. Dogodilo se u najboljem mogućem trenutku. Čekao sam jedan klub, ali to se na kraju nije izrealiziralo i tada sam prelomio. Presretan sam kad vidim kako je na kraju sve ispalo. Do zadnjeg dana sam bio konkurentan, nisam dopustio da me mlađi progutaju, da me pretrčavaju, da se sramotim na terenu. Mislim da nema boljeg trenutka za oprostiti se. Sad je vrijeme da okrenem novu stranicu u životu. Supruga i ja pokrećemo jednu novu priču i fokusiran sam samo na to.

Ako nije tajna, smije li se znati kakva je to priča?

Nije tajna. Otvorit ćemo u Zagrebu dva lokala u kojima ćemo posluživati vrhunske kolače i slastice.

U Japanu si igrao deset godina. Za prosječnog Hrvata ta je zemlja i dalje jedna velika misterija i zagonetka. Kakva je zemlja Japan, kakvi su Japanci kao ljudi?

Japan je jedna država koja funkcionira na nevjerojatan način. Red, rad i poštenje. Tamo se u svakom trenutku zna tko je šef, a tko zaposlenik, tko priča, a tko šuti. Po mentalitetu su možda najsličniji Nijemcima, ali rekao bih da su i oni puno otvoreniji od Japanaca.

S obzirom na to da si u Japan došao iz zemlje u kojoj baš i nisu na cijeni ''red, rad i poštenje'', kako si se prilagodio tako dobro da si ostao punih deset godina?

Nije mi bio ni najmanji problem prilagoditi se. Glupo je pričati o sebi, ali mislim da sve proizlazi iz kućnog odgoja. Normalnoj osobi ne bi se smjelo biti teško prilagoditi bilo gdje. Ako si sam sa sobom načisto, ako znaš što želiš u životu, onda ne vidim zašto bi to bio problem. I u Japanu, ali i bilo gdje na svijetu.

Je li ti žao što nisi napravio možda i veću karijeru, što nisi igrao više u Europi?

Teško je to reći. Igrao sam dvije godine u Kaiserslauternu, a Bundesliga je, složit ćeš se, jedna od najjačih liga na svijetu. Probao sam, ali nije ispalo onako kako sam zamišljao, kako sam se nadao. Ipak, ja sam zadovoljan. Moglo je i više, ali moglo je i manje. Važno je da čovjek zna koji su mu limiti u nogometnom svijetu. Ja sam itekako bio svjestan svojih ograničenja i s obzirom na to nemam se pravo žaliti.

Koji ti je najdraži gol u karijeri? Pretpostavljam da je to onaj Portu u Ligi prvaka?

Sad ću te onda iznenaditi. To svi misle, ali najdraži mi je gol onaj koji sam zabio Varteksu u finalu Kupa u Varaždinu za pobjedu 1:0. Ušao sam u igru negdje u 60. minuti, a sjećam se da mi je Viduka poslao jednu fantastičnu loptu. Bio je to moj prvi važan gol u karijeri.

Najdraža utakmica?

Protiv Parme na Maksimiru kad smo pobijedili 1:0. To mi je najdraža utakmica, ali i najbolja koju sam odigrao u životu. Kakvu je Parma momčad tada imala, pa to je strašno nešto. Buffon na golu, pa u obrani Thuram i Cannavaro, zatim Appiah, Boghossian, Brazilac Junior, Savo Milošević, Patrick Mboma. Što reći o toj ekipi kad im s klupe ulaze Sabri Lamouchi i Matias Almeyda. Gledajući ta imena, pa to je momčad za naslov prvaka Europe, a mi smo ih pobijedili. U prvoj utakmici u Parmi smo izgubili 2:0, ali i tamo smo imali puno šansi i nesretno smo ispali. Sjećam se da je na poluvremenu utakmice u Maksimiru Buffon bio toliko ljut da je u bijesu na putu prema svlačionici udario Cannavara nogom u guzicu. Nismo mogli vjerovati što se događa. Bilo nam je smiješno i zabavno.

Najteža utakmica?

One dvije protiv Milana. Tamo smo izgubili 3:1, a doma nas je nakrcao Ševčenko, bilo je 3:0 za njih. Znam da nije sramota izgubiti od momčadi u kojoj su igrali Ševa, Maldini, Costacurta, Albertini, Serginho i ostali asevi, ali tada sam jedini put u životu osjetio totalnu nemoć.

Najdraži suigrač?

Jasno kao dan. Moj kum Igor Bišćan. Nadam se da su se ljudi sad napokon uvjerili o kakvom se divnom čovjeku radi. Fantastičan igrač, vrhunski trener i totalna ljudina.

Najteži protivnik?

Mislim da će se svi iznenaditi, ali to je Krunoslav Rendulić. Strašno nezgodan igrač. Odličan lijevi bek i prava legenda HNL-a. Užasno je bilo teško igrati protiv njega. Kasnije smo skupa igrali u Rijeci, gdje sam se uvjerio da je i vrhunski čovjek.

Najneugodniji trenutak? Je li to onaj lažnjak Bartolovića na Maksimiru 2008., kad je Hajduk slavio 2:0? Taj je potez odavno postao opće mjesto HNL-a.

Znam. Svako toliko me na to podsjećaju tako da i da želim zaboraviti, ne mogu. Što da kažem, takve se stvari u nogometu događaju, a Bartolu mogu samo čestitati na vrhunskom potezu. Ipak, ako pogledate taj snimak, vidjet ćete da sam se poskliznuo u ključnom trenutku.

Mika, sretno u novoj karijeri.

Hvala.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara