Umirao je, a i dalje je zabijao po 40 poena. Nitko nije znao kakvu bitku vodi
U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.
LEUKEMIJA. Tako je glasila dijagnoza koju je 1997. dobio 25-godišnji Alphonso Ford, zapravo još uvijek mladić koji se iz Amerike otisnuo u nepoznato, u Europu, kako bi ostvario ono što kod kuće nije uspio.
Ovaj dečko, rođen 31. listopada 1971. u gradiću Greenwoodu u saveznoj državi Mississippi, bio je jedan od napadački najuzbudljivijih sveučilišnih igrača svoje generacije. Za košarkašku momčad omanjeg koledža Mississippi Valley u četiri je godine prosječno postizao gotovo 30 poena po utakmici.
Učinio je nezamislivo - postao je prvi te do dana današnjeg ostao jedini igrač koji je s tog malenog sveučilišta došao do NBA lige. U njoj ipak nije funkcioniralo. Ford je, nakon što je bio 32. izbor na draftu, odigrao tek šest utakmica za Seattle i pet za Philadelphiju.
Nije rijetkost da sveučilišne zvijezde ne uspiju prenijeti svoj uspjeh i na NBA. Teško je sa sigurnošću reći što je bio glavni problem u Fordovu slučaju, ali svakako je da mu tada navedena visina od 185 centimetara nije pomogla, posebice jer je bio bek šuter, a ne klasični play.
Ford je zaključio da sreću mora potražiti drugdje. Imao je epizodu u Kini, gdje je uvršten u prvu petorku lige te proglašen rookiejem godine, da bi 1995. potpisao za španjolsku Huescu. Za nju je u prosjeku zabijao 25.1 poena pa se preselio u atenski Papagou, u kojem je odmah postao najbolji strijelac grčkog prvenstva. Ford se rapidno probijao na europsku košarkašku scenu i činilo se da ga ništa ne može zaustaviti.
"Ozbiljan problem s krvlju"
"Nakon posljednje utakmice sezone 96/97. počeo sam osjećati bolove u leđima. Nisam tome pridavao previše pozornosti. Otišao sam u Ameriku na odmor i počeo igrati košarku kako bih održavao formu, ali bolovi nisu prestajali. Obiteljski liječnik me poslao na pretrage. Tada se pokazalo da imam ozbiljan problem s krvlju. Bilo je to zastrašujuće iskustvo. Proveo sam cijeli tjedan u bolnici na pretragama. Jako sam se uplašio, neću to skrivati. Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Prvo sam razmišljao o vlastitom životu, a zatim o karijeri", ispričao je Ford.
Nada je ipak postojala. Nakon odlaska hematologu, Ford je doznao da postoji terapija koja bi mu mogla pomoći. Košarkaš za kojeg se činilo da ga ništa ne može zaustaviti odlučio je da ga neće zaustaviti ni teška bolest. Podvrgnuo se terapiji s jasnim ciljem - vratiti se na parket.
Ford je na godinu dana "nestao" i o tome se razdoblju ne zna mnogo. Bio je na terapijama, ali svoje je stanje skrivao od drugih. Znali su oni koji su morali znati, njemu najbliži. Javnosti je bilo poznato samo da, kako je sam rekao, ima "problem s krvlju".
Povratak i dominacija na terenu
Po završetku terapija vratio se u Grčku i potpisao za atenski Sporting uoči sezone 98/99. Od čovjeka koji se punih godinu dana nije bavio košarkom vjerojatno ne biste očekivali mnogo, pogotovo kad biste znali da je za to vrijeme vodio borbu s teškom bolešću. Ali Ford je ponovio uspjeh iz prve sezone te opet postao najbolji strijelac grčkog prvenstva.
Fordova najveća snaga na terenu bila je sposobnost da sam sebi stvori priliku za koš. Nije mu trebalo mnogo prostora ni vremena. Imao je brz izbačaj, bio je iznimno eksplozivan, odlično se snalazio u igri jedan na jedan i znao je kažnjavati protivnike šutom nakon driblinga. Mogao je pogoditi izvana, ali i napasti obranu čim bi mu se otvorio prostor. Obrane su znale da će upravo on preuzeti najveći dio napadačkog tereta, no često nisu uspijevale pronaći način da ga zaustave.
To nije moglo proći nezamijećeno. Ford se počeo penjati po ljestvici grčkih klubova - sljedeći je bio Peristeri. Nova sredina, stara priča. Ford je i u sezoni 99/00 bio najbolji strijelac grčkog prvenstva, a zahvaljujući raskolu europske košarke te jednogodišnjoj podjeli na ULEB-ovu Euroligu i FIBA-inu Suproligu, Peristeri je sljedeće godine dobio priliku za debitantski nastup u Euroligi.
Tek što je zakoračio na najsjajniju europsku pozornicu, Ford je Estudiantesu zabio 35 poena. Peristeri je u grupnoj fazi imao omjer 7-3, da bi potom u prvom kolu nokaut faze ispao od Tau Ceramice, kasnijeg finalista. Pritom je Ford u prvoj utakmici protiv Španjolaca ubacio 41 poen (od 79 svoje ekipe), što je gotovo punih 20 godina bio euroligaški rekord, sve dok ga nije nadmašio Shane Larkin. Danas ta Fordova izvedba dijeli peto mjesto na povijesnom popisu najboljih.
Dakako, nisu te dvije spomenute utakmice bile iznimke. Ford je s prosjekom od 26 poena bio najbolji strijelac Eurolige te sezone. U grčkom prvenstvu nastavio je po starom. Četvrti se put i ondje okitio titulom prvog strijelca, a ovaj put joj je pridružio i titulu najboljeg igrača (MVP-ja), dovukavši Peristeri do trećeg mjesta lige, iza velikana Panathinaikosa i Olympiacosa.
Ugovor od milijun dolara
Sljedeći korak bio je upravo potpis za velikana. Olympiacos je Fordu ponudio jednogodišnji ugovor vrijedan oko milijun dolara, što je za tadašnje europske košarkaške standarde bio ogroman novac.
Ford je ponudu prihvatio, ali je unatoč novostečenom bogatstvu mladim igračima uvijek dao isti savjet. "Nikad ne razmišljaj o novcu jer novac ne određuje čovjeka", riječi su koje je neprestano ponavljao Ibeji Agiju, mladom centru s kojim je igrao u Peristeriju i s kojim je i nakon toga ostao veliki prijatelj.
Agi je također otkrio da je Ford godinama za svako promašeno slobodno bacanje izdvajao određeni iznos za potrebitu djecu. Agi nije htio otkriti i točan iznos, ali je naglasio da je svjedočio mnogobrojnim takvim donacijama. Forda je također opisao kao šaljivdžiju i nazvao ga "Amerikancem s europskom dušom".
"Kakva je to osoba bila, kakav je karakter imao, kakav je igrač bio…", prisjeća se Agi. A Ford je bio takav igrač da se s Agijem i drugim rezervama znao kladiti što će sljedeće napraviti - kome će ukrasti loptu i preko koga će zakucati. "Opelješio bi nas, ali novac ne bi zadržao za sebe. Dao bi ga u zakladu. Pomogao je mnogim ljudima i nikad se nije smatrao velikom zvijezdom. Za sebe je uvijek govorio da je samo 'običan igrač'", rekao je Agi.
Što se tiče Fordove igre, ništa se nije promijenilo ni u Olympiacosu. Opet je bio najbolji strijelac Eurolige te donio klubu iz Pireja prvi trofej nakon četiri godine - Kup Grčke. U finalnoj prvenstvenoj seriji protivnik im je bio AEK, no Ford je zbog ozljede morao propustiti zadnje dvije utakmice. Olympiacos bez njega nije mogao.
Snažnja vanjština i nježna osobnost
Nema sumnje da je to zaboljelo Forda. Iako je na parketu djelovao kao čovjek kojemu ništa ne može poljuljati samopouzdanje, Ford je izvan njega imao i znatno osjetljiviju stranu. Njegov agent i bliski prijatelj Nick Lotsos prisjetio se kako ga je tijekom sezone u Olympiacosu pozvao na razgovor nakon nekoliko slabijih utakmica.
Lotsos ga je želio motivirati pa je bio prilično oštar. No umjesto očekivane reakcije, primijetio je da su Fordu oči pune suza. Amerikanac je ustao i izašao iz ureda, a agent ga je poslije pronašao kako plače u razgovoru s njegovim rođakom.
"Bio je toliko osjetljiv. Mnogi igrači s velikim ugovorima uopće ne mare za takve stvari. Alphonso je bio drukčiji", prisjetio se Lotsos, koji je Forda usporedio s Johnom Coffeyjem, likom kojeg je u filmu Zelena milja utjelovio Michael Clarke Duncan. Poput Coffeyja, Ford je iza snažne vanjštine skrivao iznimno nježnu i osjećajnu osobnost.
Fordu nakon isteka jednogodišnjeg ugovora nije ponuđen novi jer je Olympiacos morao znatno srezati budžet, a nova destinacija za Alphonsa bila je Italija. Potpisao je za Montepaschi iz Siene, ambicioznu momčad koja je željela napraviti iskorak na europskoj sceni.
Iskorak je i došao. Montepaschi prvi je puta u povijesti ušao u Final Four Eurolige. Ford sada ipak nije bio prvi strijelac natjecanja, ali je uvršten u najbolju petorku. Nažalost, Ford je baš u polufinalu protiv Benettona odigrao jednu od svojih najlošijih utakmica. Šutirao je tek 5/19 iz igre, a Benetton je pobijedio 65:62.
"One more year, boss, one more year"
Svi ovi uspjesi zvuče impresivno. Toliko impresivno da se u međuvremenu može i zaboraviti jedan detalj s početka ove priče. Fordu je šest godina ranije dijagnosticirana leukemija. Bolest, međutim, nije bila stvar prošlosti.
Ford se tijekom boravka u Sieni počeo osjećati sve lošije te je razmišljao o tome da prestane igrati košarku. Ipak, u ljeto 2003. dobio je ponudu Scavolinija iz Pesara. Njegov agent Lotsos, koji mu je s vremenom postao i bliski prijatelj, kasnije se prisjetio riječi koje mu je Alphonso neprestano ponavljao: "One more year, boss, one more year." Još jednu godinu, šefe, još jednu godinu.
Lotsos je objasnio da je Ford, svjestan ozbiljnosti bolesti s kojom se borio, želio nastaviti igrati i osigurati što više novca svojoj obitelji, supruzi i troje djece. Prihvatio je ponudu Scavolinija i odlučio pokušati još jednom.
I ponovno je pokazao da još nije rekao posljednju riječ. U sezoni 2003./04. Ford je u dresu Scavolinija prosječno postizao više od 22 poena po utakmici u talijanskom prvenstvu te pomogao klubu iz Pesara da izbori plasman u Euroligu. Najbolju utakmicu odigrao je 14. ožujka 2004. u pobjedi kod Terama. Postigao je 41 poen. Iz igre je šutirao 15/22, uz osam pogođenih trica iz deset pokušaja.
Na parketu je i dalje izgledao kao jedan od najboljih strijelaca Europe. Izvan njega situacija je bila sasvim drukčija. Koliko je Fordu zapravo bilo teško, godinama kasnije ispričao je Daniel Hackett, talijanski košarkaš koji je odrastao u Pesaru. Hackett je tada imao 16 godina, a Ford mu je bio jedan od idola.
"Nitko u momčadi nije znao za Alphonsove zdravstvene probleme. To je bila njegova odluka. Rekao je samo klupskom liječniku kako bi mu mogao pomoći s lijekovima. Nisu znali ni treneri, ni suigrači, ni uprava. Možete li to zamisliti? Bilo je dana kada nije mogao ustati iz kreveta, a onda bi otišao u dvoranu i zabio 30 poena", ispričao je Hackett.
Prisjetio se i jedne od utakmica u doigravanju 2004. godine. Ford je sjedio na klupi toliko iscrpljen da je jedva držao oči otvorenima. Ipak, nastavljao je igrati, a njegovi suigrači nisu znali s kakvom se bolešću zapravo bori.
Osjećao se kao izvanzemaljac. Nije odustajao
Unatoč svemu što je prolazio, Alphonso nije odustajao. Sa Scavolinijem je produljio ugovor na još godinu dana. "One more year, boss, one more year", ponovno je poručio Lotsosu.
No, 26. kolovoza 2004. Ford je iz rodnog Mississippija objavio pismo: "Dragi prijatelji, objavljujem da sljedeće sezone neću moći igrati za Scavolini. Moji zdravstveni problemi mi trenutno ne omogućuju da se natječem kao profesionalni sportaš. Želim da svi imate vjeru u mene. Ostanite snažni i borite se jako. Moje srce će uvijek biti s vama. S ljubavlju, Alphonso Ford."
Za to vrijeme telefonski je održavao kontakt s Lotsosom, kojemu je u jednom od razgovora ispričao da su mu se zbog bolesti po tijelu pojavili veliki mjehuri. Lotsos ga je pokušao razvedriti te ga je u šali upitao osjeća li se kao izvanzemaljac. "Da, upravo se tako osjećam", odgovorio mu je Alphonso.
Lotsos više nije mogao izdržati. Prekinuo je razgovor kako Ford ne bi čuo da plače. Pet minuta kasnije ponovno ga je nazvao i rekao mu da je veza pukla. Bio je to jedan od njihovih zadnjih razgovora.
Devet dana nakon što je objavio oproštajno pismo, 4. rujna 2004., Alphonso Ford preminuo je od posljedica leukemije.
Ime upisano u vječnost
Fordova smrt potresla je europsku košarku, u kojoj je tijekom prethodnih godina ostavio dubok trag. Euroliga je odlučila odati mu počast tako što je nagradu za najboljeg strijelca natjecanja nazvala njegovim imenom. Alphonso Ford Top Scorer Trophy dodjeljuje se od sezone 2004./05. i do danas nosi ime čovjeka koji je dvaput bio najbolji strijelac Eurolige.
Prvi dobitnik nagrade bio je Charles Smith, Amerikanac koji je s Fordom dijelio svlačionicu Scavolinija u njegovoj posljednjoj sezoni. Na svečanosti dodjele nagrada Smith je svoj trofej predao Fordovoj udovici Pauli. Bila je to gesta kojom je pokazao koliko je njegov bivši suigrač značio ljudima koji su ga poznavali.
Alphonso Ford nikad nije osvojio Euroligu, a u NBA ligi odigrao je tek 11 utakmica. Ipak, ostvario je nešto što uspijeva rijetkima. Više od dva desetljeća nakon njegove smrti, svaki novi najbolji strijelac Eurolige prima nagradu s njegovim imenom. Ime čovjeka koji je košarkaške terene odbijao napustiti čak i onda kada ga je na to prisiljavala teška bolest.
