IVAN GUDELJ

Ivan Gudelj '87.: Zbog virusa možda više nikad neću zaigrati nogomet

Ivan Gudelj '87.: Zbog virusa možda više nikad neću zaigrati nogomet
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

IVAN GUDELJ bio je velika zvijezda Hajduka i reprezentativac Jugoslavije, ali sa samo 26 godina napala ga je žutica koja, poput koronavirusa danas, na većini ne ostavlja skoro nikakve posljedice, ali za neke je kobna. Njemu je prekinula igračku karijeru.

Danas Gudelj slavi 60. rođendan, a tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, donosimo njegov monolog koji je zabilježio Branko Marković i objavio u časopisu Tempo u prosincu 1987. godine, 15 mjeseci nakon posljednje Gudeljeve utakmice, a prije nego što je znao da će se morati zauvijek ostaviti igranja.

Monolog Ivana Gudelja poslije 15 mjeseci liječenja, izmišljenih priča o sidi i samoubojstvu, o polemici s liječnicima, šansama da se vrati nogometu..

"PROŠLO je već 15 mjeseci otkad sam otišao s nogometnog terena i otkako se pokušavam vratiti. Sjećam se dobro, teren sam napustio sredinom drugog poluvremena utakmice s Crvenom zvezdom, u rujnu 1986. Otišao mi je mišić, zadnja loža, bilo mi je nejasno kako mi se to moglo dogoditi zagrijanom, usred utakmice. Kasnije se pokazalo da je žutica već uvelike bila napala organizam.

Mjesec dana kasnije nalazi su bili dobri, ali je virus još bio prisutan, organizam ga nije izbacio. Liječnik mi je dopustio da treniram, ali nešto kasnije bolest se vratila i još jače napala jetru. Sad više ne znam na čemu sam niti mi to itko živ može kazati. Odgovor može dati samo vrijeme. Sada znam da je to bolest koja na 80 posto bolesnika ne ostavlja nikakve posljedice, kod 20 posto se vrati, a desetina osjeća posljedice cijeloga života. Nadam se još uvijek da nisam u toj najgoroj grupi...

O karijeri razmišljam, mislim da za mene neće biti kasno da zaigram ni za godinu dana. Bit ću tada 28-godišnjak, ali ako treba, pričekat ću i poslije toga još jednu godinu. Tek tada ću morati raščistiti sa sobom hoću li dići ruke od igranja. Spremam se čak i na mogućnost da više nikad ne zaigram!

Što ako budem morao zauvijek raskrstiti s loptom? Toliko sam vezan za nju

U početku mi je i pomisao na to strašno teško padala, opterećivala me neizvjesnost iako sam po prirodi optimist. Toliko volim nogomet koji mi je sve dao, ambiciozan sam, ali protiv prirode ili sudbine, kako hoćete, čovjek ne može ništa. Znam samo da se i najteže stvari u životu mogu savladati psihom. Kada bih mislio na to što sam sve zbog ove bolesti propustio u životu, kakve ponude domaće i inozemne - sigurno bih poludio! I ovako su mi besposleni ljudi pripisivali sidu, čuo sam čak i priče o samoubojstvu. Sada se nadam u prvom redu da ću potpuno ozdraviti, a to je najvažnije.

Misli mi neminovno skreću i k budućnosti - što ako budem morao raskrstiti s loptom. Toliko sam vezan za nju da ništa izvan tog svijeta ne bi došlo u obzir kao moje zanimanje. Možda trener, ili nešto slično. Kad to spominjem, vječno ću biti zahvalan Miljanu Miljaniću koji me svojevremeno bodrio kao igrača dok su drugi sumnjali u mene, a i sada kao bolesnika. Oba puta kad sam bio u bolnici, Miljan me posjetio, odlazio sam na njegov poziv i kod nekih liječnika u Beograd.

I dalje se borim da se jednom vratim na teren i njegova podrška mi je ogroman poticaj, kao i ideja da postanem trener u stožeru FSJ-a.

Nervirala me nedavna polemika s dr. Vladimirom Carom iz Zagreba, upao sam u nju pomalo i mimo svoje volje. Mnogi se pitaju zašto sam poslije godinu dana mijenjao mišljenje o uvaženom doktoru, ali ja ga ustvari i nisam mijenjao. Čak sam rekao novinaru Sprinta Tironiju da je bolje da se u to ne dira, neka pišu o Bobanu i Prosinečkom, o ovim našim Čileancima koji dolaze.

Ponavljam: zahvaljujem i bolnici 'Dr. Fran Mihaljević' u Zagrebu, osoblje je prema meni bilo zaista fantastično, kao i dr. Caru na izuzetnoj brizi i pomoći. Ali činjenica je da mi je savjetovao da treniram, iako mi ne pada na pamet da je to učinio zlonamjerno. Možda bi se bolest vratila i da ga nisam poslušao, ali su mi mnogi stručnjaci kasnije rekli: dok je virus prisutan, apsurdno je počinjati s vježbama. Treba sačekati najmanje šest mjeseci.

Ja po svojoj volji nisam trenirao jer sam toliko vjerovao svom liječniku da ne bih to učinio da mi je zabranio trening i dvije godine! Nije mi, doduše, rekao da vježbam intenzivno, već lagano pa kasnije i dva puta dnevno. I tko mi sad, i uz najbolju volju, može dokazati da u suprotnom slučaju danas ne bih bio zdrav čovjek? Kasnije mi je u polemici dr. Car zamjerio i što sam išao kod travara, ali to je bio potez očajnika kojem pribjegava valjda svatko kome klasična medicina u prvi mah nije pomogla. To je krajnost do koje čovjeka dovede samo nevolja.

Hajduku svaka čast, nemam riječi...

Ne znam otkud doktoru informacije o mom lošem društvu, o bolesti 'zvjezdomanije' i slično. Ja sam od 14. godine sam u Splitu i normalno je da sam u životu i griješio, tko nije? Ali on me ipak ne poznaje dovoljno da bi sudio o meni kao o osobi, o utjecajima drugih i slično. Ali, rekoh: ostajem mu zahvalan na brizi i ovim završavam našu nepotrebnu polemiku.

Mnogi me pitaju što sad radim, kako provodim vrijeme. Opustio sam se, živim jedan normalan život, na nogomet sam počeo gledati kao obični gledatelj. Čekam što će biti i nadam se - ako čovjek ne živi u nadi ili barem ne sanjari, ništa od njega. Ako na kraju pobijedim bolest i zaigram, bit će to moje novo rođenje i najveća pobjeda u životu. Ipak, razmišljam o svemu pa ne bih shvatio tragedijom ako se i ne vratim igranju.

Hajduku svaka čast, nemam riječi da opišem odnos kluba prema meni. Primam plaću i premije kao i oni koji igraju, bio bih nečovjek da im išta zamjerim. Druga je stvar što sam među ljudima izvan nogometa spoznao tko su mi pravi prijatelji, a tko su 'oni drugi'. To mi je ogromno životno iskustvo i ako sve ovo prebrodim, ništa me više neće moći izbaciti iz kolosijeka. Toliko me toga u ovih 15 mjeseci ispogađalo i prekalilo da ću biti sasvim drugi čovjek. Ne onaj osjetljivi, emotivni Ivan Gudelj iz osamdeset pete-šeste.

Najveći protivnik igrača nije neznanje ili nespremnost, nego psiha

Pitaju me navijači i prijatelji: što je ovo s Hajdukom, jesu li ovo crni dani za Bile? Zašto nema publike, zašto su ljudi razočarani? Kriza postoji, i to duboka, ali se ne slažem s onima koji tvrde da Hajduk nema ni igrače ni trenera. Vucov je po meni pravi stručnjak - radišan, strog, profesionalan. Njegov je hendikep samo to što nije znao kamo dolazi, jer Split je jedna od najspecifičnijih nogometnih sredina na svijetu!

Lakše bi bilo nekome iz ovog podneblja, pa makar bio i duplo slabiji trener od njega. Ali ja beskrajno vjerujem u rad mog imenjaka, igrači mu moraju maksimalno vjerovati (u Upravi već ima jednodušnu podršku) i Hajdukov brod će se iščupati s dna.

Treba razumjeti i igrače - njihov najveći protivnik sada nije neznanje ili nespremnost, nego psiha! Lako je Čeliku, Prištini, Vojvodini... boriti se za opstanak kad su se na to naviknuli, ali kako da se na taj grč naviknu hajdukovci koji su do jučer 'pucali' samo na trofeje i titule. Sad im se tresu noge i pred slabijim rivalom jer su izgubili samopouzdanje, a to je za igrače pogubno, i ovi pehovi koji prate ekipu od prošle godine zaista su nevjerojatni, od Gračanovog loma noge i moje bolesti pa sve do sada. Ipak, nije to opravdanje - i igrači su sami krivi.

Eto, Zoran Vulić je za mene najbolji 'libero' u zemlji, na tom mjestu je i postao reprezentativac, a njega stalno vuče gol, želja da bude napadač. Ne može ni Vucov tjerati nekoga da igra nešto što ne želi. Pa Branko Miljuš. Kao junior je blistao u ulozi polutke zbog svoje brzine, vještine i okretnosti.

Ali on je osam godina igrao isključivo beka i sada je igra u veznoj liniji za njega nešto novo. Ne znam tko na tome inzistira, ali i tu se griješi. Čemu sva ta lutanja?

Nije kapetanska traka igračka

O prepirkama među igračima ne znam što da mislim. Ali Vuliću je prestrogo i nekorektno oduzeta kapetanska traka, to je kao da čovjeku uzmeš dušu. Čini mi se da bi, da je protiv marsejskog Olympiquea u onoj nesretnoj utakmici, kad je bačen suzavac, bio kapetan, postigao barem dva gola. Ovako je nervirao i sebe i publiku, zviždao mu je cijeli stadion. Bio je nepromišljen prema Adamoviću, ali ga je trebalo saslušati i razumjeti. Nije kapetanska traka igračka - sad je daš, sad je uzmeš!

Ja sam dugo bio kapetan, a zamjenik mi je bio Miljuš, kad sam se razbolio, bilo je najnormalnije da je on preuzme, ali se umiješao Skoblar i traku je dobio Vulić. Sada je zbog toga ispala nepotrebna gužva koja šteti samo Hajduku...

U FSJ-u sam, izuzimajući Miljanovu pažnju, pomalo zaboravljen. Nisu se sjetili pozvati me čak ni na onu utakmicu s Englezima. Ne treba mi ničije sažaljenje, razmišljao sam i sam da doputujem, ali bi me poziv silno obradovao. Ostajem sam boriti se sa svojom bolešću, pokušati je savladati. Kad je čovjek zdrav, onda može raditi što voli! A zna se što najviše voli Ivan Gudelj. 

Osigurajte se na vrijeme!

Iako se peh koji se meni dogodio dešava jednom od tisuću sportaša, može biti itekako poučan za sve moje kolege, nogometaše. Mislite na vrijeme na svoju budućnost, mislite na najgore kad vam je najbolje.

Nije ništa ovaj novac koji primate u odnosu na sve što podnosite: karantene, duge pripreme, putovanja, rizik koji sve to nosi. Hajduk je sad sjajan prema meni, ali tek će se vidjeti što će biti sutra ako se ispostavi da moram reći definitivno 'zbogom' nogometu.

Svojevremeno su mi bivši njemački reprezentativac Neumann i jedan naš čovjek, Osječanin, koji imaju biro za osiguranje, predlagali da se osiguram kod njih. Uvjeti su zaista povoljni, a oni prate sve bolje igrače u Europi, pogotovo one koji se mogu dobro prodati. Nisam to doveo do kraja i sad se kajem. Čovjek mora misliti na sebe jer igra po svakojakim terenima - po kiši i snijegu, s grubim protivnicima...

Ne treba čekati da te nesreća iznenadi, to neka čuju svi nogometaši u Jugoslaviji. Preživio sam nekako sve ove udarce i ostao na nogama, ali mi stečeno iskustvo malo vrijedi.

Hajdukovci više nemaju idola

Da bi prebrodio svoje muke, Hajduk se mora pojačati. I to odmah u siječanjskom prijelaznom roku, dok ne bude kasno. Kriza je došla i proći će, ali nešto drugo treba zabrinjavati: Hajduk danas nema vođu, čovjeka koji je idol masa, za kojim idu igrači, navijači i simpatizeri. Uvijek ga je imao, a sada ga nema i morat će ga što prije pronaći.

Svi veliki klubovi moraju imati lidera, koji mora sam iskočiti kvalitetom, karakterom, nametnuti se kao osoba. Ali njega stvaraju i vanjski faktori - malo klub, malo tisak, malo momčad. Mora splitska Torcida imati nekoga kome će aplaudirati još pri čitanju imena, pri zagrijavanju. Kad ga nađe, preboljet će se i ovi tužni dani na Poljudu."

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara