PREMINUO je Ivan Gudelj, jedan od najboljih nogometaša koje je Hajduk imao krajem 1970-ih i u prvoj polovici 1980-ih. Imao je 66 godina. Njegova igračka karijera bila je kratka, prekinuta u trenutku kada je bio na vrhuncu, ali u manje od deset godina seniorski nogomet bio mu je dovoljan da postane kapetan Hajduka i jugoslavenske reprezentacije, zaigra na Svjetskom i Europskom prvenstvu te ostane zapamćen kao jedan od najboljih veznjaka svoje generacije.

Za Hajduk je odigrao 362 utakmice i postigao 93 pogotka, dok je za reprezentaciju Jugoslavije nastupio 33 puta i zabio tri gola. Godine 1982. postao je najmlađi kapetan reprezentacije Jugoslavije, a francuski L'Equipe uvrstio ga je u idealnu momčad Svjetskog prvenstva u Španjolskoj, premda Jugoslavija nije prošla skupinu. 

Karijeru mu je 1986. prekinuo hepatitis B. U trenutku kada su za njega bili zainteresirani neki od najvećih europskih klubova, Gudelj je preko noći od jednog od najtraženijih jugoslavenskih nogometaša postao čovjek koji više nije mogao igrati nogomet.

Prije četiri godine u velikom intervjuu za Index govorio je o gotovo cijelom svom životu. Od djetinjstva u Imotskoj krajini, prvih improviziranih golova, dolaska u Hajduk i Jurice Jerkovića do Maradone, velikih europskih utakmica, Tomislava Ivića, reprezentacije, Reala i bolesti koja mu je uzela ono oko čega je do tada gradio život.

Majka je prodala kravu da bi kupila televiziju

Gudelj je rođen 21. travnja 1960. u Imotskom, a odrastao je u Zmijavcima. Nogomet nije počeo na uređenim terenima i u akademijama. U njegovom djetinjstvu djeca su sama radila golove, a mreže plela od vreća za krumpir.

"Sjećam se kako je prodala kravu i kupila televiziju koju bi gledalo cijelo selo. Sjećam se i škole, a najviše, naravno, nogometa. Sami smo radili golove i pleli mreže od vreća od krumpira. Igrao sam se i daskom u koju su bili zabijeni čavli za koje sam zamišljao da su igrači Hajduka, pa smo između njih ubacivali franje u gol", pričao nam je o majci i svom odrastanju.

Nogomet je vrlo brzo prestao biti samo dječja igra. Na velikim odmorima igrao je protiv nastavnika, a jedan od njih prvi mu je dao plan koji će se pokazati gotovo proročanskim. "Ićo Kutleša, koji je predavao povijest i zemljopis, vidio je koliko živim za to i rekao mi je: 'Mali, najprije idi u Mračaj pa u Hajduk.' Točno tako je i bilo."

Skoro je postao svećenik

Postojala je tada i sasvim druga mogućnost za njegov život. Gudelj je ministrirao, redovito išao u crkvu i s prijateljem Vinkom Gudeljem kao 15-godišnjak razmišljao o odlasku u svećenike. "Hajduk je ipak bio veći magnet", rekao nam je.

U Mračaju ga je primijetio Andrija Anković, jedan od velikih Hajdukovih igrača, a 1975. stigao je u Split. Imao je 15 godina. "Prvih pola godine klub mi nije ništa plaćao, otac je spajao kraj s krajem da mi pokrije stanarinu. Kasnije se i to popravilo, uspio sam, upisao sam školu i ostao pionir Hajduka. Bilo je to 1975. godine, imao sam 15, život je nepredvidiv i moj se brzo okrenuo."

Kao mladić iz Imotske krajine osjetio je i podjelu između dijela splitske sredine i došljaka iz Dalmatinske zagore. Govorio je da je zbog toga imao osjećaj da mora biti "barem za klasu bolji od domaće djece". Nije mu trebalo dugo. Već sa 16 godina Josip Mićo Duvančić priključio ga je prvoj momčadi Hajduka, a službeni debi uslijedio je 1978., kada je Vlatko Marković vodio momčad protiv Budućnosti.

Igrao je protiv Maradone: "Zaista je bio mali zeleni"

Gudelj je tek ušao u igru kada je Hajduk dobio jedanaesterac. Izvodio ih je Ivica Šurjak, ali kapetan i Gudeljev idol Jurica Jerković uzeo je loptu i pokazao prema tinejdžeru. "Poslao sam golmana u krivu stranu i to je bio moj prvijenac. Bilo mi je nezamislivo uzeti loptu iz ruku idola i zabiti u prvom nastupu."

Istodobno je napredovao kroz reprezentativne selekcije. Bio je kapetan omladinske reprezentacije, a već kao vrlo mlad igrač Miljan Miljanić počeo ga je uvoditi u seniorsku reprezentaciju. Na Svjetskom prvenstvu mladih 1979. u Japanu Gudeljeva Jugoslavija igrala je protiv Argentine i izgubila 1:0. Na drugoj strani bio je Diego Maradona.

"Maradona je bio najbolji mladi igrač svijeta, a ja Europe. Za mene je on najveći, svako vrijeme ima čudesne igrače, ali ja sam njega gledao kao nekoga tko je zaista 'mali zeleni', s drugog planeta. Igrao se nogometa, to mu je bilo u venama. Tada je bilo koliko hoćeš udaranja, ali nije ga se moglo zaustaviti."

Utakmica koja je od Gudelja napravila Hajdukovu legendu

Već tada je bilo jasno da je Hajduk dobio igrača oko kojeg će graditi sljedeću generaciju. Ako se iz Gudeljeve karijere mora izdvojiti jedna utakmica koja objašnjava kakav je status imao u Splitu, onda je to uzvrat protiv Valencije 1981. u Kupu UEFA-e.

Hajduk je u prvoj utakmici u Španjolskoj izgubio 5:1. Povratak se činio gotovo nemogućim. U Splitu su se pojavili natpisi "Nemoguće - to je naš cilj" i "Tko ne vjeruje u pobjedu, ne može ju ostvariti". Na Poljudu se okupilo oko 50 tisuća ljudi.

"Imao sam 21 godinu i osjećao sam se premoćno, kao da mi trener ne treba. Prije utakmice sam rekao da ću zabiti dva gola." Nije zabio dva. Zabio je tri. Gudelj je pogodio iz jedanaesterca u sedmoj minuti, a Boro Primorac ubrzo je zabio za 2:0. Tada se Gudelj ozlijedio. Na poluvremenu su mu liječnici rekli da više ne smije igrati.

Ozlijeđen je dao hat-trick

"Rekli su mi da mi mogu dati blokadu, ali da riskiram ozljedu nakon koje više ne bih mogao igrati. U toj situaciji, kad s tribina navija 50 tisuća ljudi, a nama fale dva gola za prolazak, nisam nimalo razmišljao i primio sam blokadu." Trener Ante Biće Mladinić zamjerao mu je što previše puca. Hajdukov maser Božo Soldo imao je drukčiji savjet.

"Kad sam izlazio na teren, legendarni maser Božo Soldo mi je došapnuo: 'Samo ti pucaj.'" Valencia je zabila, ali Gudelj nije stao. Postigao je još dva gola. Hajduk je pobijedio 4:1, ukupni rezultat bio je 6:5 za Španjolce i Bijeli su za dlaku ispali.

"Da se igralo još koju minutu, zabili bismo i peti, ali utakmica je završila, ispali smo, a 50 tisuća ljudi mi je skandiralo ime. Sutradan je u Slobodnoj Dalmaciji bio naslov: 'Hajduk ispao, ali Ivan Gudelj ide dalje.' Nakon utakmice mi je Soldo rekao: 'Znaš zašto si zabijao? Jer si pucao.'"

Najbolja godina njegova života

Godina koja je uslijedila bila je vrhunac. Jugoslavija se plasirala na Svjetsko prvenstvo 1982. kao jedna od reprezentacija od kojih se očekivalo mnogo. Imala je generaciju punu velikih igrača, ali nije prošla skupinu sa Sjevernom Irskom, Španjolskom i Hondurasom.

Gudelj je igrao zadnjeg veznog. Miljanić mu je u nekoliko riječi opisao koliko je zahtjevna njegova uloga bila: "Zatvori kada Zajec ode gore, kao i kad odu oba beka, a po mogućnosti odi i ti gore, zabij gol i vrati se nazad." Jugoslavija je ispala nakon tri utakmice. Gudelj je svejedno završio u idealnoj momčadi prvenstva prema izboru L'Equipea.

Krajem iste godine postao je najmlađi kapetan reprezentacije Jugoslavije. "Ta godina, od Valencije do kapetanske trake u reprezentaciji, bila mi je najplodonosnija", govorio nam je. Dvije godine kasnije kao kapetan je predvodio Jugoslaviju na Europskom prvenstvu u Francuskoj.

S Ivićem se svađao, ali ga je smatrao veličinom

Gudeljeva Hajdukova generacija imala je mogućnost raditi s nekima od najvećih trenera u povijesti kluba. Među njima je bio i Tomislav Ivić. Njihov odnos nije uvijek bio jednostavan. "On je veliki trener i davao mi je povjerenje u najvećim utakmicama, ali u nekim situacijama smo imali turbulentan odnos."

Prisjećao se utakmice s Dinamom u Zagrebu nakon koje je Ivić bio bijesan jer je prije utakmice vidio Gudelja kako u hotelu pije kavu sa ženskom osobom. Bila je to njegova rodica. "Na ulasku u svlačionicu Ivić je uzeo kopačku, gađao me i proderao se: 'Ajde opet hodaj s p*čkama po hotelu!' Ja nisam reagirao iako nisam bio kriv, ali to su bila takva vremena, trener je bio apsolutni autoritet."

Istodobno je Ivića do kraja života opisivao kao nogometnu veličinu. Pričao je o hijerarhiji unutar stare Hajdukove svlačionice u kojoj mlađi igrači nisu imali prava koja se danas podrazumijevaju. "Oni s manje od 100 nastupa za klub skidali su se u manjoj svlačionici, a na masaže nisi mogao ni pomisliti prije stotog nastupa. Ali meni to nije smetalo, čekao sam kao zapeta puška da nosim torbu Šurjaku ili Buljanu, to mi je bila čast."

HSV je ostao jedna od najvećih rana

Velike europske utakmice obilježile su Gudeljevu generaciju, ali veliki europski trofej nikada nije stigao. Hajduk je 1980. igrao četvrtfinale Kupa prvaka protiv HSV-a. U Hamburgu je izgubio 1:0, a u uzvratu na Poljudu pobijedio 3:2. Dalje je zbog tadašnjeg pravila gola u gostima otišao njemački klub.

Gudelj je desetljećima poslije mogao napamet izdiktirati Hajdukovu momčad. "Na golu je bio Pudar, desno Luketin, lijevo Mužinić, stoperi Rožić i Primorac. Šurjak i ja zadnji vezni, Krstičević i Boriša Đorđević dva krila i braća Vujović u napadu, prejaka ekipa."

S Hajdukom je osvojio prvenstvo Jugoslavije i dva Kupa, ali smatrao je da je njegova generacija morala napraviti više. "Žao mi je što tijekom moje generacije nismo otišli korak dalje u Europi i osvojili još koji naslov. Bili smo moćni, mogli smo osvojiti Kup UEFA-e kada smo igrali polufinale s Tottenhamom u kojem sam skrivio penal zbog igranja rukom koje ni dandanas ne mogu objasniti, a dvije godine kasnije ispali smo u četvrtfinalu na penale.

Čekao ga je Real Madrid

Trebali smo barem igrati finale s Nottingham Forestom kada nas je Hamburg izbacio, osvojiti jedan Kup UEFA-e i barem dva naslova prvaka u osamdesetima. Hajdukovi navijači su to zaslužili, a mene su te utakmice u Europi uvijek posebno motivirale."

Do 1986. Gudelj više nije bio samo velika zvijezda jugoslavenskog nogometa. Bio je igrač kojeg su željeli najveći europski klubovi. Bordeaux mu je, prema njegovim riječima, nudio najviše novca. Zainteresirana je bila Barcelona. Metz ga je također želio.

Gudelj je imao drugi plan - Real Madrid. "1986. imao sam poziv u reprezentaciju svijeta, ponude raznih klubova. Najveći novac mi je nudio Bordeaux, postojala je i ponuda Barcelone, ali u mojim planovima postojao je samo Real Madrid. To je dogovoreno s Miljanom koji je sedamdesetih u Madridu osvojio dvije titule i kup, pa je djelovao kao posrednik u mojim pregovorima s Realom." Transfer se nikada nije dogodio.

"Svijet mi je bio pod nogama i zbog bolesti sam sve izgubio u sekundi"

U rujnu 1986. Gudelj je odigrao posljednju utakmicu za Hajduk. Krvne pretrage nakon problema s iscrpljenošću pokazale su da boluje od hepatitisa B. Pokušavao se vratiti, ali bolest se vraćala i njegova igračka karijera bila je završena. 

Bio je na vrhuncu. "Svijet mi je bio pod nogama i zbog bolesti sam sve izgubio u sekundi. To je bio šok. Ne zbog zdravlja, nego jer više nisam mogao igrati, a tek kasnije sam shvatio i da mi je život ugrožen." U jednom trenutku bio je kapetan reprezentacije, zvijezda Hajduka i čovjek kojeg je želio Real Madrid. U sljedećem više nije znao hoće li ponovno normalno živjeti.

Bolest nije značila samo kraj nogometa: "Bio sam mlad, popularan, uvijek u centru pažnje, ali nakon bolesti puno me ljudi napustilo." Gudelj je govorio i da se u Splitu širila priča da boluje od AIDS-a. Neki ljudi nisu se željeli ni rukovati s njim.

"Kad je u pitanju bolest, u našem društvu je osoba i dandanas stigmatizirana i izolirana. U mom slučaju se pričalo da imam AIDS, a i da sam imao, to nije razlog da se neki boje rukovati sa mnom, a bilo je i takvih slučajeva."

"Čini mi se da pričam o drugoj osobi"

Kada smo ga pitali kako se desetljećima poslije osjeća dok govori o sebi kao nogometašu koji je s 20 i nešto godina igrao pred 50 tisuća ljudi, odgovor je možda najbolje objasnio koliko mu se život promijenio.

"Sad, kad nakon bolesti pričam o sebi kao o igraču, čini mi se da pričam o drugoj osobi. Moja energija tada je bila ogromna. Kada se sjetim utakmice protiv Valencije ili generalno osjećaja i ježenja koje mi je izazivalo oblačenje Hajdukovog dresa i izlazak na teren, emocije su jako velike.

Davao sam 200 posto, kad bih čuo huk s tribina i skandiranje svog imena, što se nakon Valencije puno puta ponovilo, u meni se budio nekakav životinjski instinkt. Ne želim reći da to ima veze s bolešću, ali i tu mi se sigurno organizam trošio, jer nisam se nimalo štedio, mislio sam da ću igrati cijeli život i, kada sam shvatio da neću, srušio mi se svijet."

"Ja sam svoju prigodu iskoristio"

"Ali to što sam u jednom vremenu toliko značio ljudima u sredini u kojoj je Hajduk religija smatram svojom velikom pobjedom. Neki kažu da u životu ne možeš vratiti izgovorenu riječ i prigodu, a ja sam svoju definitivno iskoristio."