Ivica Šurjak - dobar, zao, loš

Ivica Šurjak - dobar, zao, loš
Foto: Getty Images / Guliver Image

Rujan 1981: Jugoslavenski nogomet nije toliko poznat po igri, koliko po igrama, a osobito po igrama oko igrača, primjerice, od Ivice Šurjaka, sasvim običnog mladića, uspio je za deset godina napraviti najkontroverznijeg sportaša. No kao prvotimac francuskog kluba Paris SG Šurjak sad već mirnije može pričati o neuobičajeno velikim amplitudama svoje sportske karijere...

"Kada pogriješiš, bolje ne parkiraj ispred igrališta. Greške mi u Splitu nisu opraštali." I obratno, kad je dobro igrao, Šurjak je mirne duše mogao reći "Split je moj".

Kontrasti kojima je protkan njegov život stvorili su od njega osobu po mjeri medija jer on je bio talent, idol, rijetka svijetla figura našeg sporta, ali i nemaštoviti rutiner, demagog, mrlja na savjesti istog tog našeg sporta. Ponekad je ovako slikovito iskazan pluralizam naših medija doživljavao na svojim leđima istodobno.

S vremenom je Šurjak postao zajednički nazivnik jugoslavenskog nogometa i to je ujedno bila njegova nesreća (uostalom, teško je naći takva negativca koji zaslužuje da ga se identificira s tim sportom u našoj zemlji). Šurjak je svojom pojavom zaista mahao crvenom krpom ispred uspuhanih medija: taj sedamnaestogodišnji prvotimac u klubu, koji je znalcima već tada pokazivao da će najupečatljivije obilježiti jugoslavenski nogomet sedamdesetih godina, istovremeno je bio i dugokosi maloljetni član Partije, u vrijeme kad je duga kosa imala sasvim druge konotacije od ovih današnjih, pa sve do nedavnih dana kada je bio kažnjen s osam mjeseci neigranja, da bi nakon toga na upravo odigranoj reprezentativnoj utakmici protiv selekcije Danske bio ponovo delegiran za kapetana.

U međuvremenu je ostao dojam da mnoge važne pojedinosti slučaja Šurjak nisu rasvijetljene, čak da su neke zataškane. On ni ovaj put nije pokazivao previše naklonosti prema kazetofonu, dapače, često ga je gasio objašnjavajući da neke stvari "ipak nisu za štampu". Možda je tomu razlog bila i prilična nervoza prije utakmice s Dancima, koja je po općim ocjenama reprezentativaca počinjala već s Miljanićem. Šurjak nije rekao "sve", no nekoliko detalja i opći ton intervjua dat će o njemu pomalo izmijenjenu sliku od one uobičajene.

ŠURJAK: Rođen sam 23. ožujka 1953. u Splitu. Hajduku sam pristupio s 11 godina kao pionir, primio me Mladinić. Kod Ivića sam igrao kao junior. Luštica je vodio prvu momčad kad sam joj pristupio sa 17 godina. Poslije su prvu momčad vodili još Zebec, Ivić i na kraju Mladinić. U Hajduk sam došao više slučajno, igrajući za osnovnu školu. Mladinić me vidio i pozvao u Hajduk. Zafrkavali su me da će teško biti nešto od moje karijere jer sam već tada, kao klinac, imao cipele broj 41.

Pretpostavljam da ste imali priličnu sreću što Vas je uočio baš Mladinić.

ŠURJAK: Pošto me on već primio, saznao sam da su moj otac i on prijatelji još od odsluženja vojnog roka, a otac se inače dosta pojavljivao u splitskoj javnosti jer je bio glumac u kazalištu i spiker na radiju - prvi je na radiju objavio završetak rata.

Što Vas je Mladinić učio osim same tehnike igre, kakva je bila njegova sportska filozofija?

ŠURJAK: Pa svaki trener ima svoja osobna viđenja, a ljudi većeg formata u toj profesiji, poput Mladinića, imaju upravo ono što vi nazivate sportskom filozofijom, pogotovu ako govorimo o koncepciji same igre. Tu su se inače Mladinić i Ivić dosta razlikovali, posebno u načinu rada. No ja sam u to vrijeme bio još dijete i nisam iz nogometa crpio neke dublje pouke. Normalno, želio sam postići određen uspjeh u tom sportu, no sve što sam naučio u to vrijeme bila je ipak samo nadogradnja onoga što sam već znao, ako to mogu tako neskromno reći.

Stvari su se počele mijenjati dolaskom u juniorsku selekciju, kod Ivića. Kod njega sam naučio puno raditi. Ivić nas je učio kolektivnom duhu - tome da vrijedimo onoliko koliko svoje pojedinačno znanje i mogućnosti možemo staviti u službu zajedničkog cilja.

U četiri godine, koliko sam bio u toj selekciji, mislim da nismo izgubili ni deset utakmica. On nas je već tada pripremao kao natjecatelje. To mi je kasnije mnogo pomoglo. Ja sam zapravo već s 14, 15 godina bio pravi profesionalac. Stekao sam tada navike koje su mi omogućile da bez ikakvih stresova postanem prvoligaški igrač.

Dok je u pionirima bilo više zabave nego odgovornosti ili profesije, kod Ivića sam već osjetio da će nogomet u mom životu biti ozbiljan posao, a već i sami možete zamisliti što znači sa 17 godina početi u prvoj momčadi, i to u Hajduku. U to sam vrijeme imao zapravo i puno sreće: već u prvoj prvenstvenoj utakmici dao sam gol. Pobijedili smo Partizan u Splitu, a ja sam dao pobjedonosni gol. Igrao sam na mjestu centarfora umjesto ozlijeđenog Nadoveze.

Sa 17 sam godina tako i formalno postao profesionalac i zarađivao sam nogometom. Nogomet je tada za mene konačno prestao biti hobi ili samo želja da se igra.

Sve se to događalo u tim za čovjeka prilično odsudnim pubertetskim danima. Kakav je bio osjećaj zarađivati toliko novca još kao učenik?

ŠURJAK: Bilo je to 1969. godine, otac mi je imao negdje oko 150, a ja sam donosio kući 300 ili 400 tisuća, no o tome nisam nikada posebno razmišljao. Bio sam doduše pomalo iznenađen, ali siguran sam da me ti novci nisu iskvarili.

U svojem najranijem razdoblju imali ste poseban tretman. Odmah su bile uočene Vaše velike fizičke predispozicije, uspješan start u prvoligaškom natjecanju, a mnogo se pisalo i o tome kako ste aktivni u omladinskoj i partijskoj organizaciji. Ukratko, uzoran mladi sportaš.

ŠURJAK: Ja sam takvog tretmana bio svjestan tek poslije. U početku me potpuno zaokupila igra. Negdje u vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu 1974., kada sam već imao preko dvadeset godina, osjetio sam i to breme. Počeo sam primati puno pisama, pratili su se i procjenjivali svi moji potezi. To se dosta razlikovalo od skromno provedene rane mladosti. Bilo je teško doseći taj visoki status koji sam imao, no puno ga je teže bilo održati.

Osim toga, Hajduk je tada bio specifična sredina. Ivić je, nesumnjivo već od ranih dana bio svjestan svojih izvanrednih mogućnosti, isto tako i izuzetne kvalitete nekolicine vas igrača. Pretpostavljam da su već od prvih dana, kada je Ivić počeo voditi Hajdukov prvoligaški sastav, pretenzije bile velike, a ni apetiti splitske publike nisu bili mali. Europski se vrh počeo nametati kao cilj...

ŠURJAK: Bitna je okolnost bila što je Ivić u prethodnom razdoblju trenirao juniore i nakon smjene Zebeca on je dobio gotovo istu ekipu koju je trenirao u juniorskoj selekciji. Znao je na čemu je, nije morao tek stvarati tim, a usporedo s tim počela se voditi i opća Hajdukova politika oslanjanja na vlastite snage. Tada je tek došla do izražaja osnovna Ivićeva kvaliteta, a to je igra na rezultat.

Nisam siguran, ali imam osjećaj da bi npr. Dinamo s njim osvojio prvenstvo Jugoslavije. Njegov je rad strahovito racionalan. Nikad tu ne postoji višak poteza. Osim toga, to nije čovjek koji je gledao samo što se događa u Hajduku nego je pratio kretanja u cjelokupnom svjetskom nogometu. Gledao je unaprijed.

Unatoč svim tim potencijalima, Hajduk je ipak padao korak prije cilja u Kupu europskih prvaka. U Splitu su se već te eliminacije od PSV-a i Saint Etiennea pretvorile u mitske poraze.

ŠURJAK: Činjenica je da nas nijedna od tih momčadi nije nadigrala. Mi smo uvijek ispadali za jedan gol. Međutim, to se Iviću događalo i u Ajaxu, kada su izgubili od Manchestera, s jednim golom razlike, ili, u najnovije vrijeme, s Anderlechtom. Kada tražim razloge zašto se to dogodilo Hajduku, mislim da je posrijedi neiskustvo. Poraz Hajduka u Kupu prvaka s Hamburgerom više nije bio pitanje neiskustva, mi smo ispali časno protiv jedne zaista velike momčadi, u trenutku kada je Hajduk, u usporedbi s prijašnjim godinama, imao najslabiju momčad.


Kad je Hajduk imao, po Vašem mišljenju, najjači sastav, u vrijeme kada ste i Vi igrali?

ŠURJAK: Svakako onda kad su igrali Žungul, Jerković, Oblak, Holcer, Mešković, Buljan... To je bila naprosto fantastična momčad. Kad bi danas Hajduk imao takvu momčad, vjerujem da bi postigao izuzetne rezultante.

Vidite li uopće mogućnost da Hajduk ponovo okupi tako snažnu momčad?

ŠURJAK: Teško je reći. Nas je ipak i u najbolja vremena pratila nesreća, ako je to uopće nesreća.

Pa što zapravo mislite, radi li se o nesreći ili nečem drugom?

ŠURJAK: Mislim da nije nesreća. Nesreća se može dogoditi jedanput. Valjda je to ipak stvar našeg mentaliteta, odnosa prema onome čime se čovjek bavi, ozbiljnosti. Kada sam igrao u reprezentaciji, u onoj utakmici sa SR Njemačkom, u Beogradu za Europsko prvenstvo, u poluvremenu smo vodili s 2:0. Dogovorili smo se kako ćemo očitati lekciju njemačkom nemaštovitom nogometu, a na kraju smo izgubili s 4:2. To su ipak stvari elementarne discipline i odgovornosti.

No ipak je Ivić nakon neuspjelog Zebecova pokušaja donio u Split, u taj južnjački mentalitet nadigravanja, nove vrijednosti: snagu, racionalnost i jednostavnost.

ŠURJAK: Da, točno, on je znatno uspio u tome.

I Vi sami niste tipičan splitski proizvod, unatoč tome što ste rođeni Splićanin. Vaše su kvalitete eksplozivnost, brzina i zalaganje. (Šurjak je jedno vrijeme bio najbrži jugoslavenski prvoligaš - trčao je oko 11 sekundi na 100 metara.)

ŠURJAK: Da, Ivić je koristio upravo te elemente moje igre. On je općenito davao prednost onim igračima koji su više radili. Mladinić je pak više gledao na individualne mogućnosti i individualnu kreativnost.

Osvrnimo se sada na neugodne trenutke iz Vaše karijere i života općenito. Doživjeli ste trenutke kada ste nakon statusa uzornog sportaša postali gotovo "državni neprijatelj"...

ŠURJAK: Da, ja sam se zaista već bio navikao na određen ugled koji sam stekao, pogotovu među mlađim generacijama. Sve je to bilo poljuljano ekscesom koji se dogodio u Luxemburgu. Po meni, ja sam u tome potpuno čist. Ako sam ja trebao snositi neke posljedice, onda me imala pravo kazniti samo vojska.

Ja sam imao urednu vojnu objavu u kojoj je pisalo da se u kasarnu moram vratiti do 15. rujna. Bila je normalna stvar da u inozemstvo putujem u svojoj, privatnoj, civilnoj odjeći. Dobro, možda je sve to skupa i bila neka moja greška, ali zbog toga zaista nisam trebao ispaštati s osam mjeseci neigranja.

Osim toga, nije li pomalo čudno da je tih osam mjeseci kazne isteklo upravo pred kraj prvenstva? Osim toga, ja rok za povratak u kasarnu nisam prekoračio - dapače, vratio sam se dva dana prije. I nisam ostavio reprezentaciju na cjedilu, kao što se pričalo. Ja sam bio cijelo vrijeme s reprezentacijom, igrao sam zadnjih deset minuta te utakmice, a prije svog odlaska razgovarao sam s Miljanićem i zamolio ga da me pusti na dva dana jer imam privatnih poslova u Parizu. Pokazao sam mu i svoju dozvolu.

Ipak, uslijedili su napadi u novinama, počelo se spekulirati o mojoj navodnoj želji da u vrijeme služenja vojnog roka ostanem u inozemstvu. To su očigledne gluposti jer da sam ja želio ostati u inozemstvu, sigurno mi ne bi bilo ni na kraj pameti javljati se Miljaniću. Očito, u jednom dijelu štampe ne vole me. Izmišljale su se i priče kako sam iz banke podigao 300, 400 tisuća maraka i prebacio ih u inozemstvo - tim se pričama i danas mogu samo slatko nasmijati. Jedini rezultat bio je da su ljudi koji žive i rade vani počeli - kada to, eto, čini i Šurjak - dizati svoje uloge iz naših banaka.

Hoćete li reći da je posrijedi bila neprijateljska propaganda?

ŠURJAK: Ja to samo tako mogu objasniti. Ja imam račun u našoj banci i svatko može pitati koliko je novca na njemu. Ja sam pred samim sobom čist.

Je li Vas to ipak toliko pogodilo da ste prestali biti entuzijast i postali isključivo profesionalac?

ŠURJAK: Pa, to me doista poljuljalo, no oni ljudi koji su me prije cijenili, cijene me i danas. Oni znaju što se od mene može očekivati. Iz tih trenutaka krize izvukla me splitska publika. Osim toga, dobro su reagirale i vojne vlasti - bilo je čak pokušaja s njihove strane da mi se ublaži kazna.

Kako se uopće osjeća čovjek koji u mladim danima počne igrati neopterećen pa s vremenom sazna da se kreće u vodama zatrovanim korupcijom i tako reći privrednim kriminalom?

ŠURJAK: Prije svega, pogođena je publika, javnost, koju se često vara. No širi su društveni razlozi zašto je to tako i zašto sada doznajemo neke stvari. O tome zaista ne bih želio govoriti. Sjećate li se da je i Buljan imao puno problema kada je govorio o tim stvarima? Činjenica je, svakako, da čovjek više nikome ne može vjerovati - no ja ipak vjerujem u ljude u Hajduku.

Ja sam ipak sretan što sam se razvijao u toj sredini. Igrači iz manjih sredina imaju mnogo manje šansi za napredovanje, ipak je to sasvim druga organizacija i način rada. Uzmimo slučaj Sliškovića, koji unatoč svome velikom talentu sigurno nikada ne bi dosegao međunarodni domet da nije došao u Hajduk. On nikada nije toliko i tako trenirao kao sada u Hajduku. Sam Biće Mladinić mi kaže da mu mora dozirati treninge jer sam nije naučio raditi.

Biste li nam mogli reći nekoliko detalja o kojima štampa nije obaviještena u vezi s Vašim prelaskom u Paris SG?

ŠURJAK: Prije svega htio bih reći da se u vezi s mojim prelaskom govori o milijun dolara. Ja zaista ne želim sam sebi dizati cijenu - brojka je niža. Osim toga, taj novac iznad određene brojke gubi značenje - bitno je da čovjek stječe određenu sigurnost - a je li riječ o petsto milijuna ili o milijardi, svejedno je. Kada čovjek počne kontaktirati s menadžerom, ni sam ne zna koliki će postotak on uzeti. No kada se odbije i odšteta za klub i postoci posrednicima, igračima još uvijek ostaje dosta. Da sam otišao u Njemačku ili Englesku, dobio bih vjerojatno veću svotu. No otišao sam u Pariz.

Dopustite jedno indiskretno pitanje - je li točno da je Pariz prevagnuo zato što u njemu živi Vaša sadašnja djevojka?

ŠURJAK: Ne, to je novinarska izmišljotina. Pariz je prevagnuo zato što sam ja procijenio da je francuski mentalitet bliži našem, u usporedbi s ovim drugim zemljama kamo sam mogao otići. No nije mi bilo lako prilagoditi se, ponajprije zato što ne znam francuski jezik. U Parizu ti se čini da možeš imati sve, a nemaš ništa. Ali oduševljen sam prihvatom i u klubu i u javnosti i mislim da je bilo pametno što nisam poletio u Njemačku za nekoliko stotina tisuća maraka više.

Ipak, čudno je što niste otišli igrati u Ivićev Anderlecht.

ŠURJAK: Razgovarao sam s Ivićem, no pritom su ipak prevagnule financijske okolnosti, bilo mi je ponuđeno puno manje nego u Saint Germaineu.

Kakve su težnje Paris SG-a u ovoj sezoni?

ŠURJAK: To je klub koji je svoj najbolji plasman dosad postigao lani - peto mjesto. Normalno je da Pariz ima veće ambicije. Osobito bi sadašnji gradonačelnik Jacques Chirac želio stvoriti jaku momčad. Tako je nekolicina igrača kupljeno preko RTL-a (Radio-televizije Luxemburg), koji je pokrovitelj ekipe. Na našim dresovima piše RTL.

Ove se godine želimo plasirati u Kup UEFA. Sada je u ekipi i Rachataue, koji je došao iz Saint Etiennea pa golman Baratelli, Batteney, također iz Saint Etiennea. Mogu reći da momčad zaista nije loša i nije to samo glumačko, mondeno društvo, kako su ga dosad nazivali.

Ja sam se odlično uklopio u ekipu, imam zadatak koji mi potpuno odgovara. Oni su mi kad sam došao i sami rekli da im je stalo da od mene naprave superzvijezdu. Mislim da sam prve utakmice odlično odigrao, tako da u štampi ima mnogo hvalospjeva, čak i pretjeranih.

Opisat ću vam to pisanje štampe jednim detaljom: zanimanjem sam TV mehaničar. Upisao sam i pravo, no nisam ga završio. U francuskim novinama objasnili su to naslovom: "Ivica Šurjak, čovjek s deset škola."

Ta nova klupska politika zasad postiže dobre rezultate: iako Pariz ljeti ostaje bez većine stanovnika, ipak je na naše utakmice došlo dva puta po 42.000 ljudi, što je u Francuskoj puno.

Vaših samo dvadeset i osam godina omogućuje Vam da pravite još dosta planova u nogometu.

ŠURJAK: Možda je sada preuranjeno govoriti, ali ja vjerujem da ću se nakon dvije godine, koliko sam ugovorom vezan za Paris SG, vratiti u Hajduk. Ne volim često mijenjati sredine, mada je privlačna i ponuda Monaca jer je to klub s mora. Ne vjerujem da bih išao u Ameriku.

Je li točan podatak objavljen u štampi da Miljanić nije ni trenutka razmišljao da Vas ponovo postavi za reprezentativnog kapetana u ovoj utakmici protiv Danske?

ŠURJAK: Možda je ovo prilika da ukažem na jednu lijepu gestu Vladimira Petrovića Pižona koji je rekao Miljaniću: "Ako Šurjak igra, onda ja nikako ne mogu biti kapetan. To mora biti Šurjak." Zbilja me ugodno iznenadio.

Vi ste stalno bili suočeni, barem u posljednje vrijeme, s padovima i ponovnim usponima na vrh. Dugo ste godina npr. slušali zvižduke beogradske publike, da biste na kraju doživjeli ovacije...

ŠURJAK: Taj detalj vezan za beogradsku publiku posljedica je niza okolnosti. Nakon poznate pobjede naše reprezentacije nad Grcima u Ateni s 4:2 ja sam polako postajao idol. Džajić je bio pri zalasku igračke karijere pa je Zvezda gubila prvog čovjeka u reprezentaciji.

Ipak, malo su mi smetali ti zvižduci kad sam igrao za reprezentaciju. No nedavno sam primio brzojav od Zvezdinih navijača u kojem se kaže: "Hvala ti na svemu. Izvini na onim zvižducima, ali to je normalno." Veliki pljesak dobio sam kad smo pobijedili Partizan 4:0, prije toga Zvezdu 3:1.

Kako su ti kontrasti djelovali na Vas?

ŠURJAK: Rezultati koje smo postizali s Hajdukom i određene uspješne igre reprezentacije bile su ono što čovjeka uspije održati. Bavljenje ovim poslom očito nije za svakoga. Čak i ljudi s puno snage, postojane ličnosti, izgube se u nekim trenucima. No ako čovjek uspije sve to nadvisiti, iz nogometa može crpiti mnoga zadovoljstva. Ja u poznijim godinama ne namjeravam biti trener, ali volio bih nešto raditi u Hajduku...

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara