"MORAMO uvesti VAR u Ligu prvaka, to je ključno. Ne razumijem zašto ga UEFA ne želi. Mogu se navijači šaliti da bi uz VAR finale igrali Bayern i Roma, ali to nije smiješno, to je zapravo istina."

Prije samo godinu i pol tako je govorio Monchi, sportski direktor Rome, nakon što je Roma izgubila polufinale od Liverpoola, a Bayern od Real Madrida. Koliko god ta izjava bila neprecizna - što zbog činjenice da bi Manchester City s VAR-om imao dobre prilike proći Liverpool, što zbog toga da Roma vjerojatno niti s VAR-om ne bi prošla - u njoj postoji dublja te zapravo nimalo skrivena poruka. Ona kaže: suci su bili ti koji su skrojili samo finale Lige prvaka. Ako ste tada pratili društvene mreže, to se činio kao konsenzus svjetske publike.

Godinu i pol kasnije, nakon što je VAR uveden kako u Ligu prvaka tako i u sve ostale velike europske lige, ponovno nije dobro. Poslije utakmice protiv Šahtara Nenad Bjelica kritizirao je VAR do te mjere oštro da ga gotovo sigurno očekuje kazna UEFA-e:

"Ako ne žele gledati to, što će nam taj VAR?! Ja uvijek govorim da je VAR obično sra*e! Ubija emocije, ubija igru. To je cirkus. Pogledajte koliki je cirkus u Engleskoj. U Italiji je tek najveći cirkus! I dalje se tumačenje spornih situacija svodi na interpretaciju. Čemu onda to? Ukinite onda VAR! Ja sam apsolutno protiv VAR-a, on ubija emocije, ubija nogomet."

Da bismo bolje promotrili Bjeličinu tezu te vidjeli ima li smisla ukinuti VAR, trebamo testirati upravo ono što je rekao; ubija li VAR doista emocije? Je li pretvorio nogomet u cirkus? Svodi li se sve i dalje na interpretaciju?

Zašto je VAR uopće uveden?

Argument u korist VAR-a prilično je jednostavan i teško oboriv. Svodi se u osnovi na dvije inačice istog argumentacijskog lanca; prvo, nogomet je, pogotovo onaj vrhunski, postao prebrz kako bi tri suca (plus ona dva nepotrebna iza gola) mogla običnim ljudskim vidom i drugim kognitivnim sposobnostima donositi u prihvatljivom postotku ispravne odluke.

Drugo, možda i važnije, tehnologija je napredovala do te mjere da su sami gledatelji opremljeni VAR-om, tj. svatko tko gleda utakmicu modernog nogometa ima priliku pogledati bilo koju situaciju iz gotovo bezbroj kuteva. Kvaliteta produkcije - od broja kamera do kvalitete slike - do te je mjere porasla da je više nemoguće koristiti argument kako je "sudac bolje vidio". Svaka se situacija može vidjeti iz svakog kuta, često bolje i od savršeno postavljenog suca.

Time su sami gledatelji gotovo uvijek opremljeniji donositi odluke u višoj rezoluciji od one koju svojim vidom ima sudac utakmice. S vremenom, njihovo je nezadovoljstvo postajalo veće. Razlog tome nije kvaliteta suđenja, jer kako je nogomet jako napredovao tako je napredovalo i nogometno suđenje. Danas su suci pripremljeniji i profesionalniji nego što su bili prije 20 godina. Međutim, danas se njihove pogreške promatraju mikroskopski, zbog razvoja tehnologije, čime se percepcija veličine pogreške višestruko povećala.

Jedino rješenje postalo je dati sucima isto oruđe koje imaju i sami gledatelji. VAR je postao neophodan.

Ubija li VAR emocije?

Ako išta, ne samo da ih ne ubija nego ih umnaža. Ako se nepatvorenoj radosti ili tuzi nakon postignutog ili primljenog gola dodaje i osjećaj strepnje, straha ili nade da bi se odluka mogla promijeniti, onda je emocija zapravo više, a ne manje. Jer nitko se neće manje veseliti golu zbog toga što strahuje od VAR-a. Ljudski mozak jednostavno ne funkcionira uz takvu dozu racionalnosti da bi mogao kontrolirati vlastite podražaje.

Ono što VAR vjerojatno oduzima je stadionska izvorna reakcija, koju promjenom pretvara u gotovo pa laž. Međutim, to je cijena koju će UEFA rado platiti, a razlog je vrlo jednostavan; ljudi koji su na stadionu moraju znati da su važni, ali nisu najvažniji. To su postali oni koji nogomet, pogotovo Ligu prvaka i najveće lige, gledaju ispred televizije. Jer na stadione se danas ne može natiskati više od 100 tisuća gledatelja, a Ligu prvaka kod kuće gledaju stotine milijuna. 

Oni su ti koji plaćaju sve nagradne fondove, premije i ostale blagodati. Zbog kojih Liga prvaka vrti milijarde. Sve ono zbog čega Dinamovi igrači, a i trener Bjelica, imaju velike plaće. A oni nogomet gledaju brojem kamera koji mora biti dostupan i sucima.

Je li sve cirkus i samo interpretacija?

Ovaj element je doista ozbiljan problem, ali stvari su puno manje crne nego što se čine. Za početak, sve studije pokazuju da se otkad postoji VAR simuliranje prekršaja daleko smanjilo, kao i općenito pogreške kod procjena i odluke oko jedanaesteraca. Situacije oko zaleđa sada su gotovo pa savršene i geometrijski ispravne. 

Ono što, međutim, ostaje problem te na što se kontinuirano žale europski treneri, a sada i Bjelica, nejasni su kriteriji oko metodologije i implementacije VAR-a u situacijama procjene. Malo je kome to utjeha, ali taj problem se trebao očekivati i sve je samo ne razlog zbog kojeg bi se trebao ukinuti VAR. 

Dva su razloga; prvi je neujednačenost korištenja VAR-a u različitim ligama, a drugi je nedostatak laboratorija. Kako UEFA prepušta ligama dobar dio autonomije, oko VAR-a su se stvorile različite kulture suđenja. Najintenzivnije ga se koristi u Italiji, gdje je u upotrebi već neko vrijeme, dok su u Premier ligi VAR proglasili "hawk-eyeom" za zaleđe, s obzirom na manjak korištenja istog. Trebat će vremena kako bi se praksa uskladila.

Time se dolazi do drugog razloga, a taj je nedostatak laboratorija. Nogomet je živo tkivo i nema načina pravog testiranja hipoteza i novotarija izvan same igre. Svaka novost, pogotovo ovoliko revolucionarna poput VAR-a, uvijek će zahtijevati period prilagodbe svih aktera. Zamislite kako je tek sucima - godinama su sudili jednom metodologijom, a sada se ploča potpuno promijenila. Stoga nije realno očekivati potpuno efikasan sustav preko noći. Da bi se do njega došlo, morat će se griješiti, vjerojatno i mnogo. No čak i uz te pogreške, kvaliteta procjene se povećala u odnosu na prijašnju.

Je li onda Bjelica pretjerao?

Treba razumjeti Dinamovog trenera. Nakon ispuštene prednosti od dva gola u sučevu dodatku, u sumnjivim okolnostima, potpuno je jasno da će emocije biti na maksimumu. Svejedno, potpuno je u krivu, osim oko jedne stvari.

Procjena prekršaja će doista uvijek ostati samo to - procjena. Jer nema tog objektivnog faktora koji bi to promijenio. Odrediti precizan broj kilonjutna, tj. koliko je sile potrebno uložiti da bi se napravila razlika prekršaja i ne-prekršaja, ne samo da je nemoguće nego bi i sam pokušaj bio nakaradan.

VAR služi tome da bi suci u situacijama procjene izbjegavali blatantne i očite pogreške, a kako se igra ne bi prekidala, to mora pregledavati netko drugi. Netko drugi također mora procijeniti što znači da je nešto očito. To je cijena koju se zbog prirode nogometa i njegove tečnosti mora platiti.

Sve kritike VAR-a dolaze zbog pogrešnih očekivanja, koja su se svodila na krilaticu - sada će biti uklonjena svaka nepravda. Neće. Uvijek će u nogometu biti pogrešnih odluka. VAR je neke od njih gotovo potpuno uklonio, a druge smanjio. Primjerice, VAR je sinoć pregledavajući situaciju na Taisonu koja nije bila za penal, pronašao čisti penal Theophilea na vrataru Pjatovu. 

Bjeličina izjava da sudac "mora gledati situaciju na Taisonu, a ne penal koji nije vidio", nije ništa drugo nego pogrešna interpretacija priče o VAR-u. 

On je i dalje u pokusnoj fazi, za koju je jedini laboratorij sam nogomet. Ali VAR je tu i budite sigurni da će ostati. Njegova se implementacija razvija, a cijena je manja od one kada ga nije bilo.