PROŠLOG LJETA je većina Dinamovih navijača s dozom sumnje čekala početak sezone.

Iz Maksimira su otišli Benković, Sosa, Soudani, Ćorić, Fiolić i Pamić, a došlo je osam novih igrača. Od kojih nitko nije znao što očekivati. Iz korejske lige vraćen je Mislav Oršić, iz Lecha je došao Emil Dilaver, s posudbe Mario Šitum, a iz Gornika anonimni Damian Kadzior. S podsmijehom je dočekana posudba Brune Petkovića iz Bologne, napadača koji skoro dvije godine nikome nije zabio gol.

Kao jedine prave kupnje činili su se Kevin Theophile-Catherine, koji je imao golemo iskustvo iz francuske lige, te Marin Leovac koji je ionako dugo bio Dinamova želja. Nijedan od njih nije koštao više od milijun eura, ali nitko nije imao pojma kako će se svi oni uklopiti u potpuno novu momčad.

Nitko osim, očito, Nenada Bjelice koji je krajem prošle sezone uselio u Maksimir. No, upravo je on inzistirao na dovođenju Dilavera i Kadziora, a kad je Dinamo krenuo u potragu za još jednim napadačem, on je predložio Petkovića. Nije to bilo slučajno. Dilavera je trenirao i u Austriji i u Lechu, inzistirao je na Šitumu, a Kadziora je poznavao iz poljske lige, kao i Petkovića iz vremena dok je vodio Speziju u Serie B.

Već od prve utakmice bilo je jasno da je Bjelica stvorio veliku momčad

Takav novi, presloženi Dinamo krenuo je u ovu sezonu i odmah imao najgori mogući ispit. Dinamo je u 2. pretkolu izvukao najtežeg mogućeg protivnika, izraelskog prvaka Hapoel Beer-Sheevu. Bilo je jasno da se očito jako dobro radilo na pripremama (šest pobjeda i remi). Dinamo je pregazio Izraelce u Maksimiru 5:0 (2:2 u uzvrat), onda dvaput pobijedio jako nezgodnu Astanu i nesretno izgubio od također najjačeg mogućeg protivnika u play-offu Lige prvaka, švicarskog Young Boysa.

No, do te utakmice bilo je svima jasno da je u Dinamu stvorena velika momčad. Na papiru puno lošija od nekih prijašnjih generacija, ali na terenu najbolja nakon više od 20 godina. Vidi se to po rezultatima, ali i po posjetu na tribinama. Ne, Dinamo nema još 15 tisuća ljudi na utakmici s Istrom, ali na “malim” utakmicama ima dvostruko više ljudi nego prijašnjih sezona.

Teško je nakon godina uništavanja imidža kluba i besmislenih monologa jednog čovjeka koji je uporno sebe uzdizao iznad Dinama bilo vratiti navijače na tribine. Ali, za početak ih se može vratiti ovakvom igrom kakvu Dinamo pokazuje gotovo u svakoj utakmici.

Na Maksimiru napokon imate što gledati

Bilo je onih negledljivih u prvenstvu, ali puno više je bilo onih u kojima si na Maksimiru imao što gledati. Napadački, moderni nogomet, a ne ono dosadno mučenje s klubovima iz donjeg dijela tablice koje je bilo negledljivo. O Europi da ne pričamo. Nevjerojatno je s kojom je lakoćom Dinamo odigrao skupinu Europa lige. No, koliko je ovaj Dinamo dobar i koliko se na njemu vidi potpis Nenada Bjelice, mogli smo vidjeti u dvije ključne utakmice ove sezone.

Za prolazak skupine Dinamo je na Maksimiru morao pobijediti Trnavu. Slovaci nisu imali nikakve šanse. Viktoria Plzen bila je jako nezgodan protivnik. Nisu Česi slučajno pet od zadnjih osam sezona prezimili u Europi i nisu slučajno osvojili sedam bodova u skupini Lige prvaka. Ali jesu slučajno dobili Dinamo u Češkoj i nadali se da će u Zagrebu obraniti prednosti. Kao ni Slovaci, ni oni nisu imali šanse. Ni grama.

Najveća snaga ovog Dinama je što su svi igrači jednaki

Ne protiv ovakvog Dinama i ne protiv Nenada Bjelice. Većini navijača, pa ni autoru ovog teksta, nije sjela ona njegova izjava da mu je Zdravko Mamić rekao da njemu čuva Dinamo. Dinamo ne pripada nikome osim njegovim navijačima, a sigurno ne Mamiću od čije ostavštine se tek oporavlja i oporavljat će se još godinama. Znam da je Mamić i dalje prisutan u Dinamu, ali tih 500-tinjak kilometara koliko dijeli Zagreb i Međugorje omogućilo je Bjelici da ima slobodne ruke i da radiš što i kako želi u klubu. I da stvori ovo što je stvorio.

Pa će tako u 1. kolu HNL-a protiv Rudeša na teren poslati potpuno drugu momčad. Pa će u Plzenu protiv Viktorije mrtav-hladan staviti Šituma na desno krilo, u uzvratu će u vatru gurnuti Moharramija i Šunjića, a ovaj potonji će u zubima nositi cijelu veznu liniju Čeha i razbiti im svaki napad.

I upravo je to najveća kvaliteta ovog Dinama. Da svatko od njih može uskočiti u momčad u bilo kojem trenutku i skoro da neće osjetiti razliku. Pitajte Gavranovića ili Petkovića tko je prvi napadač momčadi? Reći će vam da su svi jednaki. Pitajte Dilavera ili Perića tko je prvi stoper? Dobit ćete isti odgovor. Kao u seriji Zvjezdane staze:

“Mi smo Borg, otpor je uzaludan.”

Oni sumnjivi igrači s početka sezone danas su okosnica ovog Dinama. Od Darija Šimića i Goce Jurića Dinamo nije imao stopera kao što je Emir Dilaver. Kad je zdrav, Damian Kadzior postao je pravi joker s klupe, Mislav Oršić je trenutačno najbolji Dinamov strijelac, a Bruno Petković je od potpunog anonimusa dogurao do statusa potencijalnog reprezentativca. Nakon tri sezone, Dinamo bi ponovno mogao sezonu završiti s četiri igrača s najmanje deset zabijenih golova. Oršić je zabio 11, Petković 10, Hajrović je na devet, a Gavranović na osam.

I zato je skoro svejedno tko igra u napadu, a tko iza njih. Sam Bjelica je rekao da kod njega isti status ima i najveća zvijezda i onaj koji tek ulazi u momčadi. I zato Dinamo ove sezone ni nema pravu zvijezdu. Zvijezda je cijela momčad. Momčad koja neće upadati u preveliku euforiju nakon pobjede ili u depresiju nakon poraza.

U tjedan dana Dinamo je uspio doživjeti onakav poraz i onda demolirati istog suparnika

Psihološka priprema je velika snaga ove momčadi. Vidjelo se to u četvrtak na Maksimiru. Nikad u svojoj povijesti Dinamo nije nadoknadio 1:2 iz prve utakmice, a osobito nakon onakvog, “dinamovskog” poraza. Samo tjedan dana kasnije vidjeli smo potpuno drukčiju momčad koja nije dopustila da joj se ponove pogreške iz Plzena. Ne kaže se bezveze: “Pametnom je jedna dosta.”