UPRAVNI odbor HRS-a u utorak navečer je odlučio da će Hrvoje Horvat ostati na klupi reprezentacije koju će kroz kvalifikacije pokušati odvesti na SP iduće godine, a onda tamo napraviti i dobar rezultat. Rezultat s kojim će moći isprati gorak okus s Eura.

Horvat je tako preživio dvadesetak najstresnijih dana u životu i sad je na njemu da popravi sve ono što nije valjalo u Mađarskoj. A puno toga nije valjalo. No odluka je ipak bila očekivana zato što Savez nije imao previše izbora.

Nekad smo učili Francuze i Nijemce rukometu, danas nemamo vrhunskog trenera

Realno, Hrvatska više nema trenera svjetske klase i da je Horvat otišao, vodeći ljudi hrvatskog rukometa morali bi posegnuti za nekim tko je već radio taj posao. Bi li to bio Goluža, koji je nekoliko posljednjih godina vodio slovački Tatran iz Prešova, a odnedavno je bez angažmana, ili bi se okrenuo Željku Babiću, koji sjedi na klupi makedonskog Pelistera, ne znamo, ali činjenica je da Hrvatska, koja je nekad imala stručnjake koji su Francuze i Nijemce učili rukometu, danas više nema znalca takvog kalibra s dokazanim rezultatima i radom u top klubu ili reprezentaciji.

U trenutku kad nam je struka dotaknula samo dno, nejasno je zbog čega se vodeći ljudi Saveza ne žele odlučiti za stranog trenera. Danska i Njemačka se i danas prepiru tko je izmislio rukomet, jedni i drugi ga svojataju kao njihovo vlasništvo, ali i jednima i drugima nije ispod časti bilo pozvati u pomoć islandske trenere.

Zašto ne učimo od Švedske, Danske i Njemačke? Ako su oni, zemlje koje su izumile rukomet, mogli pozvati strance koji su im donijeli zlata, zašto to ne može Hrvatska?

Gudmundur Gudmundsson je s Islandom osvojio povijesno olimpijsko srebro 2008. te europsku broncu 2010. Kad je nakon europskog srebra 2014. dansku klupu napustio jedan od najtrofejnijih ljudi u povijesti rukometa, Ulrik Wilbek, ljudi u Savezu se nisu sramili pozvati u pomoć stranca.

Gudmundsson je došao i dvije godine nakon je u Riju osvojio prvo dansko muško olimpijsko zlato. Njemački reprezentativni rukomet je nakon svjetskog zlata 2007. bio u totalnom kolapsu. Nije ih bilo nigdje. Onda se netko mudar dosjetio da bi mogli ugovor ponuditi Daguru Sigurdssonu.

Islanđanin je najprije osvojio europsko zlato 2016., a onda je iste godine uzeo i europsku broncu s Njemačkom (lani je s Japanom uzeo bod Hrvatskoj na SP-u u Egiptu). Švedsku, zemlju koja je pet puta bila europski prvak, a četiri puta svjetski, na ovom Euru je vodio do zlata Norvežanin Glenn Solberg, a Nizozemsku, reprezentaciju koja je bila najveći hit turnira, Islanđanin Erlingur Richardsson.

Davor Dominiković je stvorio generaciju Martinovića i Jaganjca, a njega nitko ne spominje

U Hrvatskoj nešto tako nije moguće jer su taštine i brojanje krvnih zrnaca važniji od kvalitete i rezultata. Kako je iluzorno očekivati da će se HRS odlučiti za stranog trenera, uz ostanak Horvata, jedino logično rješenje bi bilo da se povjerenje poklonilo Davoru Dominikoviću koji trenutačno radi dobar posao u njemačkom Vinnhorstu.

Dominiković je kao igrač bio dio zlatne generacije, a kao trener odveo je juniore prije dvije i pol godine do svjetskog srebra. Bila je to generacija Halila Jaganjca, Ivana Martinovića, Frana Milete, Josipa Šarca i Filipa Vistoropa, koja je na tom turniru igrala lijep, atraktivan i ubojit rukomet.

U situaciji kad vapimo za dobrim trenerom, normalno bi bilo dati šansu čovjeku koji je još kao igrač pokazivao da ima u sebi ono nešto trenersko i nismo ga jednom vidjeli da je tijekom time-outa upravo on vodio glavnu riječ i određivao akcije koje će se odigrati.

Pogledajte kako Dominiković u zadnjim sekundama protiv Francuske u polufinalu Eura 2008. vodi glavnu riječ na time-outu

U trenutku kad smo limitirani strukom, sasvim bi logično bilo pružiti priliku treneru koji gore nabrojane igrače poznaje bolje nego itko i koji točno zna što može od njih dobiti. No, niti se Dominiković tijekom ovog Eura oglašavao niti smo čuli da se uopće njegovo ime i spomenulo u kontekstu kandidata.

Nakon što je donesena odluka da Horvat ostaje na klupi, čak 66 posto čitatelja Indexa glasalo je da se slaže s njegovim ostankom. Jako zanimljivi brojevi ako znamo da je dobar dio javnosti, a posebice bivši zlatni reprezentativci Šprem, Jović, Vuković i Metličić, to osmo mjesto ocijenio debaklom, podbačajem i šamarčinom. 

Realnost, a ne podbačaj

Naravno da je Horvat griješio, ali je sasvim pogrešno tvrditi da je ovaj Euro bio katastrofa i da je zbog toga zaslužio otići. S obzirom na uzak kadar igrača, na nikad lošiju poziciju struke, na poluneregularne uvjete u kojima se igralo na Euru te na totalnu marginalizaciju rukometa u Hrvatskoj posljednjih godina, osmo mjesto je puno više realnost nego podbačaj.

E sad, drugi je problem što na račun zlatnih generacija mnogi i danas, posve nerealno, smatraju da Hrvatska uvijek mora ići samo na zlato. Goran Šprem je u studiju RTL-a rekao da je remi s Nizozemskom rasprodaja ugleda hrvatskog rukometa.

Možda bi to i držalo vodu nekad, ali danas sigurno ne. Nizozemska je sila u ženskom rukometu. Cure su im bile svjetske prvakinje prije tri godine, a u periodu od 2015. do danas imaju još po dva srebra i bronce sa svjetskih i europskih prvenstava.

Muškarci uče, napreduju, a imaju i fantastične uvjete. Stvorena je rukometna akademija, ulaže se puno u struku, imaju mladog i nadarenog trenera, ekipu vuku fenomenalni bek Kay Smits i čudesni srednji Luc Steins te ako se usporedi odnos prema rukometu s ovim kakav postoji u Hrvatskoj, smiješno je tvrditi da je remi s njima rasprodaja ugleda.

Puno veći kiks je Horvat napravio prošlog proljeća u Montpellieru

Puno veći Horvatov kiks od ovog sada je neuspjeh na kvalifikacijskom turniru u Montpellieru prošlog proljeća kad nije uspio reprezentaciju odvesti na Igre u Tokio. Hrvatska u najjačem sastavu je najprije lagano izgubila od Francuske, da bi jedva, na silu, dobila oslabljeni Portugal s jedan razlike.

I u Tokiju i na ovom Euru smo vidjeli da je Portugal prosječna, skromna ekipa i Hrvatska je tu utakmicu trebala uvjerljivo slaviti. Da se to dogodilo, onda nas ne bi bilo briga je li Melvyn Richardson u zadnjim sekundama slučajno ili namjerno dao loptu u ruke Portugalcima.

Tada se stvorio klan koji je tražio da Horvat ode odmah nakon tog neuspjeha, a brojni kritičari su smatrali da ne može netko tko je u karijeri vodio samo Dubravu i Nexe sjesti na klupu olimpijskih i svjetskih prvaka. No, predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Tomislav Grahovac je tada stao iza Horvata, dao mu je šansu da na Euru napravi dobar rezultat. 

Horvatu se tijekom ovog Eura predbacivalo da na Euro nije vodio najbolje igrače koje Hrvatska ima, da je pomlađivanje odradio loše i netransparentno, da nije postojala komunikacija između njega i javnosti kojoj nije bilo najjasnije zbog čega u reprezentaciji nema Igora Karačića, Manuela Štrleka, Marina Šege, a najbolji pivot Marino Marić je tek naknadno upao u sastav kad je zbog niza pozitivnih testova Horvat ostao i bez pivota i bez čitave obrane.

Također, igra u napadu je bila katastrofalna. Hrvatska je igrala spor, bezidejan rukomet s puno mučenja i bez plana B u igri prema naprijed. Krila nam nisu postojala, vanjski šut je tek na trenutke funkcionirao, i to samo onda kad bi inspiraciju dobili Martinović i slučajni junak ovog turnira Tin Lučin, a golmani nam nisu mogli obraniti baš ništa.

No ako znamo da je sve navedeno ogroman problem Hrvatske već godinama, onda je teško za to kriviti samo Horvata.

Horvat se pokazao i neiskusnim u odnosu prema medijima kad je nakon poraza od Danske 25:27, ali i dobre igre Hrvatske na toj utakmici, poručio svim kritičarima da im je tom utakmicom ''začepio usta.''

Horvata je Metličić rešetao, ali je legendarni kapetan sam sebi pucao u nogu

Petar Metličić se osjetio prozvanim i u studiju RTL-a odmah nakon utakmice oštro je udario po Horvatu. Već idući dan su sestre Hrvoja Horvata stale u obranu brata i preko društvenih mreža su se obračunale s bivšim kapetanom Hrvatske. Međutim, dojma smo da je cirkus koji se nastavio kad se Horvat vratio u Hrvatsku u studiju RTL-a u mnogome pomogao izborniku da zadrži povjerenje javnosti.

Neukusni, nadmeni i jako ružni komentari Petra Metličića učinili su to da je Horvat, koji je u RTL došao na streljanu, zapravo izašao kao pobjednik iz tog dvoboja, a Metličić, ako ga je i htio smijeniti, svojim pristupom i rječnikom je sam sebi pucao u nogu.

Kako bilo, Horvat je dobio još jednu šansu, a hoće li je iskoristiti, na njemu je. Lekcija koju je dobio u Mađarskoj bila je golema i nadamo se, za dobrobit hrvatskog rukometa, da je nešto iz nje naučio.