NA KRAJU su navijači, treneri i nogometaši ubili Superligu. Protivnici projekta imali su značajnu korist od činjenice da su planovi bili napola gotovi kad su ih novinari iskopali i objavili, među ostalima The New York Times, što je superligaše uhvatilo u raskoraku. Florentino Perez iz Real Madrida, Ed Woodward iz Manchester Uniteda i drugi klupski lideri koji su vodili projekt osigurali su financiranje JPMorgan Chasea, ali još nisu osigurali ugovor o televizijskim prijenosima ni utanačili strukturu natjecanja. Kako bi se uopće zvao ovaj novi trofej, koji je svima trebao biti primamljiv, pita se Esquire.

Projekt je objelodanjen u fazi u kojoj se mogao naslutiti samo njegov stvarni prioritet - više novca za najveće svjetske klubove - pa je postalo potpuno jasno da je predstavljanje boljeg proizvoda navijačima bilo sekundarno pitanje. Izostanak traženja podrške igrača i trenera također je pokazao da njihovi interesi nisu bili glavna briga, što je moglo biti prikriveno da su organizatori iza zatvorenih vrata osmislili svoju priču i predstavili je javnosti u blistavom sjaju.

Superliga je ostala osakaćena i dobro pretučena

Međutim, da bi se zaustavila Superliga, bio je neophodan masovni i jedinstveni otpor navijača inače suprotstavljenih klubova, koji su najbolje iskazali fanovi Chelseaja, blokirajući momčadski autobus na prilazima Stamford Bridgeu uoči utakmice Premier lige u utorak. Oni su apelirali izravno na Chelseajeva ruskog oligarha Romana Abramoviča da se povuče iz projekta, a do večeri je klub to i učinio. Pomogao im je zbor igrača i trenera koji su istupili u obranu natjecanja i sportskih zasluga, a protiv privilegija i pohlepe. Kapetan Liverpoola Jordan Henderson organizirao je sastanak kapetana vodećih klubova u Engleskoj, što je djelovalo kao znak da će se igrači uskoro pobuniti.

I ubrzo su se počele pojavljivati javne poruke najboljih nogometaša. I 14 klubova engleske Premier lige, koji nisu dobili mjesto u Superligi, također se organiziralo u udruženi otpor. Jednom kad su engleska domina počela padati, svih šest premierligaša odustalo je od Superlige do utorka navečer, liga je osakaćena i dobro pretučena. Šteta je, međutim, počinjena. Navijačima ovih klubova ostao je više nego loš okus u ustima, a koštao je čak i više od sportskog dostojanstva institucija koje cijene i poštuju - oduzeo im je vrijeme i prostor da na pravi način uživaju u padu Josea Mourinha.

Loše vođene organizacije kojima treba novac teško je zaustaviti

Možda je neizbježno da će se ovaj projekt vratiti. Radi se o multinacionalnim oligarsima i velikim, financijski loše vođenim organizacijama koje trebaju novac, što je samo po sebi definicija nezaustavljive sile. Zasad su naišli na nepomičnu prepreku. Dio te nepomičnosti, osim ranog razotkrivanja plana i sveobuhvatnog otpora kulturoloških sudionika igre, svakako je i doslovni status dioničara koji uživa većina njemačkih navijača.

U konačnici, to je vjerojatno bilo presudno za činjenicu da samozvani osnivači lige dolaze iz samo tri ligaška natjecanja: engleske Premier lige, španjolske La Lige i talijanske Serie A. Dok su klubovi u nedjelju izlazili u javnost slijedeći priču iz Timesa, među njima nije bilo nijednog iz francuske ili njemačke lige. Nije bilo prošlosezonskog finalista Paris Saint-Germaina ni minhenskog Bayerna, europskog prvaka 2020. godine i jednog od povijesnih velikana. PSG-ov je status zanimljiv jer je u vlasništvu katarske države, odnosno katarske kraljevske obitelji, no to nije bila nikakva smetnja. Manchester City u vlasništvu je kraljevske obitelji u Abu Dhabiju pa se ipak našao među osnivačima Superlige, iako je, zajedno s Chelseajem, među prvima odustao. No, predsjednik PSG-a Nasser Al-Khelaifi član je Izvršnog odbora Uefe, koja organizira Ligu prvaka, natjecanje najugroženije pojavom Superlige. Oko trenutačnog hijerarhijskog sustava i dalje se vrti mnogo novca, malo je nesebičnih heroja u modernom profesionalnom nogometu pa je PSG procijenio da je zadovoljan svojom sadašnjom pozicijom ili je osjetio da vjetrovi od početka pušu protiv Superlige i pokušao odabrati pobjedničku stranu. Bez obzira na razlog, PSG je ostao izvan Superlige.

Zašto je u Njemačkoj ovakva klupska odluka nemoguća

Njemački klubovi su se načelno usprotivili toj ideji. Najveći klubovi, zapravo gotovo svi njemački klubovi najvišeg natjecateljskog ranga, u većinskom su vlasništvu navijača. To je propis. Prema pravilu 50+1, klubovima njemačke Bundeslige u osnovi je zabranjeno imati jednog većinskog vlasnika, kao što je to uobičajeno u Engleskoj i Italiji. U Španjolskoj su Barcelona i Real Madrid pod kontrolom navijača, ali klubovi su u toliko očajnom financijskom stanju da su klupski lideri agresivno slijedili zajamčenu zaradu od Superlige. Nejasno je kakav je bio stav navijača prema tome.

U rijetkim slučajevima osobe koje su uložile puno novca i, što je najvažnije, vremena u Njemačkoj mogu zatražiti izuzeće od spomenutog pravila. Ali Bayern i drugu najveću njemačku momčad moderne ere Borussiju Dortmund kontroliraju navijači. Oni biraju predsjednika koji će voditi klub. Nikad nisu razmišljali o pridruživanju Superligi, a iz ovog fijaska izlaze više nego neozlijeđeni. Izgledaju časno.

Kako sustav 50+1 djeluje u praksi?

I ne samo u ovom slučaju. Prije tri godine službena web stranica Bundeslige hvalila se sustavom 50+1 i već tada je bila u pravu. Njemački klubovi imaju zapanjujuće niske cijene ulaznica i kao rezultat imaju izuzetno veliku posjećenost. Ovo stvara fenomenalnu atmosferu na stadionu, poput čuvenog Die Gelbe Wanda (Žutog zida) na dortmundskom Signal Iduna Parku. Njemački klubovi uglavnom su zdravijeg financijskog stanja od svojih glavnih suparnika u drugim zemljama.

Bundesliga to pripisuje pravilu 50+1: "U osnovi to znači da privatni ulagači ne mogu preuzimati klubove i potencijalno gurati mjere kojima se daje prednost profitu u odnosu na želje navijača. Pravilo istovremeno štiti od nepromišljenih vlasnika i čuva demokratske običaje njemačkih klubova."

Pravilo odražava njemačko nasljeđe vođenja klubova kao neprofitnih institucija pod nadzorom članova. Kad je 1998. godine dopušteno određeno privatno vlasništvo, pokrenuto je pravilo 50+1 kako bi se sačuvala temeljna načela neprofitne ere, a to je da su klubovi kulturne institucije koje pripadaju zajednici navijača koji su u njih uložili vrijeme, energiju, novac i život. Ne bi ih se trebalo pretvarati u strojeve koji proizvode potrošače. Da, klubovi jesu kompanije, ali čak i velika poduzeća mogu postojati kako bi služila u svrhe koje nadilaze stvaranje više kapitala.

Superliga bi klubove pretvorila u franšize neosjetljive na poraze

Tako je u Njemačkoj. Superliga je umnogome američki izum, ne samo s ciljem da klubove pretvori u franšize neosjetljive na posljedice lošeg učinka na terenu. Projekt su vodili američki vlasnici koji su željeli nametnuti stil Miltona Friedmana u američkom korporativnom upravljanju ovim kupljenim europskim institucijama. Više novca, više zajamčenih novčanih tokova. To je sve što su željeli čuti. Ničiji interesi, ni navijača, ni igrača, ni trenera, ni drugih klubova, nisu ni najmanje bitni.

Što je još gore, čini se da su klubovi  Superlige pokušali iskoristiti ekonomski pandemijski poremećaj kako bi prakticirali nekakav kapitalizam katastrofe, koristeći svoju veličinu i moć da usred kaotične situacije pojedu sve oko sebe. Zemlje poput Njemačke i Japana općenito su se odlučile za drukčiji model korporativnog upravljanja, u kojem zaposlenici imaju mjesta u upravnim odborima, članstvo u sindikatima je uobičajeno i prihvaćeno kao kompenzacijska sila izvršnoj vlasti, pa su stvari, zahvaljujući tome, bile zdravije. Kolektivizam kao korekcija smjera.

Već se priča o tome da će Velika Britanija zbog svega ovoga zatražiti pravilo 50+1 i za engleske klubove jer i torijevci i laburisti smatraju da nogomet treba bolje regulirati. To bi trebao biti poučni trenutak za Sjedinjene Američke Države, zemlju koja već neko vrijeme teži monopoliziranim tržištima i oligarhijskoj političkoj ekonomiji. Ako dopustite da više ljudi s raznovrsnijim ulogama u organizaciji ima određenu riječ u donošenju odluka, to će vjerojatno dovesti do zdravijih rezultata po organizaciju i okolne zajednice (i okoliš) u kojima ona djeluje. Moglo bi nas to sačuvati i od ponešto neugode. Ili jednostavno možemo pustiti Stana Kroenkea da radi što god želi i vidjeti kako će se to odraziti na nas, narod.