LIGE PETICE

Kako je polufinalist Lige prvaka u samo dvije godine stigao do praga druge lige

Kako je polufinalist Lige prvaka u samo dvije godine stigao do praga druge lige
Foto: Getty Images / Guliver Image

PRIJE nešto više od godinu dana, Monaco je bio miljenik Europe, primjer izvrsnog skautiranja, privlačnog sustava igre s kontranapadima i pametnog korištenja nogometnog tržišta. Vrhunac je bio u sezoni 2016./2017., kad je Monaco zaslužio pohvale za plasman u polufinale Lige prvaka. Njegov rapidni pad nakon toga je zapanjujući i bilo je to teško poniranje od slave do sramote, piše BBC Sport.

Iskoristivši bogatstvo milijardera Dmitrija Ribolovljeva kako bi se vratio u francusku prvu ligu u sezoni 2012./2013., Monaco je pet sezona zaredom završavao među najboljih pet. U godini u kojoj je ušao među finalna četiri u glavnom europskom klupskom natjecanju također je osvojio naslov prvaka francuske Ligue 1 ispred Paris Saint-Germaina. Bila je to jedina sezona u posljednjih sedam u kojoj PSG nije uspio postati francuski prvak.

Dvije pobjede u šest mjeseci

Međutim, dobra vremena nisu potrajala. Već u sezoni 2017./2018. pojavili su se znaci opadanja, a prošle sezone Monaco je slavio u prvom kolu i onda još samo dvaput do veljače. Prvu domaću ligašku pobjedu postigao je tek 2. veljače i na kraju jedva, za jedno mjesto i dva boda, izbjegao ispadanje.

Najniža točka u Ligi prvaka bio je poraz 4:0 kod kuće od Club Bruggea. Monaco je završio na zadnjem mjestu u skupini sa samo jednim bodom.

Od sezone 2013./2014. do 2017./2018. Monaco je pobijedio u 60 posto svih ligaških utakmica. U posljednje dvije sezone tog razdoblja, postotak pobjeda bio je čak 71 posto. Od tada je pao na 22 posto. Kandidat za naslov postao je kandidat za ispadanje, a europske su ambicije ugašene.

Za neupućene postoji očito objašnjenje za Monacovu propast. Kylian Mbappe, Fabinho, Benjamin Mendy, Bernardo Silva, Thomas Lemar i Tiemoue Bakayoko igrali su protiv Juventusa u uzvratnoj utakmici polufinala Lige prvaka 2017. godine, a svi su redom prodani u sljedeće dvije godine, za ukupno 340 milijuna funti. Zasigurno nijedan klub ne bi mogao podnijeti prodaju tih vrhunskih nogometaša i zadržati razinu kvalitete.

Ali to je oduvijek bio Monacov plan.

Kad je Monaco 2015. godine izborio četvrtfinale Lige prvaka, izbacivši usput Arsenal, u momčadi su bili Anthony Martial, Yannick Carrasco, Layvin Kurzawa i Geoffrey Kondogbia. Oni su se morali nositi s odlaskom Jamesa Rodrigueza i Radamela Falcaa. Spomenuta četvorica sljedećeg su ljeta prodana uglednim kupcima. Tako bi klubovi izvan europske financijske elite trebali i morali raditi. Sličan smo model vidjeli u Southamptonu i kasnije u Leicesteru u Premier ligi - kupi jeftino, razvij, prodaj skupo, reinvestiraj.

Monacov pad nije izazvala njegova strategija, nego način njena provođenja. Na igrače je klub u prošle tri sezone potrošio 340 milijuna funti. Među njima su bila 14-orica koja su koštala od 10 do 40 milijuna funti. Možda to nije dovoljno da Monaco ostane u europskoj eliti, ali trebalo bi biti i više nego dovoljno da ostane u gornjem domu u Ligue 1.

Dvojicu 16-godišnjaka platili 40 milijuna

Većina tog novca je izgubljena. Monacov je inicijalni cilj bio dovesti igrače koji su na rubu afirmacije i ostvarivanja potencijala te im pridodati iskusne profesionalce kao što su Joao Moutinho, Falcao i Ricardo Carvalho, da im budu mentori.

No u posljednjem krugu akvizicija klub se fokusirao na mlađe igrače, kojima su potrebne dvije ili tri godine da se nametnu kao stalni prvotimci. Pietro Pellegri (16) i Willem Geubbels (16) samo su dvojica od niza tinejdžera koji su dobili ugovore. Zajedno su koštali 40 milijuna funti, a dosad su u Ligue 1 odigrali 107 minuta. To je moglo funkcionirati da su etablirani igrači odigrali svoje uloge.

No posljednja prinova, Aleksandar Golovin, isključena je u subotnjem porazu 3:1 kod kuće od Montpelliera; Nacer Chadli, Jean-Eudes Aholou i Cesc Fabregas teško pronalaze formu; a na udaru kritika našli su se i stariji igrači poput Kamila Glika, Adriena Silve i Gelsona Martinsa. Neizbježan rezultat tog rasipanja novca bio je prevelika momčad. Monaco je prošle sezone u ligaškim utakmicama koristio 42 igrača, devet više od bilo kojeg drugog kluba.

Učinke pogrešnih koraka dodatno su pojačali nepotrebni preokreti iza kulisa. Vadim Vasiljev, glavni direktor i dopredsjednik, bio je mozak klupske stabilnosti i profitabilnosti, ali se u dovođenju igrača oslanjao na tehničkog direktora. Luis Campos napustio je tu poziciju 2015. godine i otišao u Lille te tako bitno oslabio Monacovu upravu. Umjesto njega iz Chelseaja je došao Michael Emenalo te realizirao neke problematične transfere i katastrofalnu odluku da se za trenera u listopadu 2018. postavi Thierry Henry.

Vasiljev je na kraju platio cijenu. Vlasnik ga je otpustio u veljači ove godine. Emenalo je ostao do kolovoza te na kraju dogovorno otišao i još može biti sretan što je toliko izdržao. Vođenje kluba preuzeo je predsjednik uprave Oleg Petrov, ali on nije čovjek iz nogometa i pozicija tehničkog direktora i dalje je prazna. Monacova sposobnost da se izvuče iz katastrofalne situacije svakako ovisi o tome hoće li pronaći iskusnog kandidata za to mjesto.

Međutim, ima još razloga Monacova kolapsa. Pitanje je može li klub podnijeti ovakve udarce sudbine i promjene. Za razliku od PSG-a, Marseillea i Lyona, Monaco nema snažnu navijačku bazu koja bi zahtijevala poboljšanja u problematičnim vremenima.

Milijunaši ne rade navijački pritisak, u Monacu je ugodno igrati

Monaco ima najslabiju gledanost u Ligue 1 i posluje u kneževini u kojoj 30 posto stanovništva čine milijunaši. Možda se igrači sele u Monaco zbog udobnog života, a ne zbog nepokolebljivog poriva za osvajanjem trofeja? Ako je zaista tako, hoće li uspjeh ispariti, a problemi biti teži nego u drugim sredinama? Kako god, Monacu predstoji borba koja je prije samo dvije godine bila malo vjerojatna. U klubu se nadaju da su barem privremeno ugasili posljednji požar.

Pobjedama protiv Nice i Bresta u posljednja tri tjedna prije nedjeljnog poraza od Montpelliera klub je tek drugi put u posljednjih 13 mjeseci uspio spojiti dvije ligaške pobjede. Na klupi Monaca danas je Leonardo Jardim, koji je momčad vodio i u polufinalu Lige prvaka. Potom je morao otići, ali je potom ponovno postavljen za trenera, nakon Henryjeva odlaska.

Jardim je svjestan da će njegova pozicija ponovno biti ugrožena ako se rezultati i izvedbe ne budu popravili. Prije dvije godine šalio se kako je postao Monacov Alex Ferguson, ali više nema prilike za šale. "Trenera se ne može napadati zbog načina rada i metoda, ali može zbog rezultata. Treneri žive od rezultata", rekao je Jardim u rujnu.

Monaco je i dalje jedan bod iznad zone ispadanja u Ligue 1. Bez obzira na to hoće li se spasiti ili ispasti u Ligue 2, Monaco je lekcija gotovo svim klubovima mimo onih nekoliko financijskih supersila. Najbolji igrači stalno će biti na meti kupaca, vjerodostojnost će stalno biti na kušnji, a možete tvrditi da ste dobri samo u onoj mjeri u kojoj je dobra bila prošla sezona.  
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara