ŽIVOT često piše romane. Nevjerojatne scenarije pretvara u stvarnost, spaja nespojivo i prkosi svim zakonima zdravog razuma. Baš je takva priča o Jimmyju Lyggettu, djetetu rasne segregacije SAD-a koje je svoju sreću i potvrdu našlo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Rođen na pravom mjestu u krivo vrijeme

Funkcija sporta nije samo otkriti tko je brži, bolji, snažniji ili vještiji. Sport dobiva pravu vrijednost tek kada postane mnogo više od igre/zabave/biznisa, kada dobije transcendentalnu dimenziju koja utječe na aspekte društvenog života mnogo dalje od igrališta ili dvorane. Rijetko koji sport je imao takav društveni značaj kao boks u SAD-u nakon Drugog svjetskog rata. Postepenim formiranjem velikih crnačkih prvaka koji su veličanstvenim nokautima bez daha ostavljali i bijele i crne i žute, afroamerička kultura i pokret za jednakošću dobivali su sve više javnog prostora, a njihovi ciljevi su se činili prihvatljivijima kada su počeli davati idole sportskoj publici diljem svijeta. Ipak, Jimmy Lyggett nije imao sreće. Rodio se 40-ak godina prerano, davno prije nego što je Muhammad Ali zauvijek promijenio sport, ali i američko društvo. Ali ako se rodio u krivo vrijeme, barem se rodio na pravom mjestu. Philadelphia je bila i ostala srce američkog, pa onda i svjetskog boksa.

O počecima njegova života ne znamo puno, ali to nije ključno za ovu priču. Jimmy Lyggett rođen je 1897. u velikoj obitelji u crnačkom kvartu u Philadelphiji. Životne prilike nisu bile idealne, a svakodnevne frustracije najbolje je iskaliti na boksačkoj vreći. Lyggett je to radio puno bolje od ostalih i već sa 17 godina odradio je svoj prvi profesionalni meč.

Nepune tri godine kasnije postao je crnački prvak SAD-a. Nažalost, to je bilo najviše što je mogao postići u svojoj domovini. Rasna segregacija u SAD-u branila je mečeve između crnih i bijelih boksača, posebno onih najvećih i najbitnijih. Lyggett je kao tinejdžer dosegao stepenicu iznad koje nije smio ni mogao ići. Ali, a reći će to puno kasnije, mira nije imao. "Htio sam biti najbolji, stvarno najbolji. A znao sam da mi to ovako nitko neće priznati." Tada je napravio jedinu stvar koju je mogao - otišao u Europu. Ironično, iz obećane zemlje, simbola slobode i prilike, svoja prava morao je potražiti na kontinentu koji će uskoro poharati pakao režima koji nikakva ljudska prava nisu priznavali. 

Mečevi sa Schmelingom i neokrunjeni kralj svijeta

Lyggett se borio u Beču, Pragu, Poljskoj i Njemačkoj, zemljama s najbogatijom boksačkom tradicijom u tom trenutku u ovom dijelu svijeta. Bio je uspješan i sve je više privlačio pozornost publike. Ako ste 20-ih godina živjeli u tom dijelu Europe, postojala je dobra šansa da je Lyggett prvi crnac kojeg ćete vidjeti uživo. A da bude najbolji boksač kojeg ćete ikad vidjeti, morao je pobijediti jednog čovjeka.

Max Schmeling smatran je najboljim europskim predratnim boksačem, a njegovi mečevi s Joeom Louisom dvadesetak godina kasnije postali su ne samo najbolji, nego vjerojatno i najbitniji mečevi u dotadašnjoj povijesti teške kategorije. Prvu borbu odradili su 26. 12. 1924. godine u Kölnu, a njemački boksač pobijedio je zahvaljujući sudačkoj diskvalifikaciji protivnika. Amerikanac se bunio protiv odluke u meču u kojem je suparnika imao u nokdaunu, a publika je htjela vidjeti revanš u kojem će netko "zaista" pobijediti.

Godinu dana kasnije u Berlinu suci su revanš proglasili remijem. Lyggett se ponovno osjećao pokradenim, svjestan da nikad neće dobiti zadovoljštinu po koju je stigao u Europu. Kasnije će Schmeling postati njemački, europski, pa svjetski prvak, a Lyggett mnogo godina kasnije govoriti u neformalnim razgovorima kako je on time postao neokrunjeni svjetski prvak.

Deset godina nakon toga, Joe Louis će konačno ostvariti san cjelokupnog crnačkog naroda i postati svjetski prvak u boksu. Iako će boksati još desetak godina, Lyggett je i dalje ostao "tek" crnački prvak SAD-a. Međutim, ključna stvar za njegov život dogodila se tijekom boravka u Beču. Tamo je preko vlasnika jedne dvorane upoznao Hrvaticu Ružu (Rozu) i zaljubio se na prvi pogled. Par se vrlo brzo vjenčao, a na ženin nagovor preselili su se u Zagreb. 

Zagrebački boks dobiva dar s neba

Lyggett se tu posvetio trenerskom poslu, a Zagreb je njegovim dolaskom dobio nešto čemu se nije mogao ni nadati. "Pravi" Amerikanac, s njihovim metodama treninga i rada, bio je velika komparativna prednost u odnosu na ostatak tadašnje Kraljevine Jugoslavije, ali i Europe. Trenirao je u gotovo svim zagrebačkim klubovima, Croatiji, Herkulesu, Radniku i Makabiju, ali je otvorio i privatnu školu boksa u Ilici, iznad "Kugle". Dotad donekle marginalan sport doživljava velik procvat - velik broj mladih počinje se baviti boksom, broj amatera sve više raste, mečevi za prvake okupljaju i do deset tisuća ljudi u publici, a Lyggett direktno i indirektno sudjeluje u otvaranju još triju boksačkih dvorana u gradu.

Kroz njegove ruke prošlo je više od 30 boraca koji će postati državni prvaci i koji su bilježili dobre rezultate u međunarodnim okršajima sa suparnicima iz ostatka Europe, prije svega Mađarske, Rumunjske, Slovačke i Austrije. Njegova popularnost doseže vrhunac kasnih 30-ih godina, kada dobiva i najveću počast i postaje izbornik hrvatske reprezentacije.

Dvije godine nakon toga ustaše će preuzeti vlast i proglasiti NDH. U zemlji koja je proskribirala i ubijala manjine, Lyggettu nije pala ni dlaka s glave. Dapače, zalaganjem sportskih dužnosnika u vladi, on ostaje boksački izbornik reprezentacije NDH na oduševljenje vlasti, što je vjerojatno najnevjerojatnija sportska činjenica Drugog svjetskog rata. Lyggett je morao pobjeći iz zemlje prilika i budućnosti za sve imigrante da bi se afirmirao, a vrhunac svojeg priznanja doživio je u državi koja je imala rasne zakone. I premda će SAD predvoditi pakt koji će rušiti fašističke države i njihove satelite, Lyggett se iz Zagreba nije htio maknuti. "Ovdje mi je mnogo bolje nego u domovini, a politika me ionako nikad nije zanimala. Čitav moj život je boks i to ovdje mogu raditi slobodnije nego u Americi".