ZA NAMA je četverodnevni bojkot sporta na internetu u znak protesta zbog pogubnog propusta vlasnika društvenih mreža da se uhvate u koštac s mržnjom. U to ime, pokušajmo zamisliti alternativnu stvarnost. Baš kao i sada, sve počinje s trolovima koji rasistički maltretiraju, primjerice, Mohameda Salaha ili Marcusa Rashforda, ili neumorno napadaju žensku sportsku zvijezdu ili komentatoricu. Samo, u ovom paralelnom svemiru, ekipa istražitelja kreće u akciju, za The Guardian piše Sean Ingle.

Što bi se moglo dogoditi dalje? Prvo bi istražitelji doznali imena, brojeve telefona i adrese počinitelja. Tada bi bile upozorene vlasti. Ubrzo nakon toga, profili bi bili zatvoreni. A u najgorim slučajevima, policija bi procesuirala počinitelje. Konačno, kad bi ljudi počeli shvaćati da online ponašanje ima stvarne posljedice, mnogi bi se počeli mijenjati. Tsunami mrežne mržnje na kraju bi mogao postati tek neznatno mreškanje mora.

Umjesto na namještanje mečeva pazili su na trolove

Fantazija? Možda. Ali nije toliko suludo koliko zvuči. U svibnju prošle godine istražitelji Sportradara, koji većinu svog vremena provode identificirajući namještanje utakmica, proveli su pilot-akciju na dva ekshibicijska teniska turnira na kojima su pronašli trolove. Među metama su bili Taylor Townsend, koju je šest trolova zlostavljalo zbog boje kože, te muška teniska zvijezda kojoj se prijetilo fizičkim nasiljem nad njim i njegovom djevojkom. Tijekom tih tjedana ukupno su 44 osobe igračima slale prijeteće poruke. Sportradar je ušao u trag 21 osobi.

Potom je upozorio nadležne vlasti i pomogao u odgovarajućim postupcima, od izbacivanja trolova s platformi društvenih mreža do suradnje s policijom u pokretanju pravnih postupaka. Naravno, reakcije su bile raznolike, ovisno o težini prijetnje i mjestu. Ali pomoglo je žrtvama da osjećaju da im netko čuva leđa.

Istražitelji iz svijeta policije, vojske, antiterorizma...

Nakon toga je kompanija slične akcije provela u dva druga sporta, a Andreas Krannich, direktor Sportradarovih službi za integritet, rekao je da su imali oko 50 posto uspjeha.

"Nema velike razlike u tome tražite li namještanje utakmica ili nekoga tko zlostavlja igrače na društvenim mrežama. U oba slučaja radi se o istrazi. A moji dečki dolaze iz policijskog svijeta, provođenja zakona i financijskih prevara te posebno vojske i protuterorizma. Tako da znaju kako pronaći ljude", objasnio je Krannich za The Guardian.

Takav je pristup očito zlatni standard. No postoje i jednostavniji koraci koje bi kompanije za društvene medije mogle poduzeti. Uzmimo Twitter kao primjer. Platforma inzistira na ovome: "Rasističkom ponašanju nije mjesto na našoj platformi i kad identificiramo profile koji krše bilo koje pravilo Twittera, poduzimamo odgovarajuće mjere." Ali ipak je tumačenje onoga što se smatra rasizmom zagonetno.

Što društvene mreže uopće smatraju rasizmom?

"Pogledajte sljedeće rasističke tvitove. 'Nećemo crnce u momčadi Engleske, neka naša momčad ostane bijela' ili 'Marcus Rashford nije Englez - crnci ne mogu biti Englezi'. Zamolio sam Twitter da potvrdi je li ovakav rasizam dopušten na platformi. Potvrdili su mi da ove vrste rasističkih tvitova nisu protiv važećih pravila", piše Sunder Katwala u New Statesmanu. 

Unatoč svemu tome, kaže Katwala, Twitterova su pravila i dalje jača od Facebookovih. Katwala i sam prima puno više rasističkih prijetnji i uvreda nego prije 20 godina, unatoč tome što manje ljudi ima rasističke stavove. Promjene u tehnologiji omogućile su rasistima da mnogo lakše i izravnije šire svoj otrov. I dok je nogomet uveo bojkot, ovaj sport treba dobro pogledati sam sebe. Nedavna anketa YouGova za Kick It Out, u kojoj je sudjelovalo više od 1000 navijača, otkrila je da je 30 posto njih svjedočilo rasističkim komentarima ili skandiranju na nekoj utakmici 2019. godine. To je šokantan i sramotan broj.

Nogomet mora snositi svoj dio odgovornosti

"Društveni mediji nesumnjivo su unijeli zlostavljanje u nogomet. Ali postoji i argument da nogomet donosi dio vlastite toksičnosti na društvene mreže", kaže Lewis Wiltshire, izvršni direktor tvrtke za digitalno savjetovanje Seven League.

Pa što se još može učiniti? Wiltshire, koji je prethodno uređivao web stranicu BBC Sporta i bio viši izvršni direktor Twittera, vjeruje da velike kompanije i klubovi moraju surađivati daleko bolje, na obostranu korist.

"Instagram će reći da je prošle godine uklonio milijune slučajeva govora mržnje, od kojih je 95 posto pronađeno prije nego što ih je bilo tko prijavio. A nedavno je ova platforma pokrenula i novi alat koji će filtrirati poruke poslane u javne sandučiće na temelju popisa uvredljivih izraza i riječi. Trebali bi pokazati igračima i klubovima koje alate mogu koristiti, dok klubovi nastavljaju s pritiskom kako bi se učinilo više u zaštiti njihovih igrača", ističe Wiltshire te dodaje kako je edukacija još jedan važan faktor.

Je li bolje rješenje edukacija ili kriminalizacija?

"Jordan Henderson je prednjačio, prepuštajući svoje račune na društvenim mrežama Zakladi Cybersmile, koja pruža podršku žrtvama online zlostavljanja i mrežnih kampanja mržnje. Uz ogromnu platformu i doseg koji ima, educiranje barem i jednog ili dvoje ljudi imat će veći učinak od bojkota", kaže Wiltshire.

Usput, Sportradar kaže da unatoč Instagramovim filterima i dalje postoje majmunski emotikoni kao odgovor na objavu vratara Chelseaja Édouarda Mendyja koji podržava online bojkot. Kompanija kaže da će svoju uslugu zaštite igrača, koja lovi mrežne trolove, ponuditi besplatno prvim dvama engleskim klubovima koji stupe u kontakt, kako bi pokazala svoju učinkovitost. Njihovi istražitelji imat će dosta posla, zaključuje Ingle za The Guardian.