HRVATSKA nogometna čarolija stigla je do finala Svjetskog prvenstva, a nedjelja (15. srpnja) bit će bez ikakve sumnje jedan od važnijih dana u novijoj hrvatskoj povijesti. Generacije naših nogometaša, trenera i navijača čekale su cijelo jedno stoljeće na fantastičan uspjeh koji ostaje usađen u kolektivno sjećanje cijele jedne nacije. A ta nacija rođena je prije samo 27 godina, jedva da ima nešto više od četiri milijuna stanovnika i nakon Urugvaja najmanja je među 13 povijesnih finalista na svjetskim prvenstvima.

Neka kozmička pravda učinila je da se na istom mjestu u isto vrijeme nađe dvadesetak nogometaša u najboljim trenucima njihovih karijera i da ih pritom vodi nevjerojatno hladnokrvni i samouvjereni trener. U temeljima hrvatskog proboja u finale SP-a upravo je ta simbioza ekipe i izbornika Zlatka Dalića. Zahvaljujući njihovom međusobnom povjerenju (protiv Engleske je ostavio na travnjaku istih 11 igrača sve do 94. minute) i kemiji koja očito postoji u svlačionici, Hrvatska je u sve tri utakmice u nokaut-fazi izborila prolaz iz rezultatskog zaostatka.

Takvi podvizi ne događaju se slučajno. Kad je u pitanju ova reprezentacija, to je posljedica gotovo 10-godišnje izgradnje karaktera i kvalitete, posljedica rada njihovih klupskih trenera, i naravno, bivših hrvatskih izbornika i njihovih stožera. Svatko među njima nosi svoj djelić zasluga za ovaj povijesni uspjeh, ali tek smo u Daliću dočekali svoga profesora Baltazara, smirenog znalca kojeg su napokon zli duhovi ostavili da radi u miru i koji je s naizgled nevjerojatnom lakoćom pronašao šampionsku formulu.

Čini mi se da je taj hrvatski ”faktor X” na ovom turniru potpuno jedinstvo unutar momčadi. Kao da su svi, osim jednog igrača koji je odavno na odmoru, zaboravili na svoje osobne statistike i taštine te se potpuno podredili kolektivu i konačnom cilju. Kako i ne bi kad najbolji među njima, Luka Modrić, prednjači u nesebičnosti i požrtvovnosti i zrači samopouzdanjem koje postaje zarazno i za navijače, a kamoli za suigrače. Zbog toga je Hrvatska hit prvenstva, zbog toga su golove postigli svi napadači, gotovo kompletan vezni red, pa čak i branič Domagoj Vida.

Svi će navijati za Hrvatsku

Konačno, imala je Hrvatska na SP-u i ponešto sreće. I to ne umanjuje umijeće Dalićevih izabranika, jer za ultimativni sportskih uspjeh uvijek treba imati i malo sreće. Nigerijac Etebe tako je bio naš 12. igrač na otvaranju u Kalinjingradu, prvo je zabio autogol, a onda skrivio kazneni udarac, potom je Rebić protiv Argentine majstorski iskoristio Caballerov poklon, a dobro nam je došao i Fernandesov pucanj u prazno tijekom izvođenja jedanaesteraca protiv Rusije.

Sa svakom pobjedom u ruskoj ravnici, Modrićeva je generacija Hrvatskom širila sve veću količinu optimizma, radosti i pozitivne energije. Ugodna je spoznaja da na globalnoj sportskoj sceni unatoč svemu ipak ima mjesta za svakoga, pa i za male, čangrizave i blago neurotične nacije poput hrvatske. Lijepo je znati da ništa nije nemoguće. To je ono što nadahnjuje ljude da budu bolji, aktivniji, uspješniji i sretniji i izvan sporta, pa i izvan granica Hrvatske.

Fantastični proboj hrvatskih nogometaša u finale SP-a potaknuo je u srijedu navečer mnoge prijatelje iz daleka da mi se jave. Čestitali su Šveđani, Sirijci, Srbi, Bošnjaci, Islanđani i Poljaci, kao da sam u najmanju ruku baš ja trčao travnjakom Lužnjikija i umjesto Vrsaljka asistirao Perišiću za izjednačenje. Svi su obećali navijati za Hrvatsku u finalu. Svi su se identificirali s hrvatskim uspjehom baš zato što je pravedan, čist, inspirativan i nenadan, a ja želim vjerovati da ova reprezentacija, osim zemlje čije ime nosi, pripada i svima onima koji za nju navijaju, ma gdje bili. Jer to je smisao nogometa i svakog drugog sporta.