ISCRPLJUJUĆE je biti depresivan. To je jedna od okrutnijih ironija o mentalnom zdravlju. Kad si u mraku, svi oko tebe, svi prijatelji i obitelj, samo žele vidjeti kako ponovno radiš ono što voliš, žele da si sretan i da si ponovno "onaj stari". Ponekad se čini kao da svijet gleda na tebe i govori ti: "Ma daj, čovječe, samo prebrodi to. Ne razmišljaj tako. Samo nastavi dalje". Ali ono što ljudi izvana ne razumiju uvijek je da ti je potrebna sva snaga i volja samo da postojiš. Samo da nastaviš dalje. Borba protiv depresije, borba protiv anksioznosti, borba protiv poremećaja mentalnog zdravlja... sve je to tako nevjerojatno iscrpljujuće, za web stranicu The Players' Tribune piše Kevin Love, košarkaš Cleveland Cavaliersa.

U posljednje vrijeme to mi je često na umu, s obzirom na milijune ljudi širom svijeta koji su ostali bez posla ili izgubili svoje voljene ili se nose s neviđenom tjeskobom tijekom 2020. godine. Poznajem mnogo ljudi koji danas pate. Ni ja nisam drukčiji. I dalje prolazim kroz to. Čak i nakon svega što sam radio na sebi u posljednje dvije i pol godine, neki dani su jednostavno brutalni.

Nazovimo stvari pravim imenom. Neki su dani totalno sranje, zar ne?

Dobar je osjećaj već i kad to kažem.

Čak i u najboljim vremenima, moje osnovno stanje često je bilo strašno. Takav sam bio od malena. Kao da postoji konstantna prijetnja niske razine koju osjećam u trbuhu od trenutka buđenja. To je poput pozadinskog šuma koji bruji negdje u pozadini i govori mi da će se svake sekunde dogoditi nešto loše. Taj osjećaj strave često bi se pojačao nečim u vijestima ili na društvenim mrežama i u svakom trenutku bi me mogao poslati u negativnu spiralu.

Moj izlaz uvijek je bila košarka. Ali ne mislim pritom na neki klišeizirani način da pođem u park, uzmem loptu i odjednom bi sve bilo u redu. To su bile sasvim druge stvari.

Najbolji opis koji sam ikad čuo bio je u HBO-ovu dokumentarcu o Robinu Williamsu nakon njegove smrti. On je govorio o tome kako je jedini način da se bori protiv svojih demona bio da ujutro vozi bicikl sve dok ne bi bio potpuno iscrpljen. A onda bi navečer izašao na scenu i održao dvosatni šou i potpuno se unio u njega, sve dok ne bi bio totalno iscijeđen, mentalno i fizički.

Bilo što samo da se zaustave misli. Zato što misli mogu biti uznemirujuće.

Samopoštovanje uvijek vezano za košarkaške nastupe

To me se duboko dojmilo. Još kao dijete često sam se provlačio kroz pakao u nadi da ću umrtviti svoj um. Kad bih se iscrpio do iznemoglosti, bio bih i mentalno prazan. Kao da se moram potpuno iscijediti tako da na kraju dana budem potpuno prazan.

Svatko tko prolazi kroz probleme s mentalnim zdravljem ima jedinstvenu priču, ali kod mene (a mislim da to vrijedi i za mnoge druge ljude) je moj cjelokupni identitet bio vezan za jedan zaista nezdrav način. Puno prije NBA lige, pa čak i studija, moje samopoštovanje bilo je vezano za nastupe. Bio sam ono što radim i vjerujem da se mnogi ljudi mogu prepoznati u tome, bilo da su kuhari, odvjetnici ili medicinske sestre. Slučajno sam igrao košarku.

Kad nisam bio na terenu, nisam se osjećao uspješnim kao osoba.

Zapravo nisam znao kako se osjećati ugodno u vlastitoj koži. Nikad nisam mogao biti opušteni Kevin. Nikad nisam živio za trenutak. Uvijek je bilo nešto sljedeće, sljedeća utakmica, sljedeće, sljedeće, sljedeće. Kao da sam pokušao pronaći svoj izlaz iz depresije. I zato pretpostavljam da nije iznenađujuće da su se neki od najmračnijih trenutaka mog života dogodili kad mi je oduzeta ta košarkaška štaka.

I dalje je o tome teško govoriti, ali osjećam da bi se to moglo odraziti na ljude koji trenutačno prolaze kroz nešto. Ljude koji su izgubili posao (i osjećaj svrhe) tijekom ove krize. Ljude koji, ne znam, možda jednostavno trebaju ovo čuti.

Napad tjeskobe usred utakmice

Svi znaju za moj napad tjeskobe tijekom utakmice u Atlanti 2018. godine. S vremenom je postalo lakše razgovarati o tome. Pogotovo nakon ogromne podrške koju sam dobio. Na neki način, gotovo je ironično da sam postao poznat po tom jednom incidentu, jer bio je to prvi i - hvala Bogu - jedini put da sam u javnosti doživio iscrpljujući napad panike. Ali taj je trenutak, kako god bio zastrašujući, umnogome bio samo vrh sante leda. Bila je to kulminacija godina i godina moga potiskivanja mnogih problema. Nikad zapravo nisam govorio o drugoj strani mojih mentalnih problema, odnosno mnogo suptilnijoj i složenijoj borbi s depresijom.

Pet godina prije napada panike za koji svi znaju, bio sam vjerojatno u najmračnijem razdoblju svog života. Odigrao sam samo 18 utakmica za Minnesota Timberwolvese te sezone, dvaput sam slomio desnu ruku i tada se sve, pretpostavljam da biste to mogli nazvati fasadom ili likom kojeg sam nekako izgradio, počelo urušavati. Bio sam odbačen. Moj identitet je nestao. Moj emocionalni ispuh je nestao. Ostao sam samo ja i moj um. U to sam vrijeme živio sam, a moja tjeskoba bila je tako velika da uopće nisam izlazio iz stana. Zapravo bih rijetko napuštao spavaću sobu. Cijelog dana bile su navučene zavjese, bez svjetala, bez televizije, bez ičega. Osjećao sam se kao da sam na pustom otoku i da je uvijek ponoć.

Samo... tama. Mrak i osama s vlastitim mislima. Svaki. Dan.

Želim jasno reći da znam koliko sam tada imao sreće u usporedbi s drugim ljudima. Znao sam to tada, znam i danas. Nisam morao brinuti o računima, o djeci ili nečem sličnom. Ali ništa od toga nije bilo važno. Čitav moj osjećaj svrhe bio je vezan za moj posao, a kad je njega nestalo, svaka sitnica koja bi krenula po zlu, ma kako sitna bila, počela se gomilati.

To je stvar koju ljudi izvana ne razumiju u potpunosti. Ništa se veliko ne mora dogoditi da bi se pokrenula spirala. To se može dogoditi i zbog najmanje stvari na svijetu, jer kad imaš depresiju, možeš se u svakom trenutku raspasti nesrazmjerno okolnostima.

Onda ostaje samo... Sram.

Te godine došlo je do toga da sam bio jednostavno paraliziran depresijom. Naravno, nikome neću pokazati svoju slabost, zar ne? Bio sam skriven u svome stanu i nitko nije mogao vidjeti kako patim. Jedino zbog čega bih napuštao stan bili su treninzi, jer to je bilo jedino mjesto na kojem sam se osjećao kao dodana vrijednost svijetu. Za ljude oko sebe stavio bih hrabru masku.

Lažne fasade je teško održavati.

Budućnost se počela činiti besmislenom. A kad dođete do točke da izgubite nadu, jedino o čemu možete razmišljati je: "Što mogu učiniti da ova bol nestane?".

Mislim da ne moram reći puno više od toga.

Da nije bilo nekolicine mojih najbližih prijatelja, ne znam bih li danas bio ovdje i pričao svoju priču. A 99,9 posto ljudi u mom životu vjerojatno ne zna koliko je loše bilo. No, koliko god bi njima moglo biti teško čuti ovo, osjećam da trebam skinuti to breme zbog ljudi koji se trenutačno možda nalaze u sličnoj situaciji.

Razgovaraj s nekim!

Kad sam sjedio u mračnoj sobi, jednostavno nisam mogao vidjeti kako će se stvari ikad poboljšati. A ako postoji netko tko sada ovo čita, makar i samo jedna osoba, koja sjedi u toj istoj mračnoj sobi i ima iste takve misli...

Sve što ti mogu reći je ovo - razgovaraj s nekim.

Zaprepastili biste se koliko je oslobađajuće samo razgovarati s nekim i reći mu istinu o tome što prolaziš. I slušajte, ne pokušavam vam prodati neku bajkovitu verziju mentalnog zdravlja. Trebale su mi godine i godine, dovraga, stvarno mi je trebalo 29 godina da shvatim što trebam.

Trebali su mi lijekovi. Trebala mi je terapija.

I dalje mi trebaju te stvari i vjerojatno će mi uvijek trebati.

Još uvijek ima dana kad gledam po društvenim mrežama ili vijesti i osjećam kako kreće tjeskoba. Ali ponekad je može pokrenuti i gotovo ništa. I sama negativnost je dovoljna da pokrene spiralu generalizacije.

Oh, moja kava je jutros sranje. Mora da sam i ja sranje. Ja sam užasno ljudsko biće.

Ima dana kad ne želim ustati iz kreveta. To je istina. I zato sam ovo napisao.

Mislim da me ponekad ljudi vide kao neku vrstu gotovog proizvoda, zbog nevjerojatne podrške koju sam dobio i zbog svoje platforme kao NBA košarkaša. Ili neku vrstu priče o uspješnoj borbi za mentalno zdravlje. Oni vide izabranu i organiziranu verziju mene, a ne stvarnu osobu.

Potpuno živ tek u sobi s terapeutom

Činjenica je da se stvarna osoba i dalje svakodnevno nosi sa svojim duboko ukorijenjenim sranjima. Stvarna osoba i dalje pokušava naučiti kako kontrolirati svoj bijes i tjeskobu. I stvarna osoba, usput rečeno, nikad ne bi mogla ispričati ovu priču bez hrabrosti DeMara DeRozana, koji je prokrčio taj put svima koji su danas u NBA ligi.

Priča stvarne osobe ne završava kad su Cavsi osvojili NBA naslov i odjednom je sve bilo dobro. Ne. Istina je da najdublji osjećaji radosti i spokoja koje sam stekao u životu nemaju nikakve veze s košarkom. Definitivno nemaju veze s novcem ili slavom ili postignućima.

Ne možete postići svoj izlaz iz depresije.

Ne, koliko god je bilo slatko osvojiti NBA titulu za grad Cleveland, to nije bio hepiend. To je bio moj posao koji nije isto što i moj identitet i moje samopoštovanje. Jedan od najboljih dana u mom životu dogodio se kad sam počeo rješavati svoje probleme s terapeutom i prvi put ušao u sobu u kojoj sam bio 100 posto autentično ja. Osjećao sam se dobro u vlastitoj koži. Bilo je OK samo biti Kevin. Nisam razmišljao o sljedećoj stvari. Bio sam potpuno živ u tom trenutku. Iz iskustva mogu reći da možete živjeti godinama, ali pritom ne biti zaista živ i potpuno nazočan više od 30 sekundi odjednom.

Da ste mi rekli 2012. godine, kad sam bio na najnižoj točki, da ću ikad moći osjetiti takav mir ulazeći u sobu, jednostavno ne bih vjerovao. Upravo sam završavao sezonu u kojoj sam zaigrao na All-Star utakmici, bio izabran u drugu najbolju petorku lige te osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu. Ali bio sam potpuno nesvjestan tame koja će me uskoro progutati.

Ne pokušavam vam prodati nekakav sretan završetak. Sve što mogu je biti što iskreniji prema zaista mračnom razdoblju svog života.

Pa, eto ga.

Kad sam ležao na podu trenerske sobe tijekom napada tjeskobe 2018. godine, bio je to vjerojatno najstrašniji trenutak mog života. Hvatao sam zrak, a moje srce htjelo je iskočiti iz prsa. Zaista sam pomislio da je i smrt moguća. I nikad neću zaboraviti kako je naš trener Steve Spiro neprestano pitao: "Kevine, što ti treba? Što ti je potrebno? Što trebaš?".

Što trebaš?

To je pravo pitanje, zar ne?

To je sve.

Proveo sam 29 godina pokušavajući to shvatiti.

Što trebaš?

Trebao sam, pretpostavljam, nekoga s kime ću razgovarati.

Trebala mi je spoznaja da nisam sam.

Ako se trenutačno mučite, ne mogu vam reći da će biti lako.

Ali mogu vam reći da ide na bolje.

I mogu vam reći da definitivno niste sami.