NAKON dramatične višetjedne sage dogodilo se ono što se trebalo dogoditi odavno - Željko Kopić više nije trener splitskih Bijelih. Daleko od toga da isključivo osječki strateg snosi krivicu za ono što se posljednjih mjeseci događalo na Poljudu, međutim kad u 13 uzastopnih prvenstvenih utakmica ostvariš tek jednu pobjedu, uz šest remija i šest poraza, te pritom upišeš mizernih devet od mogućih 39 bodova, onda je jasno da više ne možeš biti trener Hajduka.

Neosporna je činjenica da je Kopić ovoga ljeta izgubio par ključnih igrača, da su neki zbog nesuglasica s Upravom odbijali igrati, dok su određena pojačanja, ako ih tako možemo nazvati, stigla prekasno, no s kadrom kakav Hajduk ima, takav rezultatski niz je neoprostiv. Naime i Slaven Belupo (16) i Rudeš (15) i Inter (15), da ne govorimo o ostalima, u posljednjih su trinaest utakmica osvojili gotovo dvostruko više bodova od Hajduka, a da dugoročna sportska politika u tim klubovima, osim "prodaj i preživi", gotovo i ne postoji.

Ma što god Kopić govorio i koliko god na press konferencijama sve oko sebe činio ludim, uvjeravajući da momčad igra dobro i kako je samo pitanje vremena kad će početi pobjeđivati, njegov otkaz potpuno je zaslužen. Tužno je u svemu tome jedino što on nije došao kao posljedica smislene odluke Jasmina Huljaja, čiji je zadatak kao predsjednika prepoznati i rješavati probleme, već impulzivne reakcije i to nakon što su mu ukazali, prema dostupnim informacijama, kako je Osječanin bio na piću s Igorom Štimcem i Zdravkom Reićem.

Redovno stanje kaosa

Smiješan je to pokazatelj, ali i vrlo indikativan kako na Poljudu, suprotno tvrdnjama, vlada kaos. Teško je shvatljivo zašto je predsjednik Uprave javno stao u obranu trenera, ako je u međuvremenu bio u ozbiljnim pregovorima s drugim, što je potvrdio i Igor Tudor, za sada jedini kandidat za klupu, a da ne govorimo o tome kako je Kopiću uručio otkaz ni 24 sata nakon što je slavodobitno objavio da on i dalje ima njegovo puno povjerenje.

Što dalje, pitanje je koje si u ovom trenutku postavljaju svi navijači Hajduka, a da odgovor na njega nema nitko. Nekad je Hajdukova klupa možda i bila veliki mamac, međutim odavno to više nije jer koji bi to strateg želio doći u klub gdje se mora penjati na ogradu stadiona kako bi kupio vrijeme i sačuvao svoj posao? Koji bi to strateg želio doći u klub u kojem se njegove igrače gađa stolicama s tribina, tuče na ulici i prepada pred kućnim vratima?

Koji će to čovjek objeručke prihvatiti poziv kluba koji već godinama nema jasnu sportsku politiku, u kojem se predsjednici depešama smjenjuju dan prije utakmice sezone, nogometaši ad-hoc prodaju i kupuju, u kojem kapetani štrajkaju, a najplaćeniji igrači bojkotiraju utakmice, povrijeđeni odnosom klupskih struktura? Koji će pak to trener prihvatiti da nitko osim njega neće odgovarati za svoje propuste, već da će uvijek on i samo on biti na vjetrometini zbog loših rezultata?

Budućnost u rukama Huljaja

Upravo u trenutku smjene Željka Kopića lijepo se iskristalizirala stvarnost platforme koju je osmislio Naš Hajduk. S obzirom na to da oni ne prihvaćaju odgovornost, a da je Nadzorni odbor kao krovno regulativno tijelo na odlasku (još im predstoji tri mjeseca aktualnog mandata), splitski klub doveo se u nezamislivu situaciju da u izrazito važnom trenutku za budućnost, ključne odluke mora donositi osoba koja je u klubu svega 30-ak dana, a koja je funkciju predsjednika službeno preuzela prije pet.

Kojim će smjerom krenuti Hajduk tako je isključivo u rukama stanovitog Jasmina Huljaja, magistra farmacije koji je cijelu poslovnu karijeru proveo u tvrtki Jadran-Galenski laboratorij, gdje je upravljao prodajom i marketingom. Nema spora da se radi o sposobnom čovjeku, ali on nema apsolutno nikakve veze s nogometom. Kako vjerovati da će donijeti pravu odluku? A ako je i donese, kako vjerovati da će novi Nadzorni odbor vjerovati njemu, a posljedično i novom treneru. I tako u krug.