POČETKOM svibnja 2017., nešto prije nego što je sudac odsvirao kraj dvoboja između Manchester Cityja i Crystal Palacea (5:0), desna ruka Pepa Guardiole, najveći vaterpolist svih vremena, Manuel Estiarte krenuo je prema tunelu za igrače.

Katalonac je imao isti ritual nakon svake utakmice, kako bi pozdravio svakog igrača koji izlazi s terena, ali morao je hodati uz aut-liniju zato što je City taj put koristio privremeni ulaz u samom kutu stadiona, dok se glavni renovirao kako bi bio napravljen od stakla.

City je utakmicu već dobio, vodio je 4:0, kad je branič Nicolas Otamendi izbjegao ofsajd-zamku i glavom zakucao za okruglih 5:0. Svih devet igrača u polju je krenulo slaviti sa strijelcem, a onda je Fernandinho krajičkom oka primijetio Estiartea i doletio je njemu u zagrljaj.

''Igrači Cityja ga obožavaju. Izuzetno ga poštuju i znaju da mu se mogu obratiti za bilo koji problem koji imaju. S Pepom razgovaraju o nogometu, s Manuelom o životu'', za ESPN je rekao klupski izvor.

U nedjelju popodne, u ludoj, infarktnoj završnici, Manchester City je osvojio naslov prvaka Engleske, četvrti u pet sezona koliko je Pep Guardiola na klupi Građana. U svim tim trijumfima najbliži suradnik velikom treneru bio je Manuel Estiarte, ikona španjolskog i svjetskog sporta i najbolji vaterpolist svih vremena. 

Pep već 14 godina sa sobom vuče najvećeg svih vremena

Kad je Guardiola 2008. preuzeo klupu Barcelone i s katalonskim gigantom krenuo pisati povijest nogometa, za najbližeg i najodanijeg pomoćnika odabrao je čovjeka koji je odavno bio legenda. Manuel Estiarte je sa Španjolskom bio svjetski i olimpijski prvak, a kao član Barcelone i Pescare osvajao je naslove klupskog prvaka Europe.

Za Furiju je debitirao kao dječak, sa svega 16 godina, a na Igrama u Moskvi 1980. debitirao je na najvećoj sceni. Španjolska je u glavnom gradu Rusije bila četvrta, a Estiarte je bio najbolji strijelac turnira. Isti pothvat je ponovio i u Los Angelesu 1984., Seulu 1988. i Barceloni 1992.

Nitko u povijesti nešto slično nije napravio, baš kao što niti jedan vaterpolist nije nastupio na čak šest olimpijskih igara. Kad tim nestvarnim uspjesima pridodamo da je čak sedam godina uzastopce, što službeno, što neslužbeno, bio biran za najboljeg vaterpolista svijeta (1986.-1992.), onda je jasno da se radi o najvećem u povijesti. 

''Od šest olimpijskih igara na kojima sam nastupao, na četiri sam ostvario neke od najljepših trenutaka. Bez sumnje, prve Igre na kojima sam nastupao, u Moskvi 1980., meni su najznačajnije. Imao sam samo osamnaest godina i iskreno još sam uzbuđen kada se toga sjetim. Bio sam dijete koje je ostvarilo svoj san, igrati na olimpijskim igrama.

Nisam se ni zanosio da ću jednom osvojiti zlato, to je bilo tada sporedno. Rođen sam u Manresi, malenom gradu, u kojem nema vaterpola i gdje sam se jedino želio igrati sa svojim starijim bratom. I evo me u Moskvi. Olimpijske igre. Za mene je to tada bilo sve’’, pričao je kasnije Estiarte.

Nitko nikad u povijesti vaterpola nije napravio što je napravio Estiarte 

U to vrijeme, kad je Estiarte počeo svoju dominaciju svjetskim vaterpolom, Pep Guardiola je sanjao da će postati profesionalni nogometaš. Sadašnji trener Cityja 1984. pristupio je slavnoj La Masiji, čuvenoj Barcinoj nogometnoj akademiji. Iste godine je Estiarte u Los Angelesu zaigrao na svojim drugim Igrama i opet je bio prvi golgeter turnira, ali Španjolska nije stigla do odličja.

Premda je Manuel već tada bio svjetska zvijezda, naslovnice novina punile su vijesti o obiteljskoj tragediji koju je proživljavao legendarni vaterpolist. Naime, u travnju 1985., Manuelova sestra Rosa, nekadašnja plivačica koja je nastupila na Igrama u Montrealu 1976., počinila je samoubojstvo u obiteljskoj kući pred očima svog brata.

Rosa je bila ta koja je pazila na brata, čuvala ga je kroz djetinjstvo i brinula se o njegovoj karijeri. Taj gubitak ga je uništio, mentalno ga je dotukao i dugo mu je trebalo da se pomiri s tragedijom. U svojoj autobiografiji 'All My Siblings', za koju je predgovor napisao Guardiola, Estiarte je detaljno dokumentirao najteže trenutke u životu.

Od potonuća spasio ga je vaterpolo. S loptom u ruci u bazenu borio se s vlastitim demonima i pobijedio ih je. U Seulu 1988. Španjolska je još jednom ostala izvan zone medalja, ali Manuel je još jednom bio prvi topnik Igara. 

Manuel je rušio rekorde, ali do medalje nije mogao. A onda je stigao tiranin iz Splita

Manuel je dominirao svjetskim vaterpolom, bio je njegova najveća zvijezda, umjetnik i kiler, kreator i strijelac, ali osim silnih individualnih priznanja, do velikog rezultata s reprezentacijom nije mogao.

Sve dok na klupu 1990. nije stigao splitski stručnjak Dragan Matutinović. Španjolska je na EP-u 1989. zauzela bijedno 11. mjesto, no kad je na klupu stigao splitski stručnjak kojeg su krasile nekonvencionalne, čak i despotske metode treninga, počela je žetva medalja.

Krenuo je sa svjetskim i europskim srebrom, nastavio s olimpijskim, a oprostio se s europskom broncom 1993. godine u Sheffieldu. Nakon tog EP-a Matutinović je napustio reprezentaciju jer je zbog sukoba sa sucem zaradio suspenziju od 12 utakmica. Mnogi od igrača su odahnuli što su se riješili splitskog tiranina.

Španjolci nisu naviknuli na način rada Dragana Matutinovića. Nisu naučili krvnički raditi cijeli dan, po osam, devet sati dnevno. Neki od igrača su željeli da ode, a jedan od njih, Salvador Gomez, Matutine je pripreme usporedio sa zatvorom, metode je nazvao brutalnim i pričao je da ih je Splićanin ponižavao na dnevnoj bazi.

Matuta: Najveći je ikad, ali u početku me nije volio

No Estiarte je stao uz Matutinovića. Dosta mu je bilo ''nebitnih'' individualnih naslova. Želio je nešto veliko s reprezentacijom, želio je da ga povijest pamti kao pobjednika, a jasno mu je bilo da jedino na ovakav način može doći do cilja.

''Naravno da je bilo teško, ali nešto tako nam je i trebalo. S Draganom smo postali sila, a to smo ostali i danas'', pričao je jednom Estiarte o Matuti. Legendarnog splitskog trenera nazvali smo da nam kaže iz prve ruke koja je tajna velikog Manuela. Matutinović nam je rekao da početak njihove suradnje nije bio lagan, da ga Estiarte nije pretjerano volio, ali da je shvatio što mu ovaj pokušava objasniti. Da nisu važni individualni naslovi, da je jedino važna momčad. 

''Manuel je najveći u povijesti. Mogu ga usporediti eventualno s Milivojem Bebićem. Kad ga vidiš, Manuel je bio samo ne klasični vaterpolist. Malen, 170 centimetara, mršav, ali glava, inteligencija, sve je glavom rješavao. To što on danas radi u Cityju je budućnost sporta.

Pokušao sam nešto slično implementirati i u Hajduk, ali su mi rekli da za tako nešto nema potrebe. Odnosi u svlačionici su ključni, a Guardiola Manuela 14 godina ne vuče sa sobom zato što ovaj ima lijepe oči’’, rekao nam je Matutinović pa je nastavio:

''Godinama je osvajao individualne nagrade. Bio je najbolji strijelac i igrač olimpijskih igara i svjetskih prvenstava, ali bio je egoist. Sva se igra bazirala na njemu. Kad sam došao, nije me volio. Međutim, jako brzo je shvatio što sam mu pokušao objasniti - da je ekipa jedino važna.

To sam ga naučio i danas u Cityju radi to što radi. Mnogi misle da ne radi ništa, da je s Pepom samo zato što su najbolji prijatelji. Totalna glupost. Svaki pravi trener zna da ne zna sve. Guardiola je jedan od najvećih i naravno da mu je jasno kako mu je pomoć potrebna.

Posebice u svlačionici prepunoj zvijezda. Manuelov posao je da drži sve to stabilnim, pod kontrolom, da ne dozvoli bilo kakvo iskakanje i da svakog igrača uvjeri da niti jedan od njih nije iznad tima.''

Godine 1991. počelo je najvažnije prijateljstvo u povijesti sporta

Godine 1991. Estiarteov i Guardiolin svijet se sudario. Te je godine Španjolska s Manuelom u Perthu osvojila prvu veliku medalju, svjetsko srebro (poraz od Jugoslavije), a veznjak Barcelone je pod mentorstvom Johana Cruyffa uzeo svoju prvu La Ligu.

Jedan od prvih čestitara Guardioli je bio upravo Estiarte, veliki navijač Barcelone. Legendarni dvojac je nakon prvog zajedničkog susreta stvorio neraskidiv odnos, odnos koji je bio puno više od klasičnog prijateljstva dvojice sportaša. Tijekom godina ta veza je bivala sve jača, a jedan drugome su bili nevjerojatna potpora.

Godinu dana kasnije, Barcelona je bila domaćin Olimpijskih igara. Estiarte je predvodio vaterpolsku reprezentaciju Španjolske, a Guardiola je bio jedan od ključnih igrača nogometne. Obje su reprezentacije stigle u finale. Estiarte i Matutinović su za zlato igrali protiv Rudićeve Italije, a Guardiola je za najsjajnije odličje igrao protiv Poljske.

Nogometaši su bez većih problema osvojili naslov (2:0), a vaterpolsko finale bilo je jedno od najuzbudljivijih u povijesti. Pola minute prije kraja Estiarte je zabio iz četverca gol za 8:7, u tim trenucima je izgledalo da će Estiarte napokon osvojiti zlato, no devet sekundi prije kraja Italija je izjednačila, a u produžetku slavila 9:8. Jedna od ikonskih fotografija čitavih Igara u Barcelonu bile su suze i očaj Manuela Estiartea. Prvi koji ga je došao utješiti i dati mu potporu bio je Pep Guardiola.

U godinama koje su slijedile, Guardiolina Barcelona je harala La Ligom osvojivši četiri naslova prvaka Španjolske, a na Wembleyju je 1992. golčinom Ronalda Koemana u produžecima slomila Sampdoriju za prvi naslov prvaka Europe u povijesti kluba.

Dvije godine kasnije, Barca je u finalu Lige prvaka doživjela težak poraz od Milana (0:4), a iste godine su Talijani još jednom bili kobni i za Estiartea. U finalu SP-a u Beču Rudić i Azzuri su još jednom bili bolji u finalu.

Talijani su nabijali komplekse Španjolcima, a onda su Hrvati izbacili Azzure

Talijani su tih godina uništavali Španjolce u svemu u čemu su mogli. Azzuri su na nogometnom Mundijalu u Americi 1994. izbacili Furiju u četvrtfinalu i stigli su do finala, dok Španjolska još jednom nije ispunila velika očekivanja. Manuel Estiarte je stigao na Igre u Atlantu 1996. s 36 godina na leđima, znao je da mu je ovo zadnja velika šansa da ostvari svoj san.

No bio je već dobrano zagazio u veteranske godine, a olimpijski turnir je bio najjači u povijesti (raspadom Jugoslavije na turniru su nastupila dva favorita - Hrvatska i SRJ). Španjolskoj nisu davane velike šanse, a početak turnira nije obećavao puno. Tek treće mjesto u skupini s dva poraza od SRJ i Mađarske bacila su Furiju na treće mjesto u skupini i za polufinale Španjolska je morala igrati protiv domaćina. 

U neizvjesnoj utakmici Furija je pobijedila 5:4 i izborila je borbu za finale protiv Mađarske. No puno važnija stvar za ambicije Španjolaca dogodila se u drugom polufinalu. Hrvatska je nakon dramatičnog preokreta pobijedila Italiju (7:6), reprezentaciju koje je godinama nabijala komplekse Furiji. Laknulo im je. Španjolska je uzvratila Mađarima za poraz u skupini (7:6), a uoči utakmice za zlato protiv Hrvatske Estiarte je bio siguran da je napokon došao i taj dan.

''Nismo blistali u prvoj fazi turnira. Danas se svi sjećaju finala, ali pravi ispit nam je bio u polufinalu protiv Mađarske. U četvrtfinalu smo pobijedili domaćine, SAD pred njihovom bučnom publikom. Poveli smo 5:0 i stali. Amerikancu su nam dali 4 gola, ali uspjeli smo se ipak plasirati u polufinale.

Estiarte je uništio Hrvatsku prvi put

Tu smo imali sjajnog suparnika. Mađarska je imala odličnu momčad: Kasas, Benedek, Molnar, Kiss, ali mi smo bili mirni. Veći dio utakmice smo gubili, ali s tri gola u posljednjoj četvrtini osigurali smo finale. U finalu protiv Hrvatske smo jednostavno bili vrlo sigurni u pobjedu'', prisjećao se Estiarte.

Bio je u pravu. Španjolska je igrala fantastično i savršenom obranom ubila je svaku ambiciju Hrvata da dođu do zlata. Kad je iscurilo vrijeme, lopta je simbolički bila u rukama najvećeg. Zaurlao je od sreće jer je napokon svima dokazao da je pobjednik. 

"Sanjao sam o ovom trenutku cijeli život", rekao je Estiarte nakon što je primio zlatnu medalju od Španjolca Juana Antonia Samarancha, predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora.

"Posljednjih 10 sekundi igre, lopta u ruci, sreća i veselje. Ovo je bio najjači olimpijski turnir svih vremena i to čini našu pobjedu još većom. Od 1992. nije prošla niti jedna noć da nisam sanjao taj poraz od Talijana. Ovo je najveća emocija koju sam osjetio u životu’’, rekao je Estiarte sa zlatom oko vrata.

Taj trijumf je "luzersku"’ Španjolsku transformirao u najjaču ekipu svijeta. Nakon što su skinuli stigmu vječnog drugog, Furija je dvije godine kasnije osvojila i naslov prvaka svijeta. Naravno, 38-godišnji Estiarte je bio najbolji igrač turnira. 

Premda je tvrdio da su male šanse da nastupi na Igrama u Sidneyu 2000., odlučio je pomoći svojim mladim kolegama. Na otvaranju Igara je nosio španjolsku zastavu, a u bazenu je, zagazivši u peto desetljeće života, pokazao zašto je ikona vaterpola.

Estiarte je uništio Hrvatsku drugi put

Španjolska se jedva dovukla do četvrtfinala, dok je Hrvatska suvereno prošla skupinu i bila je apsolutni favorit u ključnoj utakmici za odličja. No kao i toliko puta do tada, Manuel Estiarte je bio nezaustavljiv i praktički je sam uništio objektivno jaču Hrvatsku. Zabio je dva gola i čak je pet puta asistirao.

Španjolska je turnir završila na četvrtom mjestu, a nakon Sidneya Manuel Estiarte je objesio kapicu o klin i postao je član MOO-a. Taj je posao radio sve dok ga 2008. stari prijatelj Pep nije nazvao i pitao ga za pomoć. Ni trenutka nije razmišljao i sad već punih 14 godina, od Barce preko Bayerna do Cityja, pomaže Guardioli da postane najveći u povijesti.

Manuel Estiarte je član Kuće slavnih vodenih sportova, osvojio je sve što se osvojiti moglo i sad mu je cilj pomoći svom najboljem prijatelju da u nogometu napraviti isto. 

‘’Ne znam postoje li anđeli i, ako postoje, pomažu li nam. Još manje znam postoje li anđeli čuvari. Ali ako postoje, Manuel je moj anđeo’’, u predgovoru Estiarteove autobiografije napisao je Guardiola.

Manuel je Pepov anđeo čuvar 

Guardiola je rekao novinaru Martiju Perarnau, autoru njegove autobiografije Pep Confidential: ''Treniranje nogometne momčadi je usamljen posao i zato cijenim odanost iznad svega. Kada naiđete na problem, a to je neizbježno, morate znati kome možete vjerovati.

Manuel mi izuzetno pomaže u mnogo praktičnih načina i uvijek rado preuzima neke od dosadnijih dijelova mog posla. Sve mi je to od vitalnog značaja, ali više od svega cijenim njegovu odanost i emocionalnu podršku. Kada prolazim kroz teško razdoblje, možda čak i kada se borim sa sumnjom u sebe, on je tu za mene. A tu je i da uživa u dobrim vremenima, naravno’’, rekao je Pep.

Voljeli Guardiolu ili ne, smatrali ga nogometnim vizionarom koji je promijenio paradigmu nogometa ili pak "ćelavom prevarom’’ koji novcem kupuje trofeje, složit ćete se da je Katalonac već sad jedan od onih ljudi koji su obilježili povijest nogometa. Kako je sam priznao, bez pomoći Manuela Estiartea to ne bi bilo moguće.

Pep Guardiola je majstor taktike, dok je Manuel Estiarte životni trener. Zajedno su dobitna kombinacija. Punih 14 godina.