U JEDNOJ od epizoda megapopularne ESPN-ove uspješnice zvane Posljednji ples gledatelji su imali priliku vidjeti kako su Michael Jordan i Scottie Pippen poželjeli brutalnu dobrodošlicu u NBA najboljem europskom košarkašu u to vrijeme Toniju Kukoču. Naime, Hrvatska i američki Dream Team su na Igrama u Barceloni 1992. odigrali dvije utakmice, a zvijezde Bullsa, znajući da GM Chicaga Jerry Krause obožava mršavog Splićanina, odlučili su mu ubiti volju za odlaskom u NBA ligu.

''Stalno je govorio koliko je Toni dobar. Kao voljeni otac koji ima mnogo djece, ali jedno voli više nego ostale. Htjeli smo ga čuvati i na klupi i priuštiti mu najgore iskustvo u životu. Nismo igrali protiv Tonija Kukoča. Igrali smo protiv Jerryja Krausea u dresu Hrvatske'', u Posljednjem plesu prisjetio se Michael Jordan.

Jordan i Pippen su se u Barceloni iživljavali na Kukoču, ali da nije bilo njega, oni ne bi ni igrali na tim Igrama

Kasnije su i Jordan, a posebno Pippen prihvatili Kukoča koji je s njima osvojio tri naslova NBA prvaka. No da nije bilo baš Kukoča nikad svijet na jednom mjestu ne bi vidio Jordana, Magica, Birda, Barkleyja, Malonea i ostatak najbolje momčadi u povijesti sporta. Kukoč je s reprezentacijom Jugoslavije šamarao Amerikance na juniorskom SP-u u Bormiju 1987., na Igrama dobre volje u Seattleu 1990. i na SP-u u Argentini 1990. Kad tome pridodamo i činjenicu da su Amerikanci izgubili u polufinalu Olimpijskih igara u Seulu od reprezentacije SSSR-a koja je s Jugoslavijom igrala za zlato, nije teško zaključiti da je naciji koja je izmislila košarku dosadilo gubiti od tamo nekih Europljana, pa je u Barcelonu poslala creme dela creme NBA lige.

Amerikanci su na svjetska prvenstva slali mješovite ekipe s koledža i zlatne medalje na tim turnirima za njih nisu bili prioritet. No olimpijske igre bile su druga priča. Premda zbog kubertenovskih pravila o zabrani nastupa profesionalcima na olimpijskim igrama Amerikanci nisu mogli igrati s NBA zvijezdama, na Igre su slali najbolje igrače sa sveučilišta. Posljedica toga je bila apsolutna dominacija. Košarka se na olimpijskim igrama pojavila 1936. u Berlinu, a od tada pa sve do 1988. Amerikanci su doživjeli samo jedan poraz. Onaj kontroverzni od SSSR-a u Münchenu 1972. Koliko ih je to peklo, dokaz je da su odbili primiti srebrne medalje. Ipak, koncem 80-ih stvari su se počele mijenjati. Jugoslavija i SSSR su imali fantastične momčadi, a Toni Kukoč je bio ključni čovjek prekida američke dominacije i novog svjetskog košarkaškog poretka.

Sve je počelo u Bormiju

Sve je počelo u Bormiju 1987. kad se Jugoslavija prošetala do svjetskog juniorskog zlata pobijedivši pri tome dva puta Amerikance. Jednom u grupi, drugi put u finalu. Ono što je Toni Kukoč napravio u prvoj utakmici protiv SAD-a postalo je legenda i priča koja se prepričava i nakon više od 30 godina.

Igrači Svetislava Pešića u prva tri kola s lakoćom su svladali reprezentacije Kine, Nigerije i Australije, a onda je na red došao najteži ispit te generacije. Amerikanci su u Bormio došli s izuzetno snažnim sastavom, međutim, oko 1500 gledatelja u dvorani u Bormiju svjedočilo je jednoj od najljepših i najlepršavijih izvedbi ikad viđenih.

Večer života Tonija Kukoča

Jugoslavija je pobijedila SAD 110:95, a trener Amerikanaca, slavni Larry Brown, i buduće NBA zvijezde koje su predvodile reprezentaciju SAD-a, Gary Payton i Larry Johnson, mogle su samo uživati u predstavi. Uništio ih je samo jedan čovjek - Toni Kukoč, ljevoruki žgoljo iz Splita koji je s nepunih 19 godina odigrao utakmicu života zabivši čak 11 trica iz 12 pokušaja.

Svetislav Pešić, tadašnji izbornik juniora Jugoslavije, iznio je svoje dojmove o Kukočevoj utakmici života.

"To je apsolutni rekord, u košarci sam 15 godina kao igrač i 30 godina kao trener i tako nešto nisam više nikada vidio. Na toj utakmici Kukoč je bio igrač koji je imao najviše loptu u rukama, on je praktički bio playmaker... Imao je glavu playmakera, a nije imao tijelo. Njegov šut nije bio njegova najveća kvaliteta, imao je puno boljih stvari od šuta, nikad nije bio rođeni strijelac i sam je rekao kako voli da dva čovjeka budu zadovoljna, on i onaj koji postigne koš'', prisjetio se Pešić u jednom intervjuu, a Pink Panter je evocirao uspomene s te utakmice u jednom intervjuu koji je dao kolegi Vladi Radičeviću:

"E, kako se ne bih sjećao. Sve mi je išlo od ruke, da sam ih mogao opaliti još 20, sve bi ušle. Sjećam se da sam krenuo sa šutom za tricu 5-5 i tek krajem prvog poluvremena promašio sam prvu. U drugom poluvremenu sam ih ubacio još šest, a sve do jedne bile su 'suze'. Niti jedna nije taknula obruč! Uh, kakav je to samo fenomenalan osjećaj, kao da loptu bacaš u kadu, što god uputiš prema košu, siguran si da će ući. Čak sam i iz čistih kontranapada opalio koju, a situacije tri na jedan redovito bih koristio za tricu. Treneri to ne vole, ali budući da mi je krenulo..."

Amerikanci su vjerovali da se u finalu mogu osvetiti Kukoču za ono što im je napravio, a baš je tu izbornik Amerike, slavni Larry Brown, potpuno taktički podbacio. Svu je pažnju usmjerio na Tonija pa su do zraka došli ostali igrači koji su nemilice trpali američki koš.

Vlade Divac zabio je 21 poen, Dino Rađa 20, Neša Ilić 14, Sale Đorđević 11… za pobjedu 86:76.

 A Toni Kukoč ? Toni je tu večer završio sa ''samo'' devet koševa, no više nije ni trebalo, jer je samo nekoliko dana ranije napravio svoje i ušao u legendu.

Noć kad su litvanski majstori šokirali Admirala i društvo

Godinu dana nakon tog poraza od Jugoslavije u Bormiju, SAD je u Seulu branio olimpijski naslov koji su četiri godine ranije u Los Angelesu osvojili Michael Jordan, Patrick Ewing i Chris Mullin, članovi Dream Teama iz 1992. Amerikanci su u Južnu Koreju poslali paklenu momčad u kojoj su između ostalih igrali David Robinson, Mitch Richmond, Dan Majerle i Danny Manning, kasnije sve NBA legende. Amerikanci su očekivali zlato, no dogodio im se poraz u polufinalu od SSSR-a. Sabonis, Marčiulionis su šokirali košarkaški svijet i pobijedili su 82:76. Sovjeti su se u finali osvetili Jugoslaviji za poraz u skupini, a broncu su uzeli Amerikanci koji su pobijedili Australiju za koju je tada igrao mladi Luc Longley.

Šamaranje Amerikanaca u Seattleu i Buenos Airesu

U predvečerje SP-a u Buenos Airesu 1990. Seattle je bio domaćin Igara dobre volje, a Jugoslavija, koja je godinu dana ranije uvjerljivo osvojila Eurobasket, na sjeverozapad Amerike stigla je u mješovitom sastavu bez Dražena Petrovića i Vlade Divca. Nije smetalo. Jugoslavija je u finalu glatko slavila protiv domaćina i nanijela im je tada tek drugi poraz u povijesti na domaćem tlu. Slična priča se ponovila i na SP-u. Premda se u Seattleu teško ozlijedio Dino Rađa koji je slomio nogu, Jugoslavija je prošetala do zlata, a u polufinalu je rutinski slomila Amerikance koji su u Argentinu došli u jakom sastavu s Alonzom Mourningom, Kennyjem Andersonom i članom Dream Teama Christianom Laettnerom. Toni Kukoč je čitav turnir briljirao, igrao je nevjerojatno i zasluženo je bio izabran za MVP-a svjetskog prvenstva.

Posljednji ples te zlatne Kukočeve generacije dogodio se u Rimu godinu dana kasnije kad je rat u Jugoslaviji već počeo. Jugoslavija je pomela sve rivale, a buduća zvijezda Bullsa izabrana je za igrača turnira.

''Ponosan sam što sam bio član te generacije koja je promijenila tijek svjetske košarke i njenu budućnost. Da nije bilo nas, nikad Amerikanci ne bi poslali onakav Dream Team u Barceloni. Možda bi NBA igrači i nekad u budućnosti i zaigrali na Igrama, ali u onakvom sastavu ne bi nikad. Svaka čast svakoj američkoj selekciji od tada, ali samo je jedan Dream Team. A on se stvorio zbog nas'', kazao nam je Dino Rađa.

Krvavi rat je uništio tu generaciju, no Kukoč, Petrović, Rađa i Divac su na parketima najjače lige svijeta dokazali da im je tamo mjesto i prisilili su arogantne Amerikance da ih napokon shvate ozbiljno jer im je bilo dosta poraza od Tonija i društva.

I jesu, u Barceloni 1992.