NOGOMETNA ROMANTIKA

L1 + trokut ili kako sam naučio gledati nogomet

L1 + trokut ili kako sam naučio gledati nogomet
Foto: EPA

Novinari Index Sporta pišu serijal o nogometnim trenucima, igračima i momčadima koji su stvarali naš pogled na igru. Ta igra trenutno nam jako nedostaje, ali drže nas momenti koje smo uz nju proživjeli.

Ovo su naše priče.


SVAKI dječak nakon prvih nekoliko dodira s loptom spontano je nauči potkopati. Znate onaj lagani ulazak vrhom stopala ispod lopte, blagi dodir koji joj daje pravilan luk od točke A do točke B.

I nije neka znanost, posebno ako imate koliko-toliko vješto stopalo kojim možete idealno dozirati taj intenzitet dodira.

U PES-u, to je ona prilično jednostavna kombinacija L1 + trokut i ako koristite samo nju, teško ćete slomiti protivnika. Djeluje vam slabo i bez veze, radije birate neke složenije i atraktivnije trikove.

Osim ako nemate u momčadi arhitekta ove vrste koji će to odraditi elegantno i perfektno.

Recimo, ovako...

Ipak, svi smo kao dječaci na školskom radije milijun puta pokušavali imitirati onaj Ronaldinhov flip-flop dribling.

Ako to naučiš izvesti u trku bez da se ne sapleteš preko svojih nogu, sutra ćeš na betonjari baciti kolegu iz klupe na dupe i svaki put će te prvog birati kad se budu slagale ekipe. 

Neće nitko prvog birati onog klinca koji, eto, zna lijepo podbosti loptu u stilu Pirla. Taj klinac vjerojatno nije pretjerano brz, nema neki dribling ni "adrianovski" udarac i igra, za gabarite školskog, dosadnjikavo. 

Dodaje uglavnom prvom do sebe, šutira rijetko i stidljivo, samo kad je otvorena situacija, i nekako više uživa elegantno podbosti tu svoju vizionarsku "loptu s očima" iz dubine prema naprijed, na neko njemu zacrtano mjesto na kojem uglavnom nikog nema.

Ispadne neshvaćen, ali nije ga strah. Naprotiv, on će to sigurno opet ponoviti jer igra svoju igru.

L1 + trokut.

Nastane šteta i svi se deru na njega. Takve lopte uglavnom završe ispod automobila parkiranog pored igrališta pa se ekipa oko vas uz psovke složi da bi bolje bilo da je birala komad drveta jer ste beskorisni i bacate loptu u bunar. 

Prestanu vam i dodavati jer ionako svaka lopta ide onom tko zna najbolje imitirati Ronaldinha. Koga briga za Pirla i njegova filozofska dodavanja.

Ne treba nam Pirlo, treba nam Ronaldinho, reći će onomad svaki klinac na školskom.

Ili barem neka njegova lošija kopija koja će driblati protivnike do besvijesti. To bi ujedno bilo i razmišljanje Juventusovih navijača, među njima i autora ovog teksta, prije deset godina kada im se omiljeni klub borio za sedma mjesta. 

Velika većina navijača htjela je vidjeti čarobnjaka, ujedno i spasitelja, nekog mladog zvrka koji će povesti klub prema vrhu.

Nikako ne 32-godišnjaka koji igra u veznom redu, a nije neki dribler, duel majstor niti voli raditi flip-flop fintu. Taj lik daleko više voli pomaziti loptu na svoj način.

Ali... On to izvodi s takvom elegancijom i lakoćom da vas počinje, za početak, osvajati time. Otvara vam oči, počinjete gledati nogomet u punom smislu riječi.

Njegova igra vam je odjednom sve manje dosadnjikava, počinjete češće razmišljati gledajući ga na terenu kako to da on baš nikad ne pogriješi. Radi razliku, a nikog ne pretrči s onim flip-flipom. 

Kako to?

Dodaje točno, bilo to na udaljenost od jedan ili dvadeset i jedan metar. Kratka ili duga lopta, okomica ili vertikala, svejedno je.

Svaka pada na unaprijed zacrtano mjesto, precizno kao da je baca rukom, baš kao kod onog banalnog potkopavanja s početka teksta. 

Tom 32-godišnjaku, iako nije dribler, nitko ne može ni oduzeti loptu. Gdje god se nalazio i koliko god ga protivnika napadalo, on će je sačuvati. Ako ga pustite u svoju polovicu da se slobodno kreće, vjerujte da će u sekundi iskreirati neočekivano iz jednog poteza.

Bitno je da ga barem jedan suigrač razumije i nacrta se na pravoj lokaciji sekundu prije nego što Maestro odluči puknuti po L1 i trokutu.

Evo, pitajmo zajedno Roberta Baggija...

Ako ga pak pustite da šutira 20-35 metara od svog gola, čuvajte se. Neće vas propucati kao Adriano ili Roberto Carlos, ali vrlo vjerojatno će zabiti prekrasan gol. Uvidite da on zapravo na terenu može sve.

Opet, kako to?

Skroz otvorite oči, shvatite da je riječ o genijalcu i čudite se sebi koliko niste imali pojma.

Više ne maštate o Ronaldinhu jer imate Pirla, ma koliko god Ronaldinho djelovao kao svemirac.

Takva promjena mindseta se dogodila Juventusovim navijačima već krajem 2011. kad je otpisani L'Architetto počeo igrati kao nikad u karijeri.

Labuđi pjev gospodina u kopačkama trajao je četiri godine, riječ je o čistoj romantici nogometne igre koja jednostavnošću školuje svakog. Suigrače, protivnike i obične laike poput pisca ovih redova.

Ružni, sedmi Juventus postao je prvi i ugodan oku zahvaljujući tipu koji nema brzinu, dribling ni razoran udarac. Onom tipu kojeg biste na školskom birali među zadnjima, a ako biste ga i izabrali, onda mu ne biste toliko često dodavali.

Jer on će, svejedno, odigrati neku svoju igru i apsolutno ga briga što vi o tome mislite.

Odigrat će, znamo, onaj obični, dosadni L1 + trokut kojim će vas naučiti štošta.

Za početak, gledati nogomet.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara