NAJTROFEJNIJI član Rijeke u povijesti napustio je klub. Da na njega više ne računaju saznao je u svatovima suigrača Domagoja Pavičića. Kaže kako ga je pogodio takav rastanak, no svjestan je kako je u pitanju profesionalizam. "Nisam se čuo s predsjednikom Damirom Miškovićem i direktorom Robertom Palikučom, ni s kim", govori.

Andrej Prskalo, danas 35-godišnji golman, u Rijeci je proveo 14 godina. Upisao je 107 nastupa te osvojio sedam trofeja. Kao trećem golmanu piše mu se Kup iz 2006. godine, a zatim dvostruka kruna u sezoni 2016./2017. te još tri Kupa i Superkup. Kratko je bio u Orijentu i Pomorcu, dok je četiri godine proveo u Istri 1961.

U intervjuu za Index govorio je o razlozima tako dugog ostanka u Rijeci, iako je nerijetko bio druga opcija, nedavnom hladnom odlasku, Matjažu Keku i Igoru Pamiću i daljnjim planovima. Otkrio je koga smatra najvećim igračem riječkog kluba, prisjetio se gola Hajduka zbog kojeg nije spavao te zaključio s pričom o vinima.

S obzirom na to da ste rođeni u Puli i nikada niste napustili Istru, što je posebno u tom kraju?

Meni sve, najljepše je tamo gdje ste rođeni, ovdje se najbolje osjećam. Doma je doma. Ljudi su pitomi, rado prihvaćaju druge. Vjerujem da se oni koji dođu ovamo ugodno osjećaju. Moj mi je kraj najljepši, ali svaki je poseban. Ma, Istra je raj, ne kaže se džabe Terra Magica.

Ukupno 14 godina u Rijeci. Sjećate li se svojeg prvog dana, kada ste iz NK Rudara Labin s 18 godina došli u Rijeku?

Pratio me tadašnji trener golmana Rijeke Marijan Jantoljak, koji i danas radi s klincima. Gledao je nekoliko mojih utakmica, svidio sam mu se i zbog njega sam došao u Rijeku. Rekao mi je kako je od prvog dana kada me ugledao znao da ću biti prvoligaški golman.

Vidio je u meni odlučnost, žar i volju za radom. U Rudaru smo bili nadarena generacija, obarali smo rekorde. Imao sam talent, no rad je najbitniji. Nisam znao što me očekuje, dolazio sam iz manjeg kraja.

Srećom, dečki su me kao učenika četvrtog srednje dobro prihvatili. Brzo sam se snašao. Nijednom nisam požalio što sam došao. Nisam vjerovao da ću ostvariti ovakvu karijeru, ali sam se nadao. Trudio sam se biti što bolji.

Rijeka vam nije produljila ugovor koji je trajao do ovog ljeta.

Htjeli su da budem i trener golmana. Međutim, mislim da još uvijek mogu igrati uz bitno slabije uvjete, pa taj prijedlog nisam prihvatio. Na kraju sam od team managera saznao da nisam na spisku za pripreme, čime sam znao da je priči kraj.

Kada mi je to rečeno, bio sam na vjenčanju Domagoja Pavičića. 17 godina u klubu... Bio sam tužan, ali što ćeš? Na neke stvari ne možeš utjecati, bolje je ne živcirati se. Ne ide uvijek onako kako želimo. Jako mi je žao, ali, kažem, naštetit ću samome sebi ako ću se živcirati.

Ne, nisam se čuo s predsjednikom Damirom Miškovićem ni direktorom Robertom Palikučom, ni s kim. S Palikučom nisam progovorio dvije riječi otkako je došao (u lipnju 2021. godine, op. a.). Takav je nogomet - danas jesi, sutra nisi.

Dečki su me zvali, pitali što i kako, ali svi su profesionalci, iako vidim da im je žao. Teško mi je govoriti za sebe, ali nastojao sam pomoći dečkima, prijateljski i ljudski. To je jedino ispravno, pokušavao sam biti prijatelj sa svakim.

Šest od vaših sedam trofeja u Rijeci, što je klupski rekord, osvojili ste za vrijeme Miškovića. Što mislite o njemu?

Imali smo dobar, korektan odnos. Činjenica je da se Rijeka preporodila otkako je došao. Na kraju krajeva, rezultati to govore. Griješio bih dušu kada bih rekao nešto loše. Poslovan je čovjek, osim na početku nije ga puno bilo među igračima. Ipak, dolazio bi u svlačionici bodriti igrače. Bio je uz nas. Realno, da ga nije bilo, pitanje je bi li Rijeka napravila što jest.

S Rijekom ste 2006. godine osvojili Kup. U finalu ste pobijedili Varteks 4:0 kod kuće pa izgubili u Varaždinu 5:1 i skoro ostali bez trofeja. Što se dogodilo u drugoj utakmici?

Bio sam junior, treći golman iza Žilića i Radmana, ostao sam na tribini. Tek što sam došao u klub, pisalo se kako sam s ekipom osvojio Kup. Imali smo zbilja dobru ekipu. Bili smo samouvjereni nakon prve utakmice, valjda se mislilo da ćemo lagano u drugoj. Na kraju je bilo na ho-ruk, primili smo brze golove. Srećom, Vugrinec je zabio taj jedan kojim smo uzeli trofej.

Najbolja sezona vaše karijere sigurno je 2016./2017. kada je Rijeka osvojila prvenstvo i Kup, a vi bili standardni. 

Mnogi nisu vjerovali da ćemo napraviti to što jesmo, a to nam je bio motiv. Rasli smo iz utakmice u utakmicu. Shvatili smo da vrijedimo i možemo. Atmosfera je u gradu bila neopisiva, vidjelo se da svi dišu kao jedno. Ljudima smo ostvarili dugogodišnje snove. Svi te zovu, grle... Baš poseban osjećaj. Kada vidiš ljude kako plaču od sreće... Završi utakmica, a svima idu suze radosnice.

Matjaž Kek te sezone nije koristio puno igrača, svega 13-14. Kako je upravljao svlačionicom s obzirom na to da mnogi nisu imali zadovoljavajuću minutažu?

Trener koji sve drži pod kontrolom, jedan od najzaslužnijih za uspjehe. Da, strog je i hladan. Takav mu je obrambeni mehanizam, takvim se predstavlja, što mu je donijelo rezultate. Rijetko će on prići igraču i razviti osoban odnos. Toplo-hladno, reklo bi se.

Nije vikao na igrače, fino je znao s njima raditi. Sigurno su oni s manjom minutažom bili nezadovoljni. S druge strane, osvajalo se prvenstvo pa možda i nisu toliko. Nismo imali puno mladih igrača, ali vjerujem da je onima koji su bili s nama bila čast.

Nerijetko ste bili druga opcija iza Ivana Vargića, Simona Sluge, Ivana Nevistića i Ivora Pandura. Je li vam to bio problem i zašto niste otišli?

Jasno je da te smetaju takve stvari kada znaš da posjeduješ kvalitetu. Ali dobro, bože moj, sve je to život i nogomet. Bilo je ponuda, za neke možda nisam ni znao. Uvijek postoje interesi koji ni ne dođu do igrača. Osobno nisam vidio ništa službeno. Što bi bilo kad bi bilo. Ne volim se vraćati na te teme. Bio sam u svojem klubu, time sam se vodio. 

Kako ste proživljavali kikseve?

To je dio sporta. Golmani jačaju svojim greškama. Moraš biti jak u glavi kako bi ih prebrodio. Samo s utakmicama dobivaš prijeko potrebno iskustvo. O, da, bilo je neprospavanih noći nakon golova. Analizirao sam golove, vrtio, glava je znala raditi sto na sat.

Vjerujem da svi golmani tako rade, nema onoga tko nije pogriješio. Moraš se smiriti, podići glavu. Obitelj i djeca u takvim su situacijama najveća razbibriga. Primjerice, od Hajduka smo 2017. godine izgubili 2:1. Slabo sam ispucao lijevom nogom pa me Toma Bašić uz buru lobao s centra. Baš je vrhunski pogodio.

Od 2010. do 2014. bili ste u Istri 1961, gdje vam je uglavnom trener bio Igor Pamić. Kakav ste odnos imali?

U Istri sam upisao prvi nastup u HNL-u. Lijep period života, ipak je to moj kraj. I danas ondje imam prijatelje, a klub redovno pratim. Kod Pamića sam počeo braniti u hrvatskoj ligi. Drugačiji je od ostalih trenera, što mu nekad donese dobro, a nekad loše.

Sve u svemu, pamtim ga po pozitivnim, a ne negativnim stvarima. Nije vikao na mene, ali znao je reći nešto s čime se ja ne bih slagao. No to je njegovo pravo kao trenera. Ne mogu reći da je bio grub. Svakako je znao dobro prepoznati situaciju u igri. Mogao je biti malo profesionalniji i to bi bilo to. Svi imamo svoje prednosti i mane.

Jedan nastup za reprezentaciju upisali ste 2017. godine na prijateljskoj utakmici protiv Kine, kada je Hrvatska izgubila nakon penala u sklopu China Cupa.

Neopisiv osjećaj, nema dalje, domovina je domovina. Srce je poput Učke kada svira himna. Nisam sanjao da ću braniti za Hrvatsku, ali uvijek se nadaš. Još samo da je igrati u inozemstvu...

Postoji li interes sada za vas?

Interes postoji, menadžer vodi razgovore. Dobro se osjećam, volio bih još igrati na najvišem nivou. Hrvatski klubovi nisu isključeni, postoje opcije.

Tko je najveći igrač Rijeke u vaših 14 godina u klubu?

Uh, teško pitanje. Andrej Kramarić je ipak najjači. Dobar dečko, ostali smo u kontaktu. Volio sam s njim nakon treninga ostati pucati penale. Dobro ih izvodi, ali mislim da sam ga znao namučiti. Teško je braniti penale u kojima igrač zastane, time se golmana zezne. Pravila su sve teža, ali nismo mi tu da ih mijenjamo, nema smisla živcirati se.

Bavite se vinarstvom u Malim Goljima pokraj Labina. Jeste li ponekad između treninga i utakmica sjeli na traktor i radili i vidite li se u tome nakon nogometne karijere?

Imamo mali OPG, na kojem najviše rade mama, tata, djed s 82 godine i ja kada stignem. Nisam stalno, ali nije mi bilo strano za svoju dušu raditi kada sam bio slobodan. Šogor Luka Košćak je poznati vinar iz Novog Marofa, jedan od najboljih enologa u Hrvatskoj, zadužen za stručni dio.

Imamo u planu par novih vina, ali to je zasad tajna. Želim još igrati, ali svakako se vidim u vinarstvu, ono mi je želja i ljubav. Jednog dana svakako bih želio biti trener golmana. U Hrvatskoj ih ima, ali nedostaje kvalitetnih u manjim sredinama.