ENGLESKA supremacija nije krivnja njihove velike četvorke nego Uefe koja dopušta da u natjecanju koje se zove Liga prvaka, najmanje ima - prvaka.

Engleski klubovi jesu najbolji i najjači u Europi, što su i dokazali posljednje dvije večeri, ali zašto se onda "elitno europsko nogometno natjecanje" i dalje zove Liga prvaka kada se u njegovoj samoj završnici opet nalazi "pola" Premiershipa?

Amerikanizacija europskog sporta

Trebalo bi promijeniti u recimo "Sir Alex, Rafa i prijatelji" ili "Liga bogataša" jer trenutni naziv ima jednako smisla kao kada Amerikanci prvacima u baseballu daju grandiozne naslove "World Series champions" iako se nigdje drugdje osim kod njih (i na Kubi) taj sport ozbiljno ne igra. Ali kako je krenulo, Manchester i Liverpool za ostatak Europe već su sada superiorni kao Philadelphia Phillies ili Tampa Bay Rays Gajnicama ili Nadi.

Posljedica ovako nakaradne politike i strategije u kojoj je sport u desetom, a profit u prvom planu, vidljiv je po postignućima klubova koji su se plasirali u četvrtfinale; u europskom natjecanju koje se, ponavljamo, zove "Liga prvaka" među zadnjih osam su  čak četiri engleska kluba i samo tri prvaka nacionalnih prvenstava.

Premiership - Serie A 3:0

Kako su samo pokroviteljski zvučale Wengerove riječi utjehe Talijanima: "Inter, Roma i Juventus su nam pružili veliki otpor i čini se da se Talijani vraćaju", nakon što je vjetar s Otoka  ponižavajuće rano u Ligi prvaka otpuhnuo cvijet Serie A (+ Real)

Za predstavnike calcia u anglo-talijanskom sukobu u Ligi prvaka, možda je najporaznije djelovao izravni okršaj prvaka ovih zemalja. Može Mourinho lajati što ga volja, ali kada znamo da su u prvoj utakmici na Meazzi samo Cesarove čudesne obrane spasile da uzvrat bude tek formalnost, kao i da je United u uzvratu rutinski pobijedio momčad koja suvereno gazi Seriom A, sjetimo se onih legendarnih riječi njegovim igračima.

Chelsea je također "fair and square" dobio Juve; u prvoj utakmici slavili su 1:0, a uzvrat u Torinu (2:2) je isto tako trebao završiti još jednom njihovom pobjedom jer Drogbi nije priznat čisti gol.

Dok su ispadanjem Intera od Uniteda vidjeli kako u dvoboju sa engleskim prvakom kotira njihov u pogledu kvalitete, susreti Rome i Arsenala su Talijanima odvalili drugu zvučnu pljusku: u obje utakmice metropolitanskih momčadi, tradicionalni talijanski nogometni talismani: "sudac", "penali", "sreća" također su prešli na englesku stranu.

Liverpool je kao što znate s laganih 5:0 prošao Real, kao da se radi o MK Donsima, a ne prvaku Španjolske i deveterostrukom europskom prvaku. Petardu je momčadi koja je iza sebe u matičnom prvenstvu ostavila četvrtfinaliste Lige prvaka Barcelonu i Villarreal, ubacila ekipa koja je u Premiershipu bila debelo treća (slično kao ove godine) i nekoliko mjeseci prije kraja engleske lige igrala isključivo za "plasman od trećeg do četvrtog mjesta".

Ako se pitamo "tko je smetao" Talijanima ili Španjolcima, koji su također od početka natjecanja imali četiri predstavnika, da nadvise konkurenciju i sa kvartetom uđu među osam, odgovor je dakako: nedostaci stotina milijuna ili arapskih šeika, ruskih oligarha i američkih "partnera" na vrhu vlasničke piramide.

Neviđena strahovlada: Jedini koji mogu izbaciti američke milijardere iz Lige prvaka su drugi američki milijarderi

Ovogodišnja situacija sa četiri engleska kluba u četvrtfinalu LP, preslika je prošle sezone. Tada je do prve eliminacije engleskog kluba moglo doći tek nakon međusobnog ogleda Liverpoola i Arsenala u četvrtfinalu, što je spriječilo sveenglesko polufinale, ali ne i finale.

Ponovimo na kraju; svaka čast igri engleskih klubova, daleko manje manje milijardama kojima se razbacuju i kupuju sve: od trofeja do publike, ali pravi palac dolje ili baklju u teren zaslužuje izopačena Uefa i lažni borac za prava nogometnih siromaha Michel Platini, koji su od europskog klupskog nogometa napravili Abramovičevu, Hicksovu i Glazerovu prćiju kako bismo i ove godine u finalu Lige prvaka gledali Super Bowl.

Foto: AFP