MOJ OMILJENI trenutak u utakmici Liverpoola i Newcastlea prošle subote nije prvi gol Virgila van Dijka. Nije ni njegovo znalačko inzistiranje da Xherdan Shaqiri izvede slobodan udarac koji je doveo do odlučujućeg gola. Nije čak ni udarac glavom Divocka Origija koji je gostujuće navijače bacio u delirij. Ne, najbolji trenutak utakmice za mene se dogodio u 28. minuti, kad se Daniel Sturridge našao izgubljen kod kornera, okružen dvojicom suparničkih igrača, ali je imao mašte progurati loptu petom do Trenta Alexander-Arnolda. Lopta je za otprilike jednu sekundu prošla pet metara, a Alexander Arnold je imao hrabrosti skrenuti pogled s lopte i pogledati ulijevo, za The Times piše Matthew Syed.

U trenutku kad je Liverpoolov branič primijetio da se Mohamed Salah nalazi blizu peterca, desnom je nogom poslao loptu gotovo izravno na Salahovu kopačku, koji ju je uputio u donji lijevi kut gola. Iz naoko neizgledne pozicije, Liverpool je u tri izvanredna poteza uspio poslati loptu u Newcastleovu mrežu.

Liverpool ove sezone vjerojatno neće osvojiti ništa. Završit će 2018./2019. praznih ruku. Pa ipak, iako je Vince Lombardi izjavio “pobjeđivanje nije najvažnija stvar, pobjeđivanje je jedina stvar”, rekao bih da se ne slažem. Za ono što je Liverpool pokazao ove sezone, za predstave koje pruža, za doprinos koji daje u uzbudljivoj utrci za naslov osvojio je nešto neopipljivo, srca i misli.

"Želimo pobijediti, ali volimo ljepotu ove igre čak i kad gubimo"

Liverpool je protiv Barcelone bio veličanstven. Tijekom dugih razdoblja diktirao je igru, borio se kao jedan dok je ritmička pjesma gostujućih navijača odjekivala Nou Campom. Na kraju je izgubio zbog kombinacije genijalnosti i loše sreće (slobodni udarac Lionela Messija imao je blagi, ali presudni otklon), ali čak i uz to moramo se diviti njihovoj reakciji. "Želimo pobijediti, ali volimo ljepotu ove igre čak i kad gubimo", rekao je kasnije Jürgen Klopp dok mu je lice krasio širok osmijeh.

Nizozemska nije uspjela osvojiti Svjetsko prvenstvo 1974. godine. Nadmašila ju je ekipa Zapadne Njemačke, koja je dominirala sredinom terena. Može li itko tvrditi da način na koji su Nizozemci podnijeli poraz, njihov duh i elan, nisu unaprijedili igru? Godinama kasnije ljudi su pričali o njihovim dodavanjima na početku. Brazilac Roberto Carlos je rekao: ”Jedina momčad koju sam vidio da igra drukčije je Nizozemska na Svjetskom prvenstvu 1974. u Njemačkoj... Bilo je veličanstveno gledati njihov stil igre, bilo je to veličanstveno za nogomet.”

Roger Federer izgubio je finale Wimbledona 2008. godine protiv Rafaela Nadala, ali za mene je taj meč pokazao njegov duh možda više nego bilo koji drugi. U dugim razdobljima igre nadigrao ga je mlađi suparnik, za kojeg se činilo da ima povijest na svojoj strani. Pa ipak, Švicarac je poput Gandalfa, koji je treperio pod mračnom Balrogovom moći, odveo meč u peti set dok je sunce zalazilo na vimbldonskoj adresi. Svake godine uoči turnira iznova gledam taj meč. Radi se o čistoj ljepoti.

Klopp nipošto nije ni savršen trener, ni savršena osoba, ali njegova ljubav prema nogometu prenijela se na ovu Liverpoolovu momčad. U listopadu, u utakmici protiv Chelseaja, Klopp je deset minuta prije kraja uhvatio pogled Maurizija Sarrija. Bila je to napeta utakmica, igralo se na nož, ali Klopp se smiješio. ”Zašto se smiješ?” pitao ga je Sarri. ”Zar se ti ne zabavljaš?” odgovorio je Klopp pitanjem. ”Itekako”, priznao je Sarri. ”I ja također”, zaključio je Klopp uz još jedan osmijeh.

Ne mogu čitati s usana, ali primijetio sam sličan osjećaj u utakmici protiv Barcelone. U 68. minuti Joe Gomez pokušao je šutirati s pozicije izvan kaznenog prostora. Lopta je otišla preko prečke. Gomez se okrenuo i u agoniji pogledao prema klupi. Klopp je kimnuo glavom te se toplo i ohrabrujuće nasmiješio. Kao da je htio reći: ”Joe, sve je ok. Nasmij se. Sve je dobro.”

Potpuna preobrazba trenerskog posla

Mnogi treneri čine strašnu pogrešku kad nogomet pretvaraju u samo još jedan posao. Tragično je da smatraju kako je njihova uloga unijeti strah među igrače, kirurški ukloniti radost koja je te mlade ljude u prvom redu i dovela u nogomet. Kad se trenersko vodstvo preobrazilo iz izvlačenja najboljeg iz ljudi u dubioznu metodologiju pretvaranja igre u izraz vlastite osobnosti, a talent u disciplinirani i okrivljujući pokušaj izbjegavanja pogrešaka?

Klopp je svojoj momčadi donio uzbudljivu ravnotežu. Da, oni igraju disciplinirano. Da, oni igraju taktički organizirano. Ali također se može vidjeti, u njihovom govoru tijela i međusobnoj komunikaciji, kako su svjesni privilegija da mogu živjeti od igre koju toliko vole, te da na teren izlaze s osjećajem sličnim uzbuđenju s kojim su se igrali i dok su bili djeca.

Zbog toga moje divljenje prema ovoj momčadi ne ovisi o tome hoće li City (još jedna uzbudljiva momčad) dobiti iduću utakmicu, kao što ja očekujem, ili će posrnuti u posljednjem kolu protiv Brighton&Howe Albiona. Završi li Liverpool na drugom mjestu, ipak će pobijediti na mnoge druge, apstraktne načine. Zaista postoji nešto poput herojskog poraza. Što god se dogodilo, Liverpoolovi navijači zaista bi trebali biti ponosni.