ATALANTA igra još jednu sezonu iz snova. Sinoćnjom pobjedom protiv Udinesea 2:0 izbila je na četvrto mjesto Serie A. Dvije godine nakon velikog povratka na europsku scenu, Božica, kako je zovu Talijani, ima šansu zaigrati Ligu prvaka, natjecanje koje nikada u svojoj povijesti nije igrala. Uz to, Atalanta igra i finale Kupa Italije, u kojem je 15. svibnja čeka okršaj s Lazijom.

Klub koji je do ljeta 2017. godine imao tek 10 utakmica u europskim natjecanjima i koji, osim osvajanja nižih liga, ima samo jedan trofej u vitrini (Kup Italije 1963.), pred završetkom je svoje najbolje sezone u povijesti.

No posljednje što sebi u Bergamu smiju dozvoliti je da polete prije vremena. Jer pred Atalantom su, osim navedenog finala, još četiri velike utakmice u prvenstvu; čeka je teško gostovanje kod Lazija, dolazi joj Genoa pa onda putuje na noge šampionu Juventusu te u posljednjem kolu ugošćuje Sassuolo. 

Pet klubova love jedno mjesto, dijele ih samo četiri boda

Svaka utakmica bit će kao finale, budući da se Atalanta za četvrto mjesto bori s Romom, Torinom, Milanom i Lazijom. Između četvrtoplasirane Atalante i osmoplasiranog Lazija samo su četiri boda razlike, što dovoljno govori koliko je borba za četvrto mjesto napeta. 

U ovoj priči spomenut ćemo i Inter koji ima 62 boda, tri više od Atalante i četiri od Rome, ali teško je povjerovati da će Inter propustiti plasman u Ligu prvaka, pogotovo jer u posljednja četiri kola ima gostovanje kod Udinesea, domaćinstvo Chievu, gostovanje kod Napolija i domaćinstvo Empoliju.

Sigurno neće biti lako igrati protiv Udinesea i Empolija koji se bore za opstanak, s tim da nije mala šansa da bi Empoli do posljednjeg kola već mogao ispasti, tako da bi Inter u tom slučaju imao lagan zadatak, kao što bi trebao biti lagan meč protiv Chieva koji je već ispao. Ni susret protiv Napolija ne izgleda toliko strašan kada se zna da je Napoli skoro sigurno drugi, što znači da protiv Intera neće imati rezultatski imperativ.

Kako stvari stoje, Milan ima najlakši raspored. Dočekuje Bolognu koja je 14. i koja je udaljena osam bodova od zone za ispadanje. Nakon toga odlazi Fiorentini, koja je 12. s 11 bodova viška u odnosu na Empoli, prvi klub "ispod crte". Potom slijedi domaća utakmica protiv Frosinonea pa gostovanje kod SPAL-a, a oba kluba su također u sredini ljestvice. Zajednički čimbenik Milanovim protivnicima je da skoro sigurno neće ispasti kao što se sigurno ne bore za plasman u europska natjecanja. Dakle, riječ je o klubovima koji će igrati samo za prestiž i neće imati motiv kao Milan.

Roma u narednom kolu dočekuje Genou koja ima šest bodova više od Empolija. Dakle, radi se o timu koji se i dalje bori za opstanak. Momčad Claudija Ranierija poslije tog meča dočekuje Juventus, nakon čega gostuje kod Sassuola i dočekuje Parmu. Sassuolo je siguran u sredini ljestvice, a do posljednjeg kola i Parma bi trebala osigurati opstanak, tako da bi Roma u tim utakmicama imala protivnike koji igraju bez ikakvog pritiska.

Milan i Roma imaju lakše rasporede, ali oni bi mogli biti najveći gubitnici

Pred Torinom je gostovanje kod Juventusa, domaćinstvo Sassuolu, gostovanje kod Empolija i okršaj protiv Lazija. Zahtjevan je to raspored koji može biti olakšan, odnosno otežan, ovisno od tome hoće li Empoli do okršaja s Torinom ispasti ili i dalje biti u borbi za opstanak.

Ekipu Lazija, uz domaći susret protiv Atalante i okršaja s Torinom u posljednjem kolu u gostima, čekaju Cagliari u gostima i Bologna kod kuće, a riječ je o klubovima iz sredine ljestvice.

Kada obratimo pažnju na napisano i analiziramo rasporede timova koji vode borbu za Ligu prvaka, vidjet ćemo da će veliku ulogu u svemu igrati Juventus, koji će igrati protiv Torina, Rome i Atalante. 

Teško je reći s kakvim će sastavima igrati Stara dama i s kakvim motivima, jer ne može se reći da je isto igrati s ovim Juventusom sada i, primjerice, s onim Juventusom od prije samo mjesec dana. No ipak velika je šansa da će Max Allegri tjerati svoje igrače da u svakoj utakmici daju maksimum. Ne samo radi poštene borbe za četvrto mjesto, nego i zbog toga što se stalno špekulira o njegovoj budućnosti u klubu. Postoji još jedan značajan razlog zbog kojeg bi Stara dama trebala dati sve za četiri pobjede u posljednja četiri kola - tako bi skupila čarobnu cifru od 100 bodova, a to bi bilo za samo dva boda manje od rekorda Serije A, koji je Juventus postavio u sezoni 2013./2014.

U svakom slučaju, djeluje da Atalanta, Torino i Lazio imaju skoro jednako teške rasporede, odnosno teže od rasporeda kojih imaju Milan i Roma.

A upravo su Roma i Milan potencijalno dva najveća gubitnika u ovoj borbi. To su klubovi koji spadaju među 20 najimućnijih na svijetu i oni kao takvi nisu smjeli doći u situaciju da u ovom dijelu sezone imaju tako male bodovne razlike u odnosu na klubove poput Atalante i Torina, uz dužno poštovanje i jednima i drugima. Eventualni neuspjeh u borbi za Ligu prvaka unazadio bi i Romu i Milan, jer plasman u najelitnije klupsko natjecanje na svijetu za sobom nosi ogroman kapital te mogućnost da se lakše privuku velika igračka imena. Bez Lige prvaka, stvari su mnogo složenije...

Utrka koja privlači pažnju

Roma je prije samo godinu dana igrala polufinale Lige prvaka i ta razlika ove u odnosu na prošlu sezone jedva se može mjeriti. Mnogo je faktora koji su utjecali na Romin pad jer i eventualni plasman u Ligu prvaka ne bi bio dovoljan da ovu sezonu završi s osmijehom na licu. Klub je smijenio trenera Eusebija Di Francesca i sportskog direktora Monchija, prodao nekoliko važnih igrača pred početak sezone, prije svega golmana Alissona i veznjake Kevina Strootmana i Radju Nainggolana, te očito nije ostao na istoj razini kvalitete. Zaključak ove Romine sezone je da klub ne ide istim smjerom i istim putem te da ga ponovo čeka uspostavljanje nekog novog sistema jer teško da s Claudijom Ranierijem želi graditi budućnost.

Milan bi bio jednako velik gubitnik pošto je u posljednjih sedam kola upisao čak četiri poraza i samo jednu pobjedu. Katastrofalan učinak u tom razdoblju rezultirao je ovom golom borbom za četvrto mjesto. Gennaro Gattuso je mnogo bliži odlasku iz kluba nego početku nove sezone na istom radnom mjestu, što je i shvatljivo, jer nije smio dopustiti da klub danas ima mizernih 56 bodova u 34 odigrana kola, odnosno da otvoren put k Ligi prvaka pretvori u noćnu moru. Milanovo lutanje s trenerima i pojačanjima konačno mora doći kraju, a novi promašaj u borbi za povratak u Ligi prvaka mogao bi dodatno usporiti Milanov rast.

Za Torino, Lazio i Atalantu ova borba je svakako premija. Sigurno je da će vladati tuga u redovima onih koji na kraju ostanu bez Lige prvaka, ali od ovih momčadi nitko ni ne očekuje da budu na stepenici na kojoj se sada nalaze.

I obično kada autsajder dođe do ove faze, onda on privlači pažnju i lako dobiva nove simpatizere, barem samo za vrijeme trajanja tih krucijalnih mečeva. Tim koji je vjerojatno pobrao najveće simpatije je Atalanta, jer pogledamo li samo njen napredak u posljednje tri godine, vidjet ćemo da izabranici Gian Piera Gasperinija nisu slučajno na četvrtom mjestu četiri kola prije kraja.

Božica piše priču koju morate voljeti

Dovoljno je pogledati samo jednu Atalantinu utakmicu da vidite koliko je to ozbiljna momčad, da uočite koliko je sjajna na terenu. Zaista je teško pronaći klub koji je zabavnije gledati jer ova Atalanta igra dopadljivo, hrabro i atraktivno. Božica redovito akcije završava s barem sedam igrača u završnici napada, a u kadru ima velemajstore koji ponosno čuvaju nogometnu romantiku. Predvodnik je Alejandro Gomez, popularni Papu, 31-godišnji Argentinac s brojem 10 na leđima. U jasnom i preciznom Gasperinijevom planu igre Gomezova kreativnost nije ugušena, već sjaji u punom sjaju. 

Tamo, u vrhu napada za cijepanje protivničkih mreža, zadužen je Duvan Zapata, koji je u 33 ligaška nastupa postigao 21 gol, dva manje od prvog strijelca lige Fabija Quagliarelle i jedan više od Cristiana Ronalda.

Veliku ulogu u sjajnoj Atalantinoj momčadi ima i hrvatski nogometaš Mario Pašalić, koji je u uspjeh svog tima "ugravirao" četiri gola i četiri asistencije u 29 ligaških nastupa.

Da se u Atalanti vrijedno radi, da je to klub koji je uređen od vrha do dna, najbolje pokazuje podatak da je od sezone 2016./2017., kada je Gasperini i došao u klub, od prodaje šest igrača zaradio 137 milijuna eura, a da je u klupskoj povijesti samo tri puta platio igrača više od 10 milijuna eura - najskuplji ulazni transfer je upravo Zapata koji je prošlog ljeta plaćen 14 milijuna eura Sampdoriji. Od šest igrača od kojih su zaradili spomenutu cifru čak četvorica su zapravo igrači iz klupske akademije (Alessandro Bastoni, Andrea Conti, Mattia Caldara, Roberto Gagliardini).

Atalanta je već postala klub u koji se upire prstom i koji služi kao primjer da ideja, ustrajnost i strpljivost na kraju uvijek donesu rezultat i da samo tako može se nadjačati one koji se diče novčanicama. Zato bi himna Lige prvaka u Bergamu bila još jedna pobjeda nogometa, jer ovakve priče zaslužuju sretan kraj.