Mamić se povukao - što to znači za hrvatski nogomet?

Mamić se povukao - što to znači za hrvatski nogomet?

Foto:

ZDRAVKO MAMIĆ formalno više nije prvi dopredsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, baš kao ni član Dinama u kojem u posljednje vrijeme nastupa u funkciji "savjetnika". Pa ipak, vijest ne treba još uvijek posebno radovati prosječnog navijača – partijske strukture koje je izgradio u Dinamu i savezu duboko su ukorijenjene i omogućuju mu daljnje jahanje. Promjene koje se moraju dogoditi, moraju biti mnogo temeljitije.

Čista kozmetika

Da je "ostavka" samo formalne naravi, čak i najveći skeptici mogli su se uvjeriti na primjeru Dinama. Maksimirski vožd formalno više nije u upravnim tijelima kluba, ali to ga nije spriječilo da ovog ljeta dogovori transfer Marka Pjace u Juventus, najveći u povijesti Hrvatske nogometne lige, čime je jasno dao do znanja da je još uvijek itekako "tu". Transferi, ugovori, Cicin dolazak, sve se i dalje odvija pod paskom čelnog čovjeka domaćeg nogometa. Prava je istina da je Zdravko Mamić dao ostavku iz  jednog prostog razloga – nema potrebu biti tamo. Vlastoručnim je egzibicijama postavio čitavi Izvršni odbor Saveza, a projekt Šukera kao predsjednika isključivo je stvar njegove volje. Uz lojalne sljedbenike u skupštini, premreženoj sferi crnih privatnih interesa i međusobnog tepanja te izbornika koji je postavljen tu samo zato što je dobar vojnik, Zdravko Mamić nema potrebu fizički biti ovdje. Ionako je sve što vidimo u i oko Saveza – njegovo.

Opterećen sjećanjima na osamdesete u kojima je bio svjedok divinizaciji Ćire u Maksimiru, zakleo se da će jednog dana postići baš to. Zato se gurao preko reda za svaku izjavu, plesao polugol pred kamerama, proklinjao Srbe, slizavao se sa Srbima i tumačio sociološke, povijesne i duhovne karakteristike ovog društva. U vremenima u kojima se obruč, predvođen USKOK-ovim istražiteljima, sve više i više steže, Zdravko Mamić je odustao od svojeg desetljetnog sna. Nikad nije postao omiljen osim kod jedinki upitnog morala i intelekta, i sada se povlači u bunker planirajući idući potez. Dodatna izlaganja mu ne trebaju, a postoji još uvijek djelić šanse, barem u njegovim mislima, da će povlačenjem u ovom trenutku, bar kod dijela javnosti i prijatelja sačuvati aureolu mučenika. HNS i Dinamo samo su franšize privatnog carstva obitelji Mamić. Modus operandi nije nimalo promijenjen, niti jednom zahtjevu navijača još uvijek nije udovoljeno.

Razlog nepoznat, ali...

Radi li se o potvrdi sa strane određenih instanci kako je vrijeme za konačno povlačenje? Je li propala HDZ-ova Vlada ocijenila konačno da od bitnog financijera imaju više štete nego koristi? Postoje li detalji istrage s off-shore računa ili Švicarske s kojima javnost nije upoznata? Zasad je vrlo teško reći, sve od navedenog može biti isključivi, a i sasvim irelevantan razlog. Bez obzira na to gdje točno ležala istina, ostavka je vrlo dobar indikativ.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nikad dosad okolnosti za operiranje u mutnom nisu bili ovako teški za vladajuću koaliciju hrvatskog nogometa. Stiska USKOK-a, Porezne uprave, kopanje po transferima, novi Zakon o sportu i cirkus oko njegovog rušenja, gubljenje cjelokupne podrške izuzmemo li nekoliko piskarala režimskih glasila.. Ni kada je Dinamo primao petarde od Red Bulla, ni kada su Boysi otišli sa tribine, ni kada je organiziran prosvjed na rivi, ni kada su djelatnici kluba uhvaćeni na televiziji u priznanju kako su u sukobu interesa, ni kada su novinari razotkrili ilegalne transfere, ni kada ga je netko u Poreznoj „otkucao“, ni kada je direktno u kameru prijetio batinama i smrću, nikad dosad njegov ego i opstojnost na ovoj poziciji nisu bili narušeni do mjere do koje se čak i on, hrvatski Al Capone, počeo povlačiti u maniri nesvojstvenoj njemu. I baš ta crtica, u kojoj se nekadašnji klasični šerif koji je znao direktno u kamere govoriti kako mu se „jebe za zakone“ i kako će biti tu dok god bude htio, a danas se kukavički i bespompozno povlači, dobar je znak za hrvatski nogomet. I dok su mete kojima službe nacrtaju metu na leđima u pravilu gotove sa svojim poslovanjima, a njihovi trzaji su tek prolongiranje neminovnog poraza, hrvatska javnost i navijači odvlače glavu od , u ovom trenutku, puno bitnijeg pitanja.

Opasnost od ponavljanja

U prirodi je ljudskog roda da u trenucima frustracije i nemoći projicira sve svoje negativne emocija prema jednom izvoru, najčešće tek najvidljivijem produktu problema i najčešće na krajnje površan način. Razlog za to sasvim je jednostavan – ukloniti nešto vidljivo i opipljivo mnogo je lakše nego nešto apstraktnije, nešto što je stvarni izvor problema. Uklanjanjem jednog stječemo lažnu sigurnost da smo uklonili i drugo. Poput pacijenta oboljelog od raka koji se ne želi suočiti sa stvarnom prirodom svoje bolesti, pa kupovanjem sirupa protiv kašlja i uklanjanjem simptoma sam sebe zavarava da je zdrav. Priča sa Zdravkom Mamićem i hrvatskim nogometom dosta je slična. Njegov odlazak (onaj stvarni) nije dovoljan , moraju otići i brat Zoran i Šuker i Vrbanović i Brezni i djelatnici sudačke komisije i svi sudionici Dinamo-Lokomotiva bratstva. Međutim, ako se nakratko prebacimo u paralelnu stvarnost gdje su oni svi zbilja bivši, koje garancije postoje da nećemo uletjeti u „sjaši Kurta da uzjaši Murta“ zamku?

Svaki rat, a tako se bez sumnje već sada može klasificirati sukob između nogometnih glavešina s jedne i navijača s druge strane, mora sa sobom donijeti katarzu, zametak daljnjeg razvoja koja znači da se neće ponavljati iste greške. Zdravko Mamić naličje je sportskog krim-miljea, ali i on je u većoj ili manjoj mjeri produkt sustava u kojem funkcionira. A onda i šire - društva oko sebe. Koje je korumpirano, demokratski zaostalo, politički neodgovorno i zaostalo, što je humus za uspjeh i promociju baš takvih tipusa. Formula za zdrav nogomet nije samo smjena svih koji su imali veze s ovom garniturom i ustoličenje novih, neokaljanih imena, već i kompletna promjena ustroja. Hrvatski nogomet truo je od najnižih razina, županijskih saveza i lokalnih šerifa koji omogućuju nesmetanu cirkulaciju zapovijedi s vrha kartela. Novi, srušeni Zakon o sportu dobra je polazišna točka s pravnog aspekta, ali je samo dio priče. Nacionalno zakonodavstvo koje mora uvesti, a vlast provesti transparentnije poslovanje, točnije definirati uredbe Zakona o udrugama, urediti jasne i nedvosmislene razlike između javnih i ostalih tijela koje će onemogućiti HNS-u da u budućnosti postaje čas jedno, a čas drugo, ovisi što mu odgovara, samo su neka od neriješenih pitanja. Ukratko, pružiti okvir u kojem će sport prodisati, a mogućnost nekih novih ratova svesti na minimum. One prave, istinski bitne vijesti za hrvatski nogomet bit će nemjerljivo manje bombastične.

Uloga svih onih kojima je dosta ovakvog omjera snaga stoga nije napucavanje leševima koji će ostati iza posljednjih bitaka, jer crvena krpa koju predstavlja momentalna nomenklatura može usmjeriti fokus i energiju na sasvim krive mete. Kvalitetno funkcioniranje navijačkih klubova koji bi pokazali ispravan i konstruktivan smjer daljnjeg funkcioniranja, pritisak od strane navijačkih udruga na političke opcije pred nadolazeće izbore s točno definiranim zahtjevima , organizirani prosvjedi i pisanje o neradu nadležnih institucija glavni su mehanizmi konačne lustracije domaćeg nogometa. Sve ispod toga neminovno vodi u novi rat, a toga je pomalo dosta već svima.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara