DIEGO ARMANDO MARADONA preminuo je jučer u 61. godini. Povodom smrti nogometne ikone u suradnji s YugoPapirom donosimo jedini intervju koji je Maradona u životu dao jednom hrvatskom novinaru. S njim je u Argentini 1981., dok je još igrao za Boca Juniorse, razgovarao Pero Zlatar, a intervju je objavljen u lipnju te godine u časopisu Intervju.

NI CLAY, ni Pele, ni Cruijff, nitko do danas nije imao takav publicitet kao najskuplji nogometaš današnjice - argentinski reprezentativac Maradona...

Kako je moguće da jedan krivonogi klinac oskudnog školskog obrazovanja, a koji će tek u listopadu postati dvadesetogodišnjak, manje-više normalno prima i izdržava najstrašniji i dosad nečuveni teret slave, obožavanja, laskanja i divljenja? Kako razmišlja o masovnoj histeriji koju izaziva gdje god se pojavi?

Takvo razbuktavanje kulta ličnosti sportski svijet nije doživio. U usporedbi s njegovim, publicitet koji su dobili ili koji još prati Joea Lewisa, Jesseja Owensa, Muhammada Alija, Pelea, Nikija Laudu, Johana Cruijffa, Björna Borga ili Ingmara Stenmarka, najpristojnije rečeno je - zanemariv.

Iako njegovo vrijeme tek mora doći, iako je pred njim još barem dvanaest dugih godina karijere, oko njega se odavno pletu zlatne priče uokvirene u šipke teže od deset milijuna dolara. Oko vrućega pitanja hoće li čupavi idol ostati u svojoj zemlji ili će pak promijeniti podneblje - najozbiljnije se izjašnjavao i predsjednik republike u kojoj je taj mladić rođen.

Diego Armando Maradona. Nogometaš iz Buenos Airesa, metropole Argentine, domovine prvaka svijeta. U njoj su izrasli velemajstori lopte pred kojima su vjernici na stadionima padali na koljena: Scarone, Pedernera, Labruna, Moreno, Di Stefano, Sivori, Passarella, Kempes i ostali besmrtnici, potomci gauča.

Ali što je Maradona - toga nigdje nema!

Dosta poznata priča

I vi ste svakako čuli zašećerenu, ali istinitu bajku o siromašku odraslom u rasklimanoj kući s kartonskim pokrivačem umjesto krova, a koju bi jača oluja lako pomela. O musavom dječaku iz predgrađa, sinu polupismenoga čistača cipela od čije se zarade, koja često nije dostajala ni za kruh i vodu, osim njega i žene-pralje prehranjivalo osmero vječno gladnih tića.

O mališanu zvanom Pelusa (Maljavi), kojem je lopta bila jedina i najdraža igračka i kojem je igranje loptom išlo neusporedivo bolje od sricanja školskih knjiga. Bajku o jednom snu koji se pretvorio u javu onoga trena kad je naišao trener, lovac na nadarene glavice, i u nogama nepoznatoga čarobnjaka, glavnog među svojim vršnjacima u igri na dva gola, namirisao skrivene dragulje.

Bajku čija je pouka razastrta pred stotinama tisuća ubogih mališana u svijetu: kako jednoga dana mogu postati bogataši.

U Buenos Airesu, u kojem sam u proljeće sedamdeset osme, u predvečerje Prvenstva svijeta, upoznao Diega Maradonu, čija popularnost onda još nije bila preletjela argentinske granice, nalazim se, dvije i pol godine kasnije, s Maradonom, ali sada najskupljim nogometašem sveta.

Ja sam isti Diego

Promatram ga: ne podiže glas, staloženo govori i izraženo nazalnim glasom, nema nervoznih pokreta i nije nalik na prezauzete zvijezde koje svako malo bacaju diskretan pogled na sat.

"Jesam li se promijenio? Moja je narav, mislim, ostala ista, u duši, siguran sam, ja sam onaj isti Diego od prije nekoliko godina kad za svoje igranje nisam dobivao ni pesosa. Ali ljudi oko mene su se promijenili. Sada me poštuju, traže moje društvo, novinari prate svaki moj korak. A ja? Postao sam sigurniji, znam što hoću, ali to ne znači da sam se uzoholio i razmazio. To nisam."

Nedugo prije toga o jednom ispadu Diega Maradone rastrubile su se sve trube i zazvonila sva zvona sedme sile. Sudac jednog općinskog suda u Buenos Airesu, očito uzbuđen što pred sobom na optuženičkoj klupi vidi takvu izuzetnu ličnost, osudio ga je na četiri mjeseca zatvora, ali uvjetno na dvije godine, zato što je istukao maloljetnog Rubena Freitasa i to nakon što mu se potpisao u knjizi autograma.

"To bi prošlo bez galame da posrijedi nije bio popularni, poznati igrač, to jest ja", objašnjava mi Maradona svoj slučaj. "Prišao je, meni neznani dječak, zamolio me da mu se potpišem, to sam i učinio uz osmijeh. A onda kad sam se okrenuo i pošao, izazovno je viknuo: 'Potpis ti nije čitak. Koliko ti moram platiti za čitak autogram, kurvin sine?' Krv mi je udarila u glavu. Zašto me taj bezobrazni balavac vrijeđa? Mrak mi je pao na oči, zaboravio sam se i prilijepio mu vruću šamarčinu. Zašto bih nekoga udario bez razloga, recite?"

"Netko je pozvao policiju, odveli su me u stanicu, držali me šest sati i poslali prijavu sudu. Malo tko bi se na mom mjestu suzdržao kad mu psuju majku, kad ga bez povoda blate. A, eto, ja sam morao... Možda je taj dječak ekshibicionist, možda je postigao ono što je želio - da postane poznat uz pomoć Maradoninih batina. A ja se nisam pokajao što sam ga udario, nego što sam dopustio da budem isprovociran."

Prijatelji, kada je trebalo

Kolege, argentinski novinari, uvjeravaju me da je Diegito, kako ga odmila zovu, srce od čovjeka. Čim je zaradio prvi veći novac preselio je svoju obitelj u modernu kuću i osigurao joj lagodan život. Često na putovanja, pa makar to bila Europa ili Sjeverna Amerika, o svom trošku povede oca ili kojega od braće.

Premda ga ljepotice, kojima Argentina zaista ne oskudijeva, bjesomučno jure ne bi li ih ovaj 164 cm visoki mladić rošava lica i stisnutih očiju zapazio i pokazao se s njima u društvu, on nije adamovski pohotan da zagrize jabuku grijeha, nego je vjeran svojoj zaručnici s kojom je treću godinu u složnoj vezi.

Ne zaboravlja prijatelje iz djetinjstva i tko god ga uspije naći, daje im ulaznice za rasprodani derbi. A jednoga svog vršnjaka, sakatog od rođenja, s kojim je išao u školu, imenovao je za menadžera i taj sada spretno vodi sve njegove poslove osnovavši firmu Maradona production.

"Zašto baš on?" pitam Maradonu.

"Zato što je Cyterszpiler (tako mu je prezime), koji je satima gledao moje društvo i mene dok smo igrali lopte, poslije dugih utakmica koje je prekidala mrkla noć, nas najsiromašnije vodio svojoj kući, a njegova majka bi nas do guše nahranila... Lako mi je sada steći prijatelje: mogu ih imati tisuću, milijun... Ali one koji su se pokazali kad je trebalo, kad sam bio nitko i ništa, gladan i odrpan, a među njima je Cyterszpiler bio jedan od pravih, nikada neću odbaciti."

Taj je Cyterszpiler posredovao oko najglomaznijeg transfera u povijesti svjetskog nogometa i premda još takoreći golobrad, izvanredno se nosio s prekaljenim menadžerskim lisicama koji bi podvalili i samom vragu. Ali njega nisu preveli žednoga preko vode.

Diego Maradona je donedavno nosio majicu kluba u koji ga je s livade doveo vidoviti trener Miguel Ángel López. To je Argentinos Juniors, do Maradonine ere vrlo prosječna i vječno dužna družina iz proleterske četvrti Buenos Airesa, a čije igrače navijači zovu Los Bichitos, odnosno Buhice. Preporod se dogodio kad je Maradona s nepunih šesnaest postao prvotimac i odmah se nametnuo kao vođa jer je najviše znao.

...pa deset milijuna dolara

Godine 1978. sa šesnaest i pol godina, Maradona je debitirao u A reprezentaciji Argentine, no unatoč žestokom pritisku i najuglednijih nogometnih pera izbornik César Luis Menotti ne stavlja ga na popis dvadeset dvojice profesionalaca koji će svojoj zemlji pokloniti neizmjernu radost osvajanjem naslova prvaka svijeta:

"Ne, nikada zbog toga nisam zamjerio Césaru, jer on je moj najveći životni učitelj, uvijek je branio moje interese", kaže Maradona kad ga pitam je li ikad zamjerio Menottiju što ga je onda ostavio na listi čekanja.

Odmah poslije mundijala Diego ulijeće u najbolju argentinsku jedanaestoricu i bez gunđanja starijih i iskusnijih internacionalaca u njoj preuzima dirigentski štapić.

U međuvremenu (1979.), u Tokiju, samljevši prepreku za preprekom (a među žrtvama bile su i jugoslavenske nade), Argentina, kojoj je, naravno, Maradona na čelu, poslije finalnog trijumfa nad Sovjetskim Savezom odnosi pobjednički pehar koji čeka omladinske prvake svijeta. Više od milijun ljudi nakrcalo se na široku Aveniju 23. srpnja u Buenos Airesu, ispod gradskog simbola vitkoga obeliska, da dočeka i kliče Maradoni i drugovima.

Poslije toga počinje ludi ples milijuna. Barcelona, klub koji u Španjolskoj najviše plaća za dobre igrače, čak više i od slavnijega Real Madrida, kreće s nezapamćenom licitacijom. Najprije nudi tri, zatim pet, potom osam, pa i deset i pol milijuna dolara (jedan dolar 34 dinara!) da Maradonu vidi u svojoj sredini. Od te gomile novca bi pola pripalo Argentinos Juniorsu, a pola Maradoni.

Dva predsjednika države u akciji

Diego se, dakako, složio i zatražio dozvolu svoje federacije, ali ona je stavila embargo na odlazak vrhunskih asova sve do završetka prvenstva svijeta 1982. koje Argentina također želi osvojiti.

Omamljen kreževskim blagom, Maradona nagovoren od Cyterszpilera prijeti bojkotom, tužbom sudu, bijegom iz zemlje, promjenom državljanstva... Ali ništa mu ne pomaže.

I dok su se vrtoglavim čekovima počeli nabacivati još neki europski bogataški klubovi, poput Real Madrida i torinskog Juventusa, u Argentini se okuplja konzorcij jakih firmi i uz blagoslov donedavnoga predsjednika Rafaela Videle i njegovoga nasljednika, sadašnjeg šefa države Roberta Viole, počinju s odvajanjem novca, a sve za "spas argentinskog nogometa".

Treba znati da je Videla navijač Boca Juniorsa, a Viola vatreno drži palce za River Plate pa je moralo završiti u stilu "i vuci siti, i koze na broju". Oba najutjecajnija spomenuta argentinska kluba trebala su podijeliti lavovski plijen. I zato je River za 3,5 milijuna dolara iz španjolske Valencije vratio najboljeg strijelca s prošlog svjetskog prvenstva Marija Kempesa, dok Boca, koja se godinama ne oporavlja od rezultatske krize, uzima za spasitelja - Maradonu.

A s Maradonom... kako se dogovori

Evo uvjeta pod kojima će do 30. lipnja 1982. Diego nositi tamnoplavi dres po sredini prevučen debelom žutom vodoravnom prugom, koji krasi momčad iz najveselije četvrti Buenos Airesa - Boce. Dakle, Boca juniors platila je Argentinos Juniorsu 2,5 milijuna dolara, a Maradoni 1,4 milijuna.

Uz to, Maradona će imati 10.000 dolara mjesečne plaće i premije kao i ostali igrači. Dalje: prvih deset utakmica koje je Maradona odigrao za Bocu na njenom stadionu nose mu 10 posto od ukupnog inkasa. A dalje: ukoliko prihod bude veći od 50.000 dolara po utakmici, Maradona uzima 25 posto od ostvarenog viška.

A što će biti poslije toga? Maradona ponovo postaje vlasništvo Argentinos Juniorsa. Ta klauzula neće važiti ukoliko Boca bude Diegovoj matičnoj ekipi isplatila nova četiri milijuna dolara, a s Maradonom... kako se dogovori.

Jer on očekuje da u Španjolskoj 1982, na budućem prvenstvu svijeta, bude više nego superstar!

San o kući u planini

Maradonu, ako ste već s njim sučelice, pitajte što god želite, ali nemojte tražiti da vam ponavlja otrcanu misao: Je li bolji on ili legendarni Pele?

"Pele je velik, ali mi smo sasvim različiti", suho odgovori Maradona.

Izbornik Menotti koji je svojevremeno igrao s mladim Peleom u Santosu tvrdi da je u ovoj dobi Maradona kvalitetniji od brazilskog fenomena dok je bio dvadesetogodišnjak.

Sa zadovoljstvom će, međutim, Diegito spomenuti da je njegov mlađi brat, koji je sada u podmlatku Argentinos Juniorsa, darovitiji od njega; da će se možda jednom prikloniti snimanju filmova; da ne voli europski način igranja zbog oštrine i prekida; da mu je uzor bio argentinski reprezentativac Bochini; da ne pije i ne puši, ali voli društvo i pjesmu; da mu je otac također znao pristojno igrati, ali nije imao sreće da ga u Argentini, zemlji stotina tisuća vrsnih fudbalera, netko zapazi; da obožava "parilju", to jest meso pečeno na argentinski način; da mu se od europskih gradova dopao Rim i da mu ne pada na pamet da ikada bude trener:

"Kupit ću kuću u planinama, poći ću tamo sa ženom i djecom, a imat ću ih barem troje, i uživat ću u životu", dalekosežno razmišlja Maradona o tome što će kad jednom bude odbacio kopačke i pustio da se na njih nakupi paučina.