Vice-prvaka svijeta i prvaka Južne Amerike vodio je '94 u Zagrebu, kod najbolje čuvane tajne svjetskog nogometa
1994., kao kapetan Argentine koja je pripremajući se za SP u Americi kao aktualni vice-prvak svijeta i prvak Južne Amerike, te jedan od favorita za svjetski naslov na predstojećem SP, igrala s najbolje čuvanom tajnom svjetskog nogometa, reprezentacijom punom zvijezda koja još nije igrala službenu utakmicu, točnije s Hrvatskom.
Maradona dalmatino
Nećemo pogriješiti ni ako Maradonu, umjesto po nadimku koji ističe njegove vanzemaljske vještine, nazovemo Naš mali, jer njegov djed s majčine strane je Mateo Kariolić s Korčule, a Diego je kćer nazvao Dalma jer je četvrtinom Dalmatinac.
Nije Emir Kustirica jedini lik s ovih prostora kojeg Maradona obožava. Krv ipak nije voda, pa je dvije godine prije dolaska u Zagreb kao vođa Argentine, carevao Sevillom zajedno s njenim tadašnjim golgeterom Davorom Šukerom, s kojim se sjajno slagao na terenu i van njega.
Prva želja mu je bila otići na Draženov grob
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Često je isticao da mu je jedan od najdražih sportaša Dražen Petrović, a kada je u kasno proljeće '94 stigao u Zagreb, prva mu je želja bila odlazak na grob onog koji je poginuo točno godinu dana ranije, te njegov dres. Obje želje ispunila mu je naravno Draženova majka Biserka.
Hipersenzibilni Maradona bio je vidno potresen posjetom posljednjem počivalištu jednog od njegovih heroja, ali daleko manje mu se svidjelo kako se prema njemu ponio Vrhovnik zemlje u koju je došao i kojem se, zajedno sa svim ostalim igračima, morao otići pokloniti u svečanu ložu Maksimira.
Božja ruka je dodirnula Vrhovnikovu
Potpuno suprotno i neprimjereno protokolu prijateljskih, neslužbenih utakmica, igrači Hrvatske i Argentine nakon susreta u špaliru se se izredali pred predsjednikom Franjom Tuđmanom, kako bi ih on počastio stiskom ruke, što je način na koji se nogometaši ponizno ponašaju pred primjerice kraljevima ili kraljicama kada im ovi predaju trofej nakon finala velikog natjecanja, nikako nakon jedne nevažne utakmice, koja je završila bez golova.
Maradona je tada carevao svjetskim travnjacima, ali onim hrvatskim u isto vrijeme je, kao i cijelom zemljom njegovog dida Matea Korčulanina, suvereno vladao čovjek koji je od vlasti i Hrvatske, više volio samo NK Croatiju kojoj je kumovao i reprezentaciju koja je pod istim imenom tek trebala postati poznata. Tuđman je znao koliko će svjetske nogometne zvijezde u dresu hrvatske reprezentacije značiti za međunarodnu afirmaciju države kojoj je na čelu, ili kako je četiri godine kasnije, nakon bronce u u Francuskoj rekao: "Jezik nogometa postaje jači od ijedne diplomacije i sad kad rata više nema, sport je područje po kojem će Hrvati biti prepoznati".
Otac nacije očinski je lupno po licu sina razmetnoga
U vrijeme kada se Maradona ide pokloniti Tuđmanu u maksimirsku ložu, rata itekako još ima, trećina Hrvatske je okupirana, ali rade se završni planovi za njeno oslobođenje, a paralelno na vojnom, zahuktala se i akcija na nogometno-diplomatskom terenu, pa je scena u kojoj najpopularniji svjetski nogometaš poput kaplara pridaje prijavak osjetno višem hrvatskom vrhovnom zapovjedniku i što naravno obilazi svijet, još jedna Tuđmanova diplomatska pobjeda kao uvertira vojnima. To što je Vrhovnik tom prilikom pokroviteljski i očinski ćušnuo Maradonu po obrazu, samo je bonus za Oca domovine, nešto poput Južnog poteza nakon Oluje. Maradoni taj šamarčić nije bio nimalo po volji, ali dobrodušan kakav već je, nije Tuđmanu previše zamjerio.
Hrvatska nije dobila Argentinu, ali spektakl je bio velika Tuđmanova medijska pobjeda
Utakmica je bila tipična revijalna, ali kako smo istaknuli, njen nadsportski segment bio ne neusporedivo važniji od nogometnog. Slika iz Zagreba otišla je po cijelom svijetu, a gledatelji, ako već nisu mogli vidjeti nešto posebno na terenu, imali su vidjeti koga:
Promenada superzvijezda po ljetnom pljusku
Za Ćirinu Hrvatsku nastupili su igrači koje navodimo po tadašnjim običajima, odnosno broju dresa a ne kao što se danas radi, po linijama momčadi. Ladić, Turković, Jarni, Štimac, Jerkan, Bilić, Asanović, Prosinečki, Šuker, Boban, Jurčević kao prvotimici, a u igru su ušli još Andrijašević, Cvitanović i Mladenović.
Argentinski izbornik Alfio Basile na Maksimir je izveo momčad punu zvijezda: Goycoechea, Vasquez, Chamot, Sensini, Redondo, Ruggeri, Caniggia, Simeone, Balbo, Maradona, Batistuta, dok su kasnije priliku dobili Mancuso, Ortega i Caseres.
Starog i bucmastog Maradonu pratilo je po nekoliko hrvatskih igrača
Tempo utakmice bio je takav da je čak i Maradona izdržao cijeli meč, iako je bilo vidljivo da nije ni blizu forme ili izgleda od prije par godina. Kada je nastupio u Zagrebu bio je pripadnik Old Boysa, ali ne samo zato što je igrao za istoimeni klub, nego i jer je bio na pragu 34. godine. Ipak, nekoliko puta je dokazao da, kako je govorio kapetan s kojim je toga dana razmijenio zastavice, "udara loptu drugačije od svih". Kao što možete vidjeti u priloženim videu u kojem je svaki Maradonin dodir s te utakmice, stalno ga je čuvalo i po nekoliko hrvatskih igrača, a uklizavao mu je čak i Prosinečki.
Slavlje ulaska nogometne Hrvatske u ring sa svjetskim velesilama pred 50 tisuća gledatelja na Maksimiru nije pokvario ni žestoki ljetni pljusak koji je pao, jer tribine su za to vrijeme pjevale "Batistuta Gabrijele za tebe je Šuker Pele", ali golgeteri Fiorentine i Seville nisu se iskazali tog dana.
Maradona je u vrijeme igranja na Maksimiru bio iznimno motiviran. Iako je već vodio Argentinu do svjetskog naslova, upravo se vratio iz reprezentativne mirovine, iz koje ga je izbornik Basile izvukao nakon katastrofe 0:5 s Kolumbijom, zbog čega je Argentina morala prvi i jedini put u povijesti igrati dodatne kvalifikacije za SP i to na drugom kraju svijeta protiv Australije, koju je jedva prošla.
Diego je nadživio Kurta i Franju, velike suvremenike iz '94
Te '94, tri mjeseca prije nego što je najpopularniji nogometaš svijeta igrao u Zagrebu, u susjednoj Ljubljani najpopularniji rock bend na svijetu održao je koncert. Nitko nije slutio da će Maradona nakon Maksimira zbog kapi u nosu još samo dva puta igrati za Argentinu, kao ni da će Cobain nakon Tivolija zbog sačmarice u ustima održati još samo jedan koncert.
Buntovnik s gitarom i kariranom košuljom više neće svirati nigdje, dok će onaj sa dijamantnim naušnicama i trodnevnom bradom, dva desetljeća kasnije kao debeli penzioner opet doći u Zagreb, sada zbog tenisa. Možda i ovaj put navrati u Novi Vinodolski kod Bruna Orešara, omiljenog teniskog partnera još jednog velikana s kojim se '94 godine družio i kojeg je nadživio, da bi 22 godine kasnije sletio na aerodrom koji nosi njegovo ime.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Facebook
Google
