DAMIR MARTIN je osvajanjem brončane medalje u samcu na Olimpijskim igrama u Tokiju ostvario dvostruku senzaciju.

Na polovici utrke je zaostajao oko dvije sekunde za vodećim trojcem, uz Ntouskosa i Borcha u vrhu je bio i Nielsen, a slična je situacija bila i 500 metara prije cilja. To je ogroman zaostatak i jako ga je teško nadoknaditi. No u samoj završnici je Danac počeo posustajati, a Martin je pojačao te je ciljem prošao 15 stotinki prije za još jednu veliku medalju.

To je treća olimpijska medalja za 33-godišnjeg Martina, nakon srebra u četvercu na pariće iz Londona 2012. te srebra u samcu iz Rio de Janeira 2016. Usto ima i dva naslova svjetskog prvaka iz četverca na pariće (2010., 2013.) te dva europska zlata u samcu (2015., 2016.).

Međutim, nakon operacije kuka u listopadu 2019. i teške rehabilitacije koja je trajala više od deset mjeseci, Martina se nije smatralo favoritom za finale, a kamoli za medalju. Martin je prošao pakao do ovog odličja, zbog čega ga i sam naziva "platinastim, a ne brončanim".

O tome je govorio za N1.

"Nije bilo realno da uzmem medalju. Prošle godine sam sanjao o njoj, a sada sam je ostvario. Luđački rad i trud su mi to omogućili", komentirao je Martin i objasnio kako izgleda taj rad i trud: "Svaki dan treniram šest do osam sati. Veslanje, trčanje, vožnja bicikla, vježbe snage. Odmor i san preko noći su jako bitni jer daju snagu za takve napore."

Njih su težim činile jako bolna ozljeda i komplicirana operacija: "Nije to bila klasična operacija kuka. Imao sam rekonstrukciju. S bedrenom kosti sam prilikom svakog zaveslaja tukao u zdjelicu i tako sam to poderao. Trebalo je sve to rekonstruirati i zašiti. Udubiti zdjelicu da više ne bi dolazilo do tog udarca. To je bio jako zahtjevan i specifičan zahvat. Još mjesec dana prije Olimpijskih igara sam radio terapije", govori osvajač tri olimpijske medalje za Hrvatsku.

Do njih je došao teškom mukom: "Šest i pol minuta što se vidi na televiziji, to je još najmanja borba koja se odvija. Svaki odlazak na trening je borba. Loš trening, dobar trening... Sve to ostavlja tragove na nama, a najviše na našim najbližima, koji nas moraju gledati i trpjeti svakakve, zato se često sjetim supruge. U finišu trke je bitna mentalna snaga. To je trenutak kada se sjetiš za koga to radiš i kome to sve posvećuješ. Tada daš maksimum, iako više niti ne kontroliraš svoje pokrete."

Martin je ovako odgovorio na pitanje kako se financira: "Nema kod nas Transfermarkta, da ćemo se prodati iz jednog kluba u drugi. Sami sebe zato zovemo profesionalnim amaterima. Preostaje mi dobra volja sponzora da će se poistovjetiti s onim što ja radim i pod cijenu da ništa time ne profitira. Imam pet, šest velikih natjecanja godišnje, na kojima mogu biti vidljive njihove reklame. Međutim, na najvećem i najzanimljivijem, Olimpijskim igrama, te reklame su zabranjene tako da smo maksimalno ograničeni što se tiče vidljivosti onog što oglašavamo u javnosti i medijima."

Ipak, otkriva da ga pokriva država: "Financiramo se isključivo od države, to jest stipendije. Ugovorni sam pričuvnik MORH-a, pa je i to što sam zaposlenik HV-a velika pomoć. Ne mogu reći da nemamo, ali za realizaciju nekih viših ciljeva i za našu dugotrajnost potrebni su bolji uvjeti. Nadam se da će biti firmi i privatnika koje će to podržati."

Martin je imao tri godine kada je s majkom izašao iz ratnog Vukovara. "Ne volimo pričati o tome, ali želja za borbom i preživljavanjem iskoči iz nas kada je najpotrebnije. To je nešto što je u nama. Ono što sam ja prolazio na veslačkom polju, moji roditelji su prolazili '91. tamo u ratnom polju. To je unutarnja obiteljska borba koja stalno traje. Koje god nedaće da dođu, mi ih nadvladamo."