AKO POSTOJI jedan igrač od kojeg u kontekstu reprezentacije hrvatska šira i stručna javnost već gotovo pa desetljeće očekuje iskorak, onda je to Mateo Kovačić. Nekonkretan, indisponiran, neučinkovit, sramežljiv - bili su samo neki od epiteta kojima ga se znalo častiti po člancima, komentarima i zapažanjima.

Na klupskoj razini doživio je dva djelomična uspjeha - onaj u Interu i onaj u Real Madridu - ali tek sada, pod vodstvom Thomasa Tuchela, Kovačić je ove, pa i prošle sezone, izrastao u ono što se oduvijek znalo naslućivati; u jednog od najboljih centralnih veznjaka Europe.

Renesansa u Chelseaju

Njemački je stručnjak došao u Chelsea krajem siječnja gotovo pa slučajno. Inicijalno je ideja Bluesa bila zaposliti Rangnicka kao privremenog trenera, a onda na ljeto krenuti u pregovore s Tuchelom, koji je jasno izrazio protivljenje preuzimanja momčadi usred same sezone. Nakon što je Rangnick odbio takvu opciju, Tuchel se ipak dao nagovoriti od strane kluba iz Londona te vrlo vjerojatno nije zažalio. Do kraja je godine došao do finala FA kupa, koji je na krilima sjajne partije Kaspera Schmeichela ipak osvojio Leicester City, ali puno važniji događaj slijedio je koji tjedan kasnije.

Chelsea je u finalu Lige prvaka pobijedio Manchester City te tako, gotovo pa potpuno van svih očekivanja, došao na vrh Europe. Zasluge Thomasa Tuchela nikad nisu došle pod upitnik, a svi su redom igrači vrlo brzo medijima dali do znanja kako su njegovi taktički zahtjevni treninzi i pažnja na detalje bili ti koji su podigli ekipu. No, možda najviše od svega, Tuchel se uvijek isticao sposobnošću pronaći pravo mjesto i pravu metodologiju igre za svakog igrača. 

U tom smislu, Mateo Kovačić nije iznimka. On je slučaj koji je samo učvrstio to pravilo.

Kovačićev boom

Mateo Kovačić nije niti jučer, niti s dolaskom Tuchela, a niti nedavno postao odličan vezni igrač. Još za vrijeme svoga boravka kako u Interu, tako i u madridskom Realu znao je pokazati elitnu razinu igre, pogotovo u onim elementima u kojima je najbolji, a redom se odnose na njegovu prodornost koja je često na rubu nezaustavljivosti. Međutim, ono što bi redovito nedostajalo ujedno je bilo ono zbog čega bi i njegove igre za reprezentaciju najčešće bile kritizirane, a odnosi se u osnovi na elemente igre oko i unutar protivničkog 16-erca. 

Baš zato, u Interu ga se često i vrlo neuspješno guralo na desetku ili isturenu osmicu, a u Realu nikad nisu postali uvjereni kako upravo on može biti nasljednik Luke Modrića, igrača koji je pravi penicillin protiv svakog protivničkog pokušaja pritiska. Još pod Frankom Lampardom, Kovačić je pokazao kako može biti jedan od najboljih veznih igrača najbolje svjetske lige. Uostalom, prve je Lampardove sezone upravo Kovačić izabran za igrača momčadi od strane navijača. Na početku ove sezone, taj je status samo dodatno zacementirao.

Ne samo da je s pet asistencija drugi najbolji razigravač Premier lige, nego mu nedostaje još samo jedna kako bi izjednačio svoj kompletni učinak iz prethodne tri sezone. U svakom smislu riječi svjedočimo njegovom kvantom iskoraku u odnosu na igru u posljednjoj trećini terena koja mu je uvijek bila svojevrsna Ahilova tetiva. Važno je napomenuti, nisu u pitanju samo asistencije nego i vrlo značajna promjena u filozofiji igre i položaja na terenu. Ove sezone sve se poklopilo - idealni suigrači, idealna uloga na terenu te trener koji jednostavno zna kako od svakog dobiti najviše.

Zašto baš sad?

Kada se govori ili piše o Mateu Kovačiću, uvijek treba imati na pameti kako mu je tek 27 godina. U doba kada igrači poput Lewandowskog, Vardyja, Salaha i ostalih svoje najbolje partije pružaju kada su već premašili 30, a godinama jednako prkosi i Luka Modrić, Kovačić pred sobom ima možda i cijelo desetljeće igara na vrhunskoj razini. Uostalom, Luka Modrić je s 27 godina tek bio stigao u Real Madrid te se tada isprofilirao kao buduća Zlatna lopta i jedan od najboljih veznih igrača svoje generacije. Kako sada stvari stoje, Mateo Kovačić je na dobrom putu da napravi nešto slično, a to se nikako nije dogodilo slučajno.  

Sam Thomas Tuchel velikim je dijelom dao razjašnjenje gore postavljenoj tezi i grafici: “Bitna stvar u današnjem nogometu su odnosi među igračima na terenu, a mislim da kod nas vrlo snažnu vezu imaju Mateo Kovačić, Mason Mount i Romelu Lukaku. Uvijek gledaju jedan prema drugom na terenu te imaju vezu kakvu drugi igrači jednostavno nemaju pa bi trebali upravo od njih naučiti i prilagoditi se igri.”

Chelsea ove sezone igra u formacijama 3-5-2 te češće 3-4-2-1, a Kovačić uvijek zauzima lijevi dio veznog reda. Iako je na lopti manje nego li je bio prethodnih sezone te je smanjen njegov volumen dodavanja, razlog zašto spada među najopasnije vezne igrače krije se u drugačijem, ofenzivnijem položaju na terenu. Kretanje Alonsa, Mounta i Lukakua dodatno otvaraju i prostor za Matea Kovačića, a Chelseajev ponekad suludo visok pritisak na lopti ono je što Kovačića čini i značajnim obrambenim oružjem. Upravo se na taj način Kovačić više priključuje naprijed, a Mount i Lukaku čine njega boljim, baš kao i on njih.

Ukratko rečeno, Kovačić je pronašao svoju idealnu poziciju, pravi miks sa suigračima, ali što je najvažnije - sustav koji Tuchel preferira onaj je koji Kovačićeve kvalitete gura u prvi plan. Na toj lijevoj strani, često radi preklapanja, ali i biva ostavljen u situacijama izolacije, kada su obrambeni igrači ništa više od statista usred njegovih prodora i driblinga. Lukaku je pak idealna mantinela, čime Kovačićeva brzina s loptom u nogama postaje samo još jače oružje.

Oba statistička grafa kazuju istu priču - u svim elementima igre koji su važni za kreaciju u protivničkoj posljednjoj trećini, Mateo Kovačić postao je čista elita. Sve asistencije i pripremljene situacije za suigrače samo su posljedica konstante opasnosti koja dolazi nakon njegovih prodora i proigravanja. Kako sada stvari stoje, čini se da Kovačić ne misli stati. 

Hoćemo li to vidjeti i u reprezentaciji?

Ako reprezentacija nastavi igrati kako to čini sada, onda je odgovor nažalost - nikada. Postoje igrači u hrvatskoj reprezentaciji, a najbolji primjer za to je Ivan Perišić, kojima stil igre kakav preferira Dalić, a kakav su preferirali i većinom prošli izbornici, jednostavno odgovara. Postoje oni poput Andreja Kramarića koji nikada neće u reprezentaciji moći dati ono što daju u svom klubu. Ne zato što je to pitanje volje i motiva, nego je pitanje uloge na terenu. Hrvatska zasad igra upravo sve suprotno od onoga kako igra Hoffenheim, a Kramarić u njemačkom prvoligašu igra ulogu kakvu u reprezentaciji, barem pod Dalićem, nikad neće moći.

Nažalost, slična je priča i s Kovačićem. Thomas Tuchel primjer je trenera koji je u svojem taktičkom sklopu gotovo pa eklektički idealno uklopio simfonijsku preciznost Pepa Guardiole i heavy-metal frenetičnost Jurgena Kloppa. Preciznost i brzina, ili bolje rečeno preciznost u brzini ono je što je temelj njegovog nogometnog creda. U takvom sustavu, Mateo Kovačić postao je igrač koji sada puni naslovnice svjetskih i europskih medija. Da bi to mogao, mora uz sebe imati bend koji može držati kako kvalitetu tako i brzinu svirke, ali i dirigenta na klupi koji to zna prvo uglazbiti, a onda i voditi.

Sve što smo dosad vidjeli od hrvatske reprezentacije sugerira suprotno. Kada se pogleda i ovaj kvalifikacijski ciklus, Mateo Kovačić igra dobro do solidno, ali ništa više od toga. Njegova uloga na terenu potpuno je drugačija, a očitava se u jednom jednostavnom podatku. U reprezentaciji Mateo Kovačić ima čak 30 dodavanja više po utakmici u odnosu na Chelsea, a loptu prima i distribuira u potpuno drugačijim zonama. Puno se više mora spuštati sve do braniča, čije su manjkavosti kod iznošenja lopte već opjevane.

Osim toga, Hrvatska igra sve samo ne frenetičan nogomet pun tempa. Hrvatska često igra gotovo pa spor i dekadentan nogomet uz povremene izlete u individualnu genijalnost i nabrijanost. Kada bi se morao nacrtati sustav koji ne odgovara igraču poput Matea Kovačića, onda bi to bio upravo taj. Sve dok se to ne promijeni, Mateo Kovačić će u reprezentaciji biti upravo ono što smo vidjeli i tijekom ovih kvalifikacija - elitni igrač koji može odigrati tek dobro ili solidno.