INTERVJU

Mavrović: Tko je taj Pijetraj? Nikad nikog nije stvorio, borcima ruši zdravlje

Mavrović: Tko je taj Pijetraj? Nikad nikog nije stvorio, borcima ruši zdravlje

ŽELJKA MAVROVIĆA sreli smo na Sport festu u Poreču gdje je vodio konferenciju "Odrastanjem kroz sport". Simboličan je naziv predavanja koje je Mavrović održao pred mnogobrojnim roditeljima, jer posljednjih dana hrvatski boks došao je u fokus baš zbog prepreka i zamki koje mladi sportaši moraju zaobići na putu do uspjeha. Situaciju je naelektrizirao Leonard Pijetraj koji je nakon povratka sa SP-a u Ekaterinburgu dobio otkaz na mjestu izbornika reprezentacije i zaratio gotovo sa svima koji su mu u dometu. Mavrovića, inače direktora boksačke reprezentacije, nazvao je uhljebom.

Borca koji se sedam puta tukao za europsku te jednom za svjetsku titulu i izdržao 12 rundi u ringu protiv Lenoxa Lewisa ne treba posebno predstavljati. Odmah smo krenuli na stvar. 

Direktor ste hrvatske boksačke reprezentacije. Kakav biste savjet dali roditeljima koji svoje dijete danas žele upisati na boks?

Djeci želimo pružiti najbolje, ponekad i pretjeramo. Najveće pogreške nastaju kada roditelji preko djece žele ostvariti svoje ambicije. Ja sam srećom imao sjajnu osobu kraj sebe, profesora Milana Richtera. On mi je usadio profesionalne navike. Bio je jedan tako sitan, a tako veliki čovjek. Moj prvi savjet svakom roditelju je da bira onu dvoranu za svoje dijete gdje će ih dočekati neki dobar čovjek i dobar trener. Dok sam bio mlad, gledao sam Matu Parlova. Rušio je boksače iz Rusije i SAD-a, pratio sam ga, imao je karizmu i on me inspirirao, pomogao mi je da nađem motiv kada mi je bilo teško.

Imamo li takvih trenera u boksu danas? 

Pitanje je ljudi uopće. Treneri su voditelji i ljudi, ako smo kvalitetno društvo, imat ćemo kvalitetnije trenere. Unutarnja je odluka da budeš kvalitetan čovjek. U dvorani dok radiš s mladima u pitanju su tvoja dobronamjernost i ideje, važno je dati odgovor na pitanje što zaista možeš dati toj djeci. Takva pitanja su smjernice da radiš na dobar način. Ne postoji škola u kojoj se uči kako biti kvalitetan trener ili čovjek. Na KIF-u ćemo naučiti teoriju o svim sportovima, koordinaciju, metodologiju i sustav treninga, ali ovo o čemu govorimo uči se kući, u obitelji i po vlastitoj odluci da želiš biti dobar čovjek. Roditelji koji vode djecu na trening imaju obvezu zaviriti kako taj trening izgleda, ne samo u sportskom segmentu i po količini trke. Trebamo vidjeti tko vodi našu djecu, tko s njima razgovara i kako se druže.

Leonardu Pijetraju boksački savez i HOO dali su veliku odgovornost, u jednoj osobi dugi niz godina imali smo trenera, gazdu kluba, menadžera i izbornika. Je li on napravio štetu za hrvatski boks i kako komentirate njegove istupe?

Ne bih rekao da boks pati. Pati segment o kojem smo upravo pričali. Sport i boks mogu biti kvalitetan način odgajanja naše djece, a ovo što Pijetraj radi ne spada u taj segment. Žao mi je da ta priča ne prestaje, jer tko je taj Pijetraj? Tko je taj čovjek? Što je on postigao u životu i kada je nešto pametno rekao? Naglasit ću njegove trenerske kvalitete, jako dobro zna koliko treba trčati na treningu i koliko treba biti na vreći. Uporan je i provodi u dvorani cijeli dan. To je neosporno i time bi se i on trebao baviti i unaprijediti svoj posao i svoje boksače. Dio njegovog promišljanja, filozofije i proučavanja te ocjenjivanja drugih ljudi nema težinu, nisam siguran da je kompetentan za to. Nije stvar samo u tome što je rekao o meni, već što je rekao o svima drugima koje je spominjao i u konačnici o našem društvu. Način na koji gleda na boks i na sport meni je potpuno stran. Ne razmišljam tako i ne bih volio da razmišljam. Ne bih se volio jednog dana probuditi kao takav čovjek, s takvom filozofijom i takvim mišljenjem o drugim boksačima. Žao mi je da je tehnički kvalitetan trener koji svoje boksače dovede do neke razine, nema ljudske kapacitete da poprati te dečke u vrhunskom sportu. Na toj razini trebaš biti i čovjek, biti spreman biti uz svoje boksače kada je teško. Na toj razini se ljudi poput Pijetraja gube, velika je to šteta. Da je bolji čovjek, nadopunio bi svoje trenersko znanje. Umjesto da napada sve odreda, ima potrebu stalno se baviti drugima. Udara po meni, po Hrgoviću, po Mirku Filipoviću, a ja ga opet pitam, tko je on i što je napravio u životu?

Je li Leonard Pijetraj kao izbornik u sukobu interesa...

Više nije izbornik.

Ali je potpisivao menadžerske ugovore s amaterskim boksačima dok je bio izbornik, u Savezu u kojem ste vi direktor. 

Znam da je branio bilo kome iz Saveza da razgovara s njegovim boksačima, trebali su imati dopuštenje prije nego što bi razgovarali s nama. Takav je odnos koji je Pijetraj postavio i očigledno dobro prolazi. On se skriva iza ljudi, umjesto da se pobrine za svoje boksače, Marko Milun primio je tri nokauta u godinu dana, njemu nije mjesto na press konferenciji. Kaže da nismo pitali Miluna kako mu je zdravlje, a brani nam da ga pitamo bilo što, godinama. Pijetraj nikad nije stvorio veliko ime, Hrgović je otišao od njega, Mario Preskar mogao je puno više, Branko Šobot ima velikih problema sa zdravljem.

Pijetrajev komentar na njegovu poziciju odgovara tvrdnjom da vi također trenirate boksače, dok obnašate dužnost direktora Saveza. Kazao je i da ste se uhljebili u Savez. Jeste li vi u sukobu interesa? 

Nisam zaposlenik boksačkog saveza, nigdje ne glasam, ništa ne potpisujem, a kao direktor sam volonter. Družim se s ljudima koji vode Savez, pomažem, komentiram. Vjerujem da u HBS-u trenutno ima kvalitetnih ljudi i drago mi je da mogu raditi s njima.

Kako komentirate Pijetrajeve riječi da su platili da boksate s Lewisom?

Ne moram se dokazivati, ja sam dokazan borac i ne želim se spuštati na razinu komunikacije koju koristi Pijetraj. 

Je li vam poraz od Lewisa 1998. godine bio najteži trenutak u karijeri? 

Najteži moment u ringu bio je meč protiv Lewisa, porušile su mi se sve karte i viđenje mene kao svjetskog prvaka. Ipak u životu postoji niz malih trenutaka koji te izgrađuju i čine sretnim ili nesretnim, pobjednikom ili gubitnikom. Najteži su mali porazi na putu prema vrhunskom sportu, na putu prema tituli, kada ti ponestaje volje i vjere da ćeš uspjeti. Poraz je najčešće prekretnica, tada osvijestiš imaš li još volje i je li tvoj put i dalje boks. Onoliko puta koliko se digneš i kreneš iznova u fizičku bol, toliko si na kraju dobar sportaš.

Koju ste ozljedu najteže podnijeli? 

Boksač se ne bavi ozljedama, sve dok ga bol ne zaustavi da dođe na trening. Za mene ništa nije bila teška ozljeda. Borba ne dopušta razmišljanje o ozljedama, moraš proći kroz tu bol. Rizik je velik, kosti možda neće izdržati sljedeći korak, ali moraš riskirati. Jednu od najtežih ozljeda doživio sam s 40 godina, kada sam se pokušao vratiti i polomio sam rebra. Nisam uspio.

Kako gledate na raskol u svjetskom boksu zbog plasmana profesionalaca na Olimpijske igre? WBC je rekao da će suspendirati sve svoje borce koji odluče nastupiti u Tokiju. 

Nisam pravnik ni čovjek organizacije. Držim da je sjajna ideja da se spoje profesionalni i amaterski boks. Ta mogućnost se otvorila u Rio de Janeiru, a već se pomalo zatvara, nakon posljednje poruke WBC-a da će suspendirati boksače koji odu na Olimpijske igre. Boksački sport je pun svega, u njemu je nešto najfinije i ono najlošije. Boksački sport zbog toga ne pati, kontroverze su se uvijek vezivale uz boks, to je sport pun sukoba i nečistoća. Oduvijek se govori o kupovini mečeva i menadžerima koji kupuju boksače. Desetak filmova dobitnici su Oscara, a boks je u glavnoj ulozi. Ne sjećam se da su drugi sportovi dobili toliko Oscara. Boks je bez obzira na sve predivan i ljude privlači, ne bojim se za njega. Žao mi je boksača koji su limitirani zbog čudnih odluka organizacija. U boksu smo naviknuti na to.

Hrgović će očito morati birati, što je za njega bolja odluka? Hoće li uspjeti pomiriti menadžere i njihove apetite sa svojom željom da se bori za zlato za Hrvatsku? 

Morat će riskirati da ga neka organizacija ne prizna zbog Olimpijskih Igara. Nisam najpametniji. Teško je biti pametan u toj situaciji. Situacija u profesionalnom boksu danas je sjajna, imamo pet-šest vrhunskih boksača koje cijeli svijet želi gledati. Joshua, Wilder, Fury, Ruiz, a vrlo brzo će tu biti i Filip Hrgović. Tko god od njih da se susretne u ringu, ne znamo kako će završiti. Čeka nas revanš Joshue i Ruiza, smatram da su šanse 50:50. Meč će se održati u Saudijskoj Arabiji, gdje se nikada nije boksalo na ovoj razini. Tamo nema ni vrhunskog sporta. Boks je planetaran sport, drago mi je da ćemo to gledati, smatram da boks time može samo profitirati.

Vidite Hrgovića u tom krugu najjačih teškaša svijeta? 

On je već unutra, službeno je rangiran među prvih deset boksača svijeta u svim organizacijama. Boksat će u prosincu u uvodnom meču na priredbi Joshue i Ruiza, to je velika prilika za promociju. Sve televizije svijeta će prenositi taj meč i uvodne borbe. S tim nastupom Hrga ulazi u najuži krug, unutra je. Potrebno je niz spretnosti, kako Hrgovićeve, tako i njegovog menadžera, da zainteresiraju sportsku i boksačku publiku. To se postiže osobnošću i karakterom. Flip ima svoje posebnosti. Neke od posebnosti koje on ističe mi se ne sviđaju i ja to ne bih radio. Ali on ima svoj stil.

Na što ciljate? 

Na način izražavanja. No činjenica je da je veliki broj boksača tako stvorio imidž, nekakvih trash talkom koji je meni stran. 

Kako vidite situaciju u hrvatskom sportu uopće?

Gledao sam nedavno Mikea Tysona kako danas živi i uživa u prenošenju tog iskustva. To je bio takav udarač kakav se više neće roditi, mogao vam je doslovno odgristi glavu. Nedavno je njegov sin, jedan od njegovih sinova, kazao da želi biti boksač. Mike je govorio o tome, nije se mogao načuditi. Rekao je sinu da mora pobijediti oca, ovu zvijer, ako želi biti prvak. Nije imao dovoljno jak motiv za to, to se mora prepoznati. Iako je imao zlatne rukavice i najbolje trenere, nije bio gladan kao Mike koji se probijao iz geta. Bolji tuševi i sjajniji parket ne mogu ti pomoći niti mogu srušiti tvoju odluku da budeš vrhunski. Isto je s institucijama, one ne mogu srušiti tvoju odluku da budeš najbolji, niti ti u tome mogu bitno pomoći.

Gdje se vidite u budućnosti? 

Volim prenositi svoje iskustvo svima koji žele biti vrhunski sportaši. Zadatak vrhunskih sportaša je da budu uzori i primjeri. Uživam u komunikaciji s mladim sportašima i njihovim roditeljima, ako misle da im mogu pomoći da stvore karakternog uspješnog čovjeka i sportaša, ja sam tu. Uspješan sportaš se uporno bavi sobom i čini okolinu zdravijom za sebe i druge. Sport je zbog toga važan segment u životu. Navijač sam da fizička aktivnost pobijedi tablete i ekrane, oni su samo dio života. Radost i pravu emociju trebali bismo pronalaziti u sportu.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara