KARLA HERGOTIĆ imala je 17 godina kada je u naletu vlaka izgubila obje potkoljenice. Četiri godine kasnije, mlada Međimurka je puna energije, vesela i ponosna nakon što je postavila novi svjetski rekord u bacanju kugle u klasi F62 na paraatletskom mitingu WPA Grand Prix u češkom Olomoucu.

Grkinja Iliana Bocht 2001. godine bacila je kuglu 5,67 metara, a Karla je taj rezultat prebacila u svih šest hiceva na natjecanju u Češkoj: 7,86, 8,47, 8,13, 7,94, 8,44 i konačnih 8,73 metara. Poboljšanje rekorda za čak 3,06 metara jest posljedica drugačije kategorizacije natjecateljica u odnosu na vrijeme grčke bacačice, ali i iznimne kvalitete Karle Hergotić.

U intervjuu za Index govorila je o rušenju rekorda i pažnji koju donosi takav rezultat. Objasnila je kategorije u bacanju kugle u paraatletici, predstavila svoj Atletski klub Slobodu iz Varaždina, dotaknula se financija u parasportu, pa i nesreće 2022. godine, kada je u udaru vlaka na pružnom prijelazu između Dunjkovca i Nedelišća ostala bez obje potkoljenice.

Unatoč tome, danas je ponovno u sportu i cilja najveće natjecanje - Paraolimpijske igre.

Postavili ste svjetski rekord u bacanju kugle u klasi F62 na WPA Grand Prix mitingu u Olomoucu, s rezultatom od 8,73 m. Prošlo je desetak dana, kakvi su vam sada dojmovi?

Sada se sve malo slegnulo. Stvarno velik rezultat, ponosna sam na sebe što sam uspjela. S obzirom na to da sam imala ozljedu prije natjecanja, rezultat je još veći.

Posljednjih tjedana bili ste na prijemima i u medijima. Odgovara li vam pažnja koju ste dobili?

Iako sam skromna i ne volim govoriti o sebi, odgovara mi jer imam mogućnost govoriti o temama koje se tiču osoba s invaliditetom i inkluzivnosti.

Impresivno je što ste sa svih šest hitaca srušila svjetski rekord (7,86, 8,47, 8,13, 7,94, 8,44 i 8,73 m) iz 2001. godine, i to za više od tri metra.

Bilo mi je ovo prvo veliko natjecanje i, uzevši u obzir ozljedu, nisam imala nikakva očekivanja. K tome se spajalo više kategorija jer nema dovoljno paraatletičarki u svakoj kategoriji.

Stoga sam nastupala i protiv cura koje imaju jednu protezu ili kraću nogu. Primjerice, u kategoriji s jednom protezom potkoljenice svjetski rekord je 13 metara, a u mojoj kategoriji bio je oko 5 metara. Želja mi je bila baciti osobni rekord i pobijediti samu sebe, a tek sam onda razmišljala o svjetskom rekordu i nečemu sličnom.

Rekord ste srušili u klasi F62. Objasnite nam što to znači.

Kategorizira se prema invaliditetu. Moj invaliditet je obostrana potkoljena amputacija, što znači da sam kategorija F62. Cure koje imaju jednu amputiranu potkoljenicu su u kategoriji F64, dok je F63 jedna natkoljena, a F61 obje natkoljene.

Na ovom natjecanju računaju se i razni bodovi jer nije isto ako netko iz kategorije F62 baci osam metara ili ako netko iz kategorije F64 to učini. Cilj je ravnopravnost jer nema dovoljno natjecateljica.

Konkurenciju mi je činila jedna Poljakinja koja drži svjetski rekord u disku, a dobra je i u kugli. Međutim, i ona je imala ozljedu pa nije bila na vrhuncu. Natjecanje je bilo međunarodno, svjetski miting, pa je konkurencija bila jaka. Iako su prisutniji trema i nervoza, konkurencija te još više gura. Veselim se idućim međunarodnim natjecanjima.

Kakvi su odnosi između natjecateljica? 

Svi dolazimo s istim ciljem, a to je da budemo najbolji. Naravno, podržavamo se i čestitamo si, što mi je jako drago. Prvi sam put bila na ovakvom natjecanju i prvi sam put to osjetila. Jako sam sretna da je tako.

Na kakvim natjecanjima sudjelujete u Hrvatskoj?

Natječem se u Hrvatskoj paraatletskoj ligi, a bila sam na mitingu u Velikoj Gorici i zadnje na Pula Openu, gdje su bile natjecateljice i iz Slovačke, Češke, Slovenije, Crne Gore... Nažalost, nije puno cura s invaliditetom uključeno u sport, pogotovo u Hrvatskoj. Unatoč tome, u Puli je bilo lijepo natjecanje.

Razgovarao sam s više parasportaša i svima je želja promicati i dovoditi što više ljudi u parasport. 

Svakako, da. Osim atletikom, bavim se i timskim sportovima i vidim kako se jedva skupljamo. Cilj nisu rezultati, već poticanje osoba s invaliditetom da se okušaju u sportu, koji donosi puno toga zdravim osobama, pa tako i onima s invaliditetom. Nama, osobama s invaliditetom, osobito je važan zbog socijalizacije. Olakšava nam svakodnevni život.

Što je s financijama u parasportu? Je li vam rušenje svjetskog rekorda donijelo nešto?

Govorit ću za sebe. Što se tiče natjecanja na državnoj razini, u mojem slučaju je to bila nula. Rekord ipak jest financijski više cijenjen, što mi je drago. Nisam to uopće očekivala s obzirom na to da inače nema od toga prihoda. 

Financije su iznimno bitne za sportaše s invaliditetom jer su, na primjer, moje proteze jako skupe. Nije da samo kupiš tenisice i to je to. U parasportu je puno toga u što treba uložiti da bi uopće počeo trenirati.

Članica ste Atletskog kluba Sloboda Varaždin. Što možete reći o klubu?

Bila sam dio kluba i prije nesreće, a vratila sam se dvije-tri godine nakon. Stadion i ekipa su super.

Godine 2022., u udaru vlaka na pružnom prijelazu između Dunjkovca i Nedelišća, izgubili ste obje noge. Što se dogodilo?

Bio je to splet nesretnih okolnosti. Kada se tako nešto dogodi, ljudi vole zabadati nos i tako nastane tisuću raznih priča u koje svatko doda nešto svoje. Danas samo kažem ljudima "da, tako je" kako bih ih se riješila. Što god ja rekla, dodat će se nešto što nisam spomenula. Nema smisla trošiti živce na to.

Kako se danas nosite s posljedicama nesreće, a kako je bilo prije četiri godine?

Bilo je jako teško. Bila sam u srednjoj školi i bilo je bullyinga i sličnog. No, danas mi je drago što su se neki ljudi, za koje sam mislila da su mi podrška, maknuli iz mojeg života.

Kako je bilo vratiti se sportu?

Košarka mi je bila prva ljubav, preko nje sam upoznala puno ljudi. Sport je generalno izvrsna aktivnost, a za nas osobe s invaliditetom je next level. Sretna sam što sam se priključila, prvenstveno radi zdravlja, a onda i socijalizacije. 

Prije atletike bila sam u sjedećoj odbojci, jako lijepom sportu, ali sada nemam toliko vremena. Krajem kolovoza je Europsko prvenstvo u Češkoj, vidjet ću hoće li mi atletske obveze dozvoliti odlazak.

Zanimljivo je što sam oduvijek bila u individualnom sportu, odnosno atletici, dok sam se tek nakon nesreće okušala u timskom sportu. Osobi s invaliditetom lakše je krenuti s timskim sportom kako bi upoznala ljude koji dočaraju kako to izgleda.

Uz bacanje kugle, natječete se u skoku u dalj i sprintu.

U trčanju je puno više prilagodbi, prvenstveno na proteze za trčanje koje su skroz drugačije od onih u kojima hodam i bacam. Sretna sam što sam istrčala osobni rekord od 15,80 sekundi na 100 metara, a prošle je godine za Svjetsko prvenstvo norma bila 15,70. Blizu sam, nadam se da ću je istrčati i plasirati se. Glavni cilj bio mi je trčati, a tek onda se baviti skokom u dalj i bacanjem.

Nakon što ste doživjeli nesreću, zajednica vam je pružila pomoć. Na glazbenom događaju međimurskih srednjih škola skupljao se novac za vaše proteze, a uključili su se i škola, Općina te mještani. 

Zahvalna sam Općini i školi. Da nije bilo njih i humanitarne akcije, još uvijek ne bih potrčala. Bio mi je to vjetar u leđa. Drago mi je što ima toliko dobrih ljudi voljnih pomoći. Zahvaljujući njima postigla sam sve ove rezultate.

Proteze ponekad nisu najugodnije.

Ponekad žuljaju, da. To ovisi o kvaliteti proteze, ali i o drugim faktorima: kako odradim trening, mijenja li se vrijeme i boli li me noga, o fantomskoj boli, zatim čarapi zbog koje se tijekom ljeta noga više znoji i žulja... Treba biti oprezan, no zasad mi dobro ide.

Trener vam je Gabrijel Stojanović. Kako izgleda vaša suradnja?

Gabrijel je bio moj trener kad sam krenula s atletikom u petom razredu osnovne škole. Odlično surađujemo. Imamo četiri treninga tjedno – tri na stazi, jedan u teretani. Meni je super, a Gabrijela morate pitati kako je njemu, haha.

Kakvi su vam sportski i životni ciljevi?

San svakog sportaša i parasportaša su Olimpijske odnosno Paraolimpijske igre, pa je tako i moj. To je krajnji cilj, a dotad želim na razne mitinge i Svjetsko prvenstvo. Život mi je ispunjen sportom: atletikom i košarkom u kolicima te odbojkom kada stignem. Uz to, volim voziti bicikl.

Tražim i posao, barem na pola radnog vremena, radi financijske stabilnosti. Vidjet ćemo, možda mi i sport donese nešto više, pa neću morati razmišljati o poslu.

Godina 2022. bila je najteža u vašem životu, a sada ste svjetska rekorderka. Jeste li sretna osoba?

Da, sretna, vesela, uspješna i odgovorna, što rezultati i pokazuju.